Myanmar – neiskvarena zemlja srdačnih osmijeha koju morate posjetiti


Mijanmar ili Burma, zemlja koju bi svima preporučili da je posjete, a do tada uživajtu u dojmovima iz Burme koje nam Rajan i Franka predstavljaju kroz tekst, fotografije i video. Možda vas inspirira da krenete na put.

 

Dugogodišnja želja napokon nam se ostvarila. Myanmar je uvijek bio tu, na bucket listi zemalja koje moramo posjetiti. Činjenica da je država bila pod vojnim režimom 50-tak godina i da su se tek nedavno otvorili svijetu, učinila je našu želju samo većom. Viza je potrebna za ulazak u zemlju, ali lako se dobije ispunjavanjem online obrasca na službenim stranicama vlade i košta 50 $. Uzbuđenje za avanturom nam je raslo kako je temperatura u Hrvatskoj padala. Iz hladnog Zagreba, 20. studenog krenuli smo avionom za Bangkok.

Nakon par dana provedenih u Bangkoku uskočili smo u avion Air Asia, pravac Mandalay. I tu je krenula naša avantura. Iz malenog aerodroma izlazimo na ugodnih 27 stupnjeva, uz ugodan povjetarac, bez imalo vlage na koju smo bili navikli u Bangkoku. Već na prvu smo ostali malo zbunjeni, dakle voze desnom stranom ceste ali imaju i volan na desnoj strani (ostaci britanske kolonizacije). Sav smještaj smo imali unaprijed bookiran pa na to nismo gubili vrijeme već smo odmah nakon puštanja torbi u gradu, krenuli taksijem do poznatog U Bein mosta koji glasi za najduži (1,2 km) pješački most na svijetu od tikovine.

Stopili smo se u masi lokalaca i turista i krenuli u obilazak dok je obalom odzvanjala (nama jako čudna) glazba na improviziranom štandu. Bio nam je to prvi pravi susret s burmanskom kulturom. Muškarci i dalje nose tradicionalni longyi (komad tkanine vezan oko struka, dužine do gležnja, izgleda kao suknja), radoznali bosi klinci jure okolo po troje na biciklu, a žene su odjevene u jarke boje s raznim uzorcima. Burmanci imaju jednu ružnu naviku, žvakanje lišća betel-nuta zbog kojeg pljuju crveno gdje god stignu, a ni zubi im ne djeluju sretno. Hodajući mostom, nudili su nam da namažemo lica svojevrsnom kremom žute boje – tanaka, da nas zaštiti od sunca koju oni redovito nanose bez obzira na dob i spol. Jednostavno rečeno, kaos boja, zvukova i mirisa. Pred zalazak otisnuli smo se s obale u šarenom čamcu na vesla sa simpatičnim vozačem i uvidjeli da U Bein ustvari može biti vrlo spokojan i veličanstven kao što smo i očekivali.

Snalaženje po Mandalayu uvelike su nam olakšale njihove pravilno raspoređene i logički numerirane ulice, a koristili smo i GPS tako da smo lagano i bez brige obišli cijeli grad pješke. Promet je kaotičan i glavnu ulogu ima truba, a za prelazak raskrižja potrebna je brzina, dobar tajming i hrabrost. Svejedno, osjećali smo se sigurno, ljudi su srdačni, simpatični i spremni pomoći iako im engleski jezik nije jača strana. Ovdje nismo imali onaj osjećaj kao na Tajlandu, da nas gledaju kao vreću para. Mislimo da su ljudi ovdje još neiskvareni.

Obišli smo Mandalay Palace koju čuva vojska i kretanje unutar zidina je ograničeno. Na ulazu u palaču platili smo kartu od 10 000 kyata i vrijedi za ostale bitnije hramove. Dakle, službena valuta je burmanski kyat (izgovara se <čat>) i vrijedi: 1000kyat cca. 1$. Gdje god smo se pojavili, lokalci su nas znatiželjno gledali, a oni najhrabriji pitali za zajedničku fotku. U Shwenandaw Kyaung samostanu troje mladih redovnika nam je prišlo i fotografiralo se s nama, ne znamo tko je bio sretniji, mi ili oni. Samostan je u potpunosti izrađen od tikovine, s nevjerojatno izrezbarenim detaljima i jedan je od posebnijih u Mandalayu.

Na putu prema Mandalay Hillu posjetili smo i Kuthodaw Pagodu, gdje se nalazi najveća knjiga na svijetu, tj. 729 mramornih ploča s isklesanim tekstom.

Potrebno je naglasiti da se pri ulasku u hramove obuća obavezno ostavlja na ulazu i poštuje se dress code – bez otkrivenih koljena, ramena…

Krenuli smo bosonogi na planinarenje do Mandalay Hilla i nakon 1729 stepenica i nekih 40-tak minuta bili nagrađeni pogledom na cijeli grad i okolicu uz tople zrake zalazećeg sunca.

Sljedeći dan u zoru krenuli smo na osmosatno krstarenje brodom po rijeci Irrawaddy prema glavnom cilju putovanja – Baganu. Potrebno se malo toplije odjenuti jer kroz jutro puše dosta hladno, a sunca još nema. Kruzanje rijekom je čisti užitak, nema ništa bolje nego zavaliti se u udobne bambusove stolice, gledati lokalce kako žive jednostavno u svojim nastambama na samoj obali. Kako smo dugo putovali bili su nam posluženi doručak i ručak uz neograničene količine čaja, vode i kave. Na pojedinim dijelovima rijeke, voda je toliko plitka da brod mora usporiti dok osoblje na pramcu provjerava dubinu dugim štapom. Sve u svemu, toplo preporučujemo!

Iskrcavanje s broda na obalu bilo je nadasve zanimljivo. Klasično pristanište ne postoji, ali je zato njihova snalažljivost na razini. Par metara od obale, polegnuli su dvije uske i skroz mokre daske u smeđu vodu, a uloga rukohvata pripala je dvojici mještana koji su na suprotnim krajevima držali bambusov štap. Vješto smo izbalansirali prelazak s backpackom i ruksakom na prsima. Nismo ni dodirnuli pijesak i već smo bili opkoljeni gomilom domaćih i taksista koji su navaljivali s ponudama. Nakon cjenkanja, pratili smo našeg taksistu, kad ono, taksi je zapravo bio konjska zaprega, tako da smo si izbili bubrege i nagutali se prašine do hotela. Usput smo se kratko zaustavili jer smo morali platiti ulaz u arheološku zonu od 20$ po osobi. Uslijedila su 4 fenomenalna dana u Baganu.

Bagan je drevni grad, nekadašnje središte Kraljevstva Pagan u kojem je od 11. do 13. stoljeća sagrađeno preko 4000 hramova, pagoda i samostana, do danas 2200 sačuvanih. Posljedice potresa koji je pogodio zemlju u kolovozu bile su vidljive i prilikom našeg posjeta. Na pojedinim hramovima srušili su se vrhovi i popucali zidovi, no i dalje je sve sigurno za razgledavanje dok oni marljivo obnavljaju.

Područje je zaista ogromno i najbolja opcija za cjelodnevni obilazak je iznajmljivanje skutera (e-bike). Može se naći na svakom koraku u gradu za oko 5$. Asfaltirana je samo glavna cesta, a mi smo najviše guštali vozeći po sporednim pješčanim puteljcima. Budili smo se u 5 sati i po mrklom mraku jurili kako bi na vrijeme stigli popeti se na jedan od većih hramova i dočekati spektakularan izlazak sunca. Jutarnje zrake probijale su kroz drveće i maglu uz cvrkut ptičica, seljaci su vodili svoje stado goveda kroz polje, a nebo su ispunili baloni na vrući zrak. Nismo propuštali ni zalaske sunca, kao ni masa ostalih turista s istom idejom.

Najviše ljudi može se susresti na najpoznatijim hramovima, npr. Ananda, Gawdawpalin, Dhammayangyi, Shwesandaw, Sulamani, Pyathada, ali dovoljno je otići do bilo koje susjedne pagode i uživati u miru.

Let balonom iznad Bagana rezervirali smo unaprijed, nije nimalo jeftin, ali osjećaj je neprocjenjiv. Letjeli smo s kompanijom Oriental Balooning. Osoblje nas je pokupilo ispred hotela prije zore i odvelo na proplanak gdje nas je dočekao doručak uz svijeće i uputstva pilota.

Sam let balonom je neopisiv, dok se polako uzdižete u visine, jedino što se povremeno čuje je zvuk plamena koji puni balon toplim zrakom. Pogled sa 600 m visine ostavio nas je bez daha. U tom trenutku bili smo svjesni veličine i ljepote cijelog područja, od Irrawaddy rijeke pa preko tisuću hramova do planina u daljini. Često nas pitaju je li nas je bilo strah, a mi spremno odgovaramo da nam je to najljepše iskustvo u životu!

Inače, u mjestu Nyaung gdje smo odsjeli postoji čitav niz barova i restorana prihvatljivih svakom nepcu i džepu, od tradicionalne burmanske do talijanske kuhinje. Prosječna cijena večere iznosi 5-6 $ uz odlične koktele po 2-3$. Burmanci vole dobro začiniti svoja jela za koja imamo samo riječi hvale.

Tih par dana Bagana bila su vrhunac putovanja, nešto što nam se duboko urezalo u pamćenje i koje uvijek izvuče osmijeh na naša lica dok pričamo o tome. Sljedeća postaja – Inle Lake, tj. grad Nyaung Shwe. Vožnja je trajala 8 sati iako je udaljenost samo 320 km. Što reći o vožnji? Bus kompanije JJ Express bio je udoban i jeftin, ali o samim vozačima i vijugavoj cesti preko planine mogli bi napisati roman. Jedva da smo i stali jednom tijekom vožnje i to na zahtjev par cura iz Britanije. Bila je i pauza za ručak. Grčevito smo se držali za sjedala dok su oni jurili po prašnjavoj, dotrajaloj cesti ne mareći za kamione koji su dolazili u susret, i sve to u zavojima i po liticama. Poljubili zemlju kad smo stigli u Nyuang Shwe, osjetili olakšanje i odmah na glavnoj cesti bukirali izlet čamcem po jezeru za drugi dan.

Inle Lake nas je ugodno iznenadio, krajolik je jedinstven i vrijedan svake minute tamo provedene. Već uobičajeno, krenuli smo u zoru i već na početku jezera ugledali ribare koji su poznati po karakterističnom stilu veslanja nogom, stojeći na rubu čamca.

Naš simpatičan vozač trudio se pokazati nam i objasniti sve što jezero nudi. Tako smo vidjeli plutajuće vrtove, radionice svile i nakita, izradu drvenih čamaca, žene s dugim vratovima, itd. Najviše smo se zadržali na lokalnoj tržnici koja je očigledno centar zbivanja u selu i bili smo jedini zapadnjaci koji su obilazili štandove. Sve se odvija na tlu, čučeći se prebiru namirnice svih boja i mirisa. Ljudi su drage volje započinjali razgovor s nama, veseli i radoznalo pitajući od kuda smo i što smo posjetili.

Nakon 11 dana Myanmara, puni dojmova, spakirali smo stvari s mišlju kako ova predivna zemlja zaista nudi puno toga i da joj tek slijedi pravi turistički procvat. Treba je posjetiti dok je još ovako istinski srdačna bez utjecaja zapada.

Napisao:Rajan Milošević i Franka Santaleza

Foto: Rajan Milošević i Franka Santaleza