Na putu za Tallinn, Dubrovnik Baltika


Od putovanja po Baltiku prošlo je tri godine, i dalje ga se rado sjećam. Dvanaest dana putešestvija po sjeveru Europe uključivao je posjet Helsinkiju, Tallinnu, Rigi i Vilinusu. Nakon Helsinkija s pričom idemo u Tallinn, od milja sam ga nazvala Dubrovnikom sjevera.

 

Nakon četiri dana u Helsinkiju, put nastavljamo prema Tallinnu. U Tallinn putujemo brodom, avion je skup, a cijena broda prihvatljiva. Tu kartu nismo ranije kupili, nismo se željele opterećivati navijanjem sata na godišnjem. Odjavljujemo se u hostelu i krećemo via luka pješice. Put do luke je sve samo nije blizu, kondicija je tu, brojimo već  kilometre i kilometre u nogama. Nakon posvemašnjeg hoda stižemo u luku, Viking line je naš brodar i u zadnji tren izbjegavamo gužvu, no karata za brod u 9 sati ipak nema. Kupujemo karte za 10 sati, a slobodno vrijeme provodimo uz watching people. Konkretnije watching men – naime, još za cijelog boravka u Finskoj često smo gubile koncentraciju ugledavši Fince. Tako smo i zadnje minute na finskom teritoriju, prije čekiranja za ulazak u brod, iskoristile za „gledanje“. Doduše, metu smo suzile na jednog frajera koji je spavao na stolici preko puta nas i iskomentirale ga do u detalje. Srećom, Finci pričaju jezikom koji spada u ugro-finsku skupinu jezika, zajedno sa mađarskim, pa smo si dale oduška.

Procedura check – ina za ulazak u brod slična je avionskim procedurama, ipak bez sigurnosnih provjera. Gužva je u međuvremenu na vrhuncu, što ne čudi obzirom da je subota i brojni Finci iskorištavaju vikend za odlazak u Tallinn na opuštanje. Ukrcavamo se na brod, nisam bila na takvom brodu još od apsolventskog; doduše, to nisam ni doživjela jer sam vožnju Patras – Trst prespavala od početka do kraja. Vožnja brodom Helsinki – Tallinn traje oko 3 sata, s ukrcajem i iskrcajem.

Ulaskom u brod shvaćam da sam već prilično opuštena i da uživam jer sjedim i promatram ljude, nešto što si u Hrvatskoj ne mogu priuštiti. Trčim, jurim, s nepoznatim smislom. I gledam navike Finaca; uživaju u vikendu, u duty free shopu se opskrbljuju alkoholom i usput igraju na poker aparatima. Igranje na poker aparatima kao da im je nacionalni sport, svi ubace po euro, dva, tri. U ta dva sata koliko sam ih promatrala, aparati su uvijek bili zauzeti, doduše nitko nije osvojio jackpot.

Stižemo u Tallinn, pod dojmom veličine broda jer pri ukrcaju nismo imali uvid u grdosiju kojom smo plovile. Hostel je u blizini luke pa ga ubrzo pronalazimo. Smještamo se i bez predaha krećemo u otkrivanje ovog bisera Baltika. Kiša nas nakratko usporava, ali ne prekida; koristimo kišu za kupnju suvenira, ispijanje kave uz kolačiće i pisanje razglednica. Kava je u Tallinnu talijanska pa tu ne može biti greške.

Nakon predaha, šetnju nastavljamo do središnjeg trga, gdje je živo unatoč kiši, u tijeku je sajam na kojem se predstavljaju estonske kulturne ljepote. Tallinn je glavni grad Estonije, zemlje u kojoj živi 1,3 milijuna stanovnika. U samom Tallinnu živi oko 400.000 stanovnika. Po etničkom sastavu većinu od 70% čine Estonci, dok je oko 30% Rusa. Ne čudi to, jer je Estonija bila dio SSSR-a, a od njega se osamostalila 1991. godine. Estonci pričaju estonski, iako je gotovo podjednako prisutan i ruski.

Uvijek poslije kiše dođe sunce, kad tad! Nama je ubrzo zasjalo sunce i nagrada za ne odustajanje bio je besplatni koncert estonskog „Lada“ na središnjem gradskom trgu. Digresije radi, nedavno sam, po prvi puta, na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila gledala Lado uživo i nauživala se i oduševila, zbog njih mi nije žao što plaćam poreze državi i prirez gradu Zagrebu. Vrijede toga, genijalni su! I estonski „Lado“ je isto fascinantan. Pod kulturnim dojmom nastavljamo istraživati grad. Na glavnom trgu je smještena gradska Vijećnica, tu je i crkva sv. Duha iz 14. stoljeća s osmerokutnim tornjem.

Šetnju nastavljamo do crkve sv. Nikole ulicom Harju i stižemo do Trga slobode. Na trgu je spomen obilježje križa, podignutog u čast neovisnosti. Idemo i do katedrale Aleksandra Nevskog – ovdje je sličnost sa Rusijom očita, preciznije s crkvom Vasilija Blaženog u Moskvi i s crkvom Kristovog uskrsnuća u Sankt Petersburgu. Mene su sve tri crkve jednako razoružale, volim lijepe građevine očito. Preko puta katedrale nalazi se Predsjednička palača. S Tompee puca predivan besplatni vidikovac na grad.

Nakon razgleda grada, častimo se turistički iliti onako bez uključenja mozga pizzom za 150 kuna na samom središnjem estonskom trgu. Smijemo se kad smo shvatile gdje sjedimo. Pizza je, usput budi rečeno, bila vrijedna hitrog zaborava, no što je tu je. Site, nastavljamo prema hostelu. Hostel ima stratešku poziciju pa nam je lako do svega. Suputnica je oduševljena kuhinjom hostela koju krasi najsuvremeniji industrijski dizajn, ja sam oduševljena suputnicom koju oduševljava kuhinja. Tako oduševljene časkamo u kuhinji i odlučujemo da ćemo se baciti na stolni tenis; ja upravo u Tallinnu drugi put u životu držim  reket za stolni tenis. Nasmijale smo se i naigrale, iako ne vjerujem da smo bile zanimljive našim sucimerima, mladom paru, kad smo im hvatali loptice oko glave. Svakom svoje veselje. Dobro raspoložene, poneka od nas ipak sa sjetom, napuštamo kuhinju, a smijeh i zabavu nastavljamo u sobi. Urnebesno su nam smiješni natpisi na fridžu: Please label your food. Fridge will be cleaned tomorrow. All food without dates will be exteminated!“ I natpis Anyone caught stealing other people`s food will immediately be asked to leave hostel. Pod stresom smo, iako u zadnji čas, suputnica si označava sir po uputama, pa ipak mirne tonemo u san.

U Tallinnu drugi dan

Budimo se. Jučerašnje označavanje hrane i sportske aktivnosti dali su novu dimenziju putovanju. Toaleti u hostelu su vrijedni hitrog zaborava, pa sam prije vanka nego unutra. Za doručak moram do dućana, ja nemam ništa označenog u frižderu. U trgovini se pokušavam sporazumjeti s prodavačicom, ona mi  ne želi pomoći – ne uzrujava me to, već sam i ranije pisala da se razumijem sa svima koji pričaju srcem, s ovim ostalima se jednostavno ne razumijem ni na jednom jeziku. Nakon doručka, deklariranja kupljene hrane i saune moje suputnice, nastavljamo istraživanje grada.

Estonija je i pomorska zemlja s dugom pomorskom tradicijom. Nažalost, 29. rujna 1994. godine Estoniju je pogodila velika pomorska tragedija u kojoj je stradalo 852 njenih žitelja. Njima u čast podignut je spomenik pod nazivom Broken line, prekinuta linija, da se ne zaboravi. Mi danas idemo u posjet palači Kadriog, smještenoj u istoimenom kvartu. Na recepciji hostela saznajemo da inače do tamo voze bus i tramvaj, ali nedjelja je pa danas ipak ne. Nije problem za nas, iako još tada nemamo električne cipele. Šetamo laganini, fotkamo, smijemo se, pričamo i nakon sat i nešto evo nas u Kadriogu.

Palača Kadriog je sagrađena početkom 18. stoljeća nakon završetka velikog sjevernog rata, a bila je rezidencija Petra I. Velikog. U njoj je danas smješten Muzej umjetnosti Estonije, a krasi ga unutrašnja raskoš. Nije Kadriog samo naša zanimacija; dok čekam suputnicu, promatram ljude, najviše je turista s kruzera. Tallinn je zaista iznenađenje puta, po ljepoti, pravi turistički biser Baltika i neopisivo me podsjetio na naš Dubrovnik, doduše više po turistima i gužvama nego po ljepoti. Uostalom, teško su usporedivi u arhitektonskom smislu sjever i Mediteran. U Tallinu nas prati čudno vrijeme, red kiše pa red sunca. Uglavnom smo u vježbi, otvaramo pa zatvaramo kišobrane i tako stalno, ništa nas ne može iznenaditi. Okolicu Kadriog palače krase parkovi i japanski vrtovi. Zapravo sama aleja u šumi je prilično impresivna,zelenilo i kisik u plućima bez smoga neopisivo su iskustvo.

Nakon razgleda, vraćamo se cipel cugom, sad već vidno umorne. Usput se zaustavljamo na ručku, pizzi koja je ovog puta, osim što je višestruko jeftinija, isto toliko i ukusnija. Popodne koristimo za laganini tempo, svatko po svom izboru. Ja turistički još jednom prolazim sve gradske znamenitost da utvrdim detalje- nadam se povratku. Suputnica s druge strane istražuje muzeje, ne može bez posla, to joj je struka i kruh. Priča mi kasnije da u povijesnom muzeju Estonije ima dio što Estonci vole?; umirem od smijeha kad saznajem činjenicu da Estonci vole kad pričate njihov jezik. Evo, odmah mi estonski dolazi na listu prioriteta. Nije ipak sve krasno i bajno na Baltiku, ono što stvarno na trenutke nervira su automobili u centru grada, i to u dijelovima koji su pod UNESCO-om. Ne shvaćam to i zaista sam raspi…pip… kad me taksist, a nije tajna da mi nisu najomiljeniji, dok se okreće značajno dotakne branikom svog auta. Nisam se snašla, ali da jesam kacavida /šarafciger iz TBF-ove pjesme ne bi mi pridržavala samo staklo. To je otprilike kao da auti voze po Trgu Bana Jelačića u Zagrebu pa se prestrojavaju u Bogovićevoj. Nije to praksa samo Tallinna, uskoro ćemo saznati. I udarac autom kod mene liječi kolač. Nakon kolača, svijet je ljepši. Spremamo se po dolasku u hostel, idemo dalje.

Desetak dana od povratka na zagrebačku kućnu adresu stići će mi the razglednica, jedan od većih iznenađenja i radosti, baš po principu one „Život se ne mjeri brojem uzdisaja koje napravimo, nego trenucima koje oduzimaju dah“ oduvijek se veselim  malim stvarima naučena da se ljepota života u sitnicama. The razglednicu mi je iz Tallinna posjetila suputnica, mojoj sreći nije bilo kraja.

Putujući po sjeveru Europe još jednom sam se uvjerila: The best education you will ever get is travelling. Nothing teaches you more than exploring the world and accumulating experiences.

                                                                                 Ivona Bačelić Grgić

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Puteštvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/