Od Zagreba do Maroka došla sam cestom, osim Gibraltara kojeg sam prešla brodom. Na brodu je, odmah po prelasku na afrički morski teritorij, jedno od djece putnika dobilo morsku bolest točno pred mojim cipelama. Bilo mi je žao i dječaka i cipela dok sam pomišljala da se najgori uvod u moju prvu afričku avanturu taman dogodio, no pokazalo se da nisam bila u pravu. Nekoliko dana kasnije po nogama mi je povraćala – deva.

Deve su prekrasna bića na kojima mi se bilo lakše kretati nego na konju. Meni je pripala četverogodišnja ljepotica Asja. Brzo smo se sprijateljile. Dečko koji tamo radi putem je ubrao komad bambusa i od njega mi napravio prsten u obliku deve, a potom mi rekao da smo sada zaručeni. Taj divan komad bambusa, doduše već osušeni, još uvijek mi stoji doma iznad radnog stola. Napojnica koju je dobio gotovo je veća od same cijene jahanja deva, ali ju je tom simpatičnom gestom zaslužio.

U Marrakeshu sam dobila jaku upalu grla praćenu temperaturom, no trudila sam se ne preležati baš svaki trenutak nego istražiti grad koliko god mogu. Tražeći elitni vrt s bazenom čije smo slike pronašle na Internetu, prijateljica i ja došle smo do drugog, sličnog vrta koji pripada hotelu. Djelatnici hotela u bijelim uniformama pozvali su nas unutra i, oduševljeni našom pojavom, skuhali nam čaj i pokazali vrt. Ovo je mjesto na koje dolaze isključivo imućni turisti, a na koje smo mi došle slučajno. Naše je putovanje, naime, bilo potpuno drugačije. Putovale smo autobusom, spavale preko CouchSurfinga, putovale skromno. Maroko je na nas ostavio drugačiji dojam i izdvojiti ovaj vrt iz konteksta bila bi velika pogreška.

Svega nekoliko stotina metara dalje od ovog hotela vidjela sam pravu atmosferu Marrakesha, koju većina putnika nekako preskoči. Posvuda na ulicama bila su gladna djeca. Zaustavljam se kraj dječaka koji nema više od pet godina, a pored kojeg ljudi prolaze kao da ga ne vide. Ispred njega stoji nekoliko paketića papirnatih maramica koje pokušava zamijeniti za vodu. Obraćam mu se, ali ne razumije me. Kupujem mu vodu i sendvič. Znam da je to jednokratna pomoć, ali i jedino što u ovom trenutku mogu učiniti. Za to vrijeme moja prijateljica kupuje hranu mačkama lutalicama. Radi to po cijele dane, na svakom kutku.

Dok je ona slaba na mačke, ja sam na ptice. Imam papigu doma pa dok gledam druge papige s podrezanim krilima s kojima se ljudi fotografiraju za deset eura, osjećam ogromnu tugu. Majmuni su također na lancima i poziraju turistima, a magarce koji vuku zaprežna kola vozači tih istih kola udaraju bičevima. Znam da bih, da vidim takav prizor u Hrvatskoj, nazvala udruge za zaštitu životinja, no u Marrakeshu je ovakva praksa standard.

Taxi nije samo prijevozno sredstvo za kretanje unutar grada, nego i među gradovima. Cijena je uvijek po dogovoru, odnosno ovisi o putnikovoj vještini pregovaranja. Ako ima kofer, žena ga na vrh taksija mora staviti sama. Na putu od Marrakesha do plavog grada Chefchaouena vozili smo se u Renaultu barem dvostruko starijem od mene. Na prednjem sjedalu uz vozača sjedimo prijateljica i ja. Inače nije praksa da žene sjede naprijed, ovo je bila iznimka. Pojasa u tom automobilu nema, niti to marokanski standardi zahtijevaju. Iza nas je petero ljudi nagurano na sjedalima za troje. Prozor kraj mene se ne može zatvoriti, jak mi vjetar puše u glavu. Vrlo, vrlo glasno s radija se čuje islamska molitva. Mrak je pao, a naš taksi se skoro zabio u autobus koji nam je išao u susret. To je samo na tren uznemirilo jednog od ljudi sa stražnjeg sjedala. Vozača nimalo. Meni je kroz misli prošao čitav život dok sam poskrivećki gledala na sat i računala koliko nam vremena treba do odredišta.

Kad smo stigle u Chefchaouen, tek je tamo počela prava avantura. Smještaj pronalazimo preko CouchSurfinga gdje inače imam odlična iskustva. Međutim, ovog puta odsjedamo kod hosta u motelu nasred velike prometnice. Domaćin i njegovo osoblje prvo nam serviraju čaj i predjelo od nekoliko vrsta maslina. Pokazuju ogromno gostoprimstvo. Oko pomoći nam nude večeru. Nije ju dopušteno preskočiti i ići spavati jer bi to uvrijedilo domaćina. U Maroku je običaj jesti rukama i to tako da svi jedu iz iste posude, takozvanog tajinea. Meni se to ne sviđa iz higijenskih razloga, tako da tu večer ostajem gladna.

Kad upitamo možemo li se istuširati, ugriju nam vodu u loncu budući da tradicionalni marokanski tuš nema tekuću vodu. Iz tog kotla svaka od nas može koristiti pola vode, a postavljen je neposredno uz wc čučavac. Slijedi sušenje kose. Djevojka koja radi u motelu ugleda moj fen za kosu, pita što je to i smije li ga posuditi da si napravi frizuru. Kažem joj da tim teško može napraviti frizuru jer je namijenjeno za sušenje kose, i naravno da smije posuditi, no nakon par minuta ponovo zove da pita kako se fen koristi. Sva se komunikacija odvija preko prevoditelja jer ona ne govori engleski. Nakon tog alternativnog tuširanja i rasprave o fenu, slijedi spavanje – u šatoru raširenom na podu motela.

Iz Maroka sam se vratila s potpuno novim svjetonazorima, zahvalna za sve što imam doma. Toplu, tekuću, čistu vodu u svako doba dana i noći. Sapun. Struju. Internet i signal na mobitelu. Wc papir. Krevet i posteljinu. Prometne znakove. Dokumente. Javnu rasvjetu. Sigurnost. Fen za kosu. Perilicu za rublje. S druge strane, ljepota jednostavnosti koju ima ta afrička zemlja, toplina i gostoprimstvo mještana, njihova spremnost da gostu ponude sve što imaju, čak i kad nemaju mnogo – to su kvalitete koje zapadnom svijetu ponekad nedostaju. I koje od tada primjećujem puno češće.

Napisala: Ines Ignjačić

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.