AFRIKA PAPRIKA: Samo precicom, molim (JAR III)


Ranije smo se vozili s busom, a prije toga statirali kao sardine i to morskim psima. Dosta je vise, vrijeme da odmorimo… kako se ispostavilo, biti ce to samo zatisje pred buru. Kako ono kazu Pixies: It is tiiimeee… It is tiimeee… for stormy weather. A onda kad krene, bit ce – drzi gace. No zasad, odmorko.

To jutro, znaci negdje debelo iza podne, evo i nje. Nevesela i debela, vlasnica imanja koje se smjestilo na granici sa Woody Cape nacionalnim parkom. Ima vibru moje najneomiljenije prodavacice u Konzuma. Znate onu koja se dere na vas kad zamolite da vam prereze lubenicu. E ta. Utrpa mene i ruksak odostraga u kamionet. I tako se mi (ruksak i ja) zavalimo u jednu od tri auto gume. Udobno nam je… Vani pasje poslijepodne. Dovoljno daleko smo odmakli od Cape-a, nekih 800 kilometara, u okolici smo Alexandrie. Priroda se drasticno izmijenila – prasumska drveca u cija bi debla stalo pet frizidera, a cvorasto korijenje potpuno je van tla i ispreplice se u sirokom krugu sa korijenjem susjednog drveca. Izgleda kao teren za Bear Grillsa. I onda dodjemo na imanje – da, ova zena si moze dopustiti svu depru svijeta. Cudo prirode, to njeno imanje. Iduca jutra budim se prije izlaska sunca i tapkam kroz zbunje do zakrivene plaze sa cuvenim zlatnim pjescanim dinama, Alexandria dunes. A ta gusta sikara. Tu caruju sivo-bijeli majmuni sa kricavo plavim guzicama, boja onog plavog kricavog markera. Brzi su. Kad pogledam u smjeru komesanja, uhvatim samo desetak plavih guzica kako se povlace na sigurno. Nema govora o kupanju, voda izaziva strahopoštovanje, valovi se lome tik uz obalu, a struje su jake. “Vidis tamo onaj dio” John (suvlasnik imanja) kune mi se “prije neki dan tu je bio, great white, blizu obale, skokom iz vode zgrabio pticu u letu.” Vjerujem mu, tu oko nas, ovo je hc divljina. I tako idu sati, dani, igramo se u zlatnom pijesku, ostavljamo otiske stopala, spustamo po dinama. Samo majmuni, plave guzice, pasja vrucina i mocni huk valova. Ionako mi se nista ne radi.

Dobauljaju tu i tamo do nas kreteni turisti, prica dalje John. Odu u nacionalni park, a onda vide na karti da ima put uz obalu parka. Ono sto ne vide je da puta cesto i nema, odnosno ide dijelom preko stijena, a vidis i ove pjescane dine tu. Prije sest mjeseci spasio sam jednog od dehidracije, bio je polumrtav kad se dovukao na ovu plazu. Zagledam se u Johna, ima crvenu vjetrovku na sebi. Zaskiljim i na tren kao da mu vidim HGSS znak.

 Na imanju su dvije cure – Goody – Francuskinja africkih korijena i Mayme, Amerikanka tajvanskih korijena. Mi smo United colors of Benetton ekipa. Cure vrijedno volontiraju vec dva mjeseca i totalno su se pobratimile sa lokalnim najamnim radnicima – Miriam i Jonom, koji za jeftinu nadnicu crnce na imanju (ovo njihovo iskreno prijateljstvo sa lokalcima bit ce kljuc nase srece). Cure mi pricaju odusevljeno o nekom drugom imanju Wild spirit, u srcu Garden route-a. Za dva dana odlaze s imanja, a odlazim i ja s njima. Na nas zadnji dan, da mi malo prosecemo. Eto, Jon nas poziva da posjetimo njegovo selo i usput uzmemo domace mlijeko za potrebe gostiju na imanju. Benetton ekipa krece na izlet – zeleni brezuljci Afrike pred nama, purpurno nebo gori. Jon udara tempo i pokazuje smjer kroz brezuljkasti krajolik. Shortcut, shortcut, uporno ponavlja Jon. Mi ga slijedimo gore dolje po brezuljcima. I opet: shortcut, shortcut. Mrklo nebo se smrklo, mjesec. Kad sljedeci put pogledam na sat shvatim da manijakalno hodamo vec cetiri i po sata. Sve tri se upitno zagledavamo. Africka logika. Evo i sela. Na farmi uzimamo dvije litre mlijeka. Masnjikavog, zutog u staroj plasticnoj prljavoj dvolitrenki od Coca Cole. Svasta sam jela tih dana, od domace kuhinje, restorana u luci Cape-a, vinarija, nojevih hamburgera, krokodilskog mesa…ali to mlijeko, ljudi moji, ko da su iz samih krava izmikali to zelenilo brezuljaka i napravili zuti nektar bogova. Oho, selo ima cak i wifi, recimo. Tamo, Jonov prijatelj pokazuje prema stali, treca pregrada s desna, tamo ti najbolje hvata. Selo ima par barakica, tresti muzika, navalili da razgledaju svoje goste. Ali kako sad otici – neki glavni baja u selu, najuhranjeniji i najvisi, i u tom trenutku najpijaniji, navalio da casti cure sa lokalnom verzijom rakije. Izgleda kao crni Mr. Propper. Tada pocne iskriti, vidim vrag odnio salu, a vidim i sjenu straha na Jonovom licu. Propper, poglavica sela, je strasno pijan, divlje kretnje sve nasilnije. Gledam u plasticnu flasu. I onda, Amerikanka, Bog joj pomogo, opali pricu o svojoj kiroprakticarskoj praksi i kako bi Proppera trebalo ‘namjestit’. Poglavica se u trenu zbuni, ohladi, Jon odahne i mi na brzinu klisnemo. Precicom naravno.

Na povratku pred nama tapkanje kroz brezuljke utjehe.

***

Zadnjeg dana odluka je pala. Benetton se na kratko razdvaja – cure odmah idu u Wild spirit, a ja cu im se pridruziti kasnije, nakon safarija. Sve pet, ali sad je jutro, a prvi lokalni bus vozi tek navecer, oko ponoci. Odlicno, kaze Miriam, iz ovih stopa idete do mene doma! Sandy i John se s tim ne slazu. Kazu nam da Miriam ne zivi na lijepom mjestu, da oni zapravo uopce ne vjeruju Miriam i da nam je to skroz nesigurna opcija. Miriam, naime, zivi u shinty town-u.

***NASTAVLJA SE***