VIJETNAM: Good morning Vietnam (2/4 – Ho Chi Minh City, delta Mekong)


O Vijetnamu smo slušali mnoge priče i gledali svakojake filmove i serije, htjeli smo sve to vidjeti uživo i uspjeli smo u tome. Prenosimo vam naše dojmove i rušimo neke predrasude o ovoj divnoj zemlji. Kao što smo već pisali, presjedali smo u Hong Kongu za Ho Chi Minh city odakle je počela naša avantura pa krenimo.

DAN 1., petak – Good evening Saigon (Ho Chi Minh City)

Nakon kratkog zaustavljanja u Hong Kongu nastavljamo našu avanturu letom prema Vijetnamu. Zbog gužve na aerodromu u Hong Kongu debelo kasnimo dolaskom u Ho Chi Minh City, poznatiji kao Saigon.

Saigon Opera house

Prvi zadatak nam je riješiti si vizu kao i velikoj većini sa našeg aviona, a šalter samo jedan. Gužva se stvorila u sekundi, pola njih ne zna što im je činiti pa se guraju ovamo, onamo. Prvo moramo stajati u redu kako bi nam dali papire koje moramo ispuniti, nakon što ih ispunite morate opet stati u taj isti red i predati papire, a onda slijedi čekanje. Čekamo i čekamo, da nam pregledaju papire, nama i ostalima i prozovu na šalteru, onom istom gdje već stoji hrpa ljudi, e a kad vas prozovu tada slijedi najslađi dio, morate ispljuniti određenu količinu dolara. Za jednomjesečni boravak sa jednim ulaskom u državu ispljunuti ćete 45 dolara, a za više ulazaka 65 dolara. Potrebno vam je i pozivno pismo, a to si možete riješiti prije polaska putem interneta npr. na stranici: Vietnam VisaCorp, Vietnam VisaForm ili nekoj sličnoj stranici, gdje ćete morati platiti još nekoliko dolara ovisno o vrsti vize koju uzimate.

I tako smo tu izgubili više od sat vremena, jer je u međuvremenu stigao još jedan avion i svi navalili na taj jedan multifunkcionalan šalter.

Ho Chi Minh City

Dobili smo vizu, bezbolno prošli carinu, pokupili prtljagu i evo nas – good evening Vietnam! Prošlo je 19 sati, što znači da busevi već ne voze, jedina opcija nam je i ona najomraženija i najskuplja – taxi. Čim izađete iz zgrade aerodroma slijedi tortura, taksisti navale kao muhe na znate već što. Izgubili smo puno vremena na onom multifunkcionalnom šalteru, a hoćemo već večeras početi upoznavati grad stoga se brzo dogovaramo sa taksistom i plaćamo mu 15 dolara da nas prebaci do centra udaljenog oko pola sata vožnje. Sigurno smo mogli dobiti puno bolju cijenu, ali kako kažu vrijeme je novac, a mi vremena nemamo, a novaca još manje, al ovaj put nam je vrijeme bilo bitnije, a i umor je bio jači.

Na vožnju nismo obraćali pažnju već na grad koji nas je okruživao, uopće nije onako kako smo zamišljali. Slike kakve si svi vrtimo u glavi o Vijetnamu uopće ne postoje, a u Saigonu još manje. Kaže moja mama prije polaska: “Kamo to idete? U rat? U divljinu? Pa gdje ćete spavati, tuširati se?” Saigon je bio glavno poprište rata pa je cijeli grad iznova sagrađen, danas je to jedan moderan grad, potpuno drugačije od onog što neki očekuju.

Ho Chi Minh City (Saigon)

Smjestili smo se u samom centru grada i odmah nam je za oko zapela još jedna sitnica, ulice su prepune ljudi, ispred svojih kuća stave male mini plastične stolice i uživaju. Neki na taj način pokušavaju prodati neke sitnice ili ti spremiti večeru, a neki samo uživaju.

Ostavili smo stvari i odmah krenuli u istraživanje grada, ali prvo hrana. Svaku večer nekoliko ulica oko glavnog marketa pretvori se u malu tržnicu, sve možete kupiti, ali mi smo došli zbog hrane. Sjedamo na mini plastične stolice i naručujemo tradicionalnu hranu i Tiger pivu. Za nepce su nam zapele proljetne pržene rolice koje ćemo od toga dana imati svakodnevno na meniju.

Prošetali smo se kroz grad, a za oko nam je zapeo promet, mislim, i da hoćete ne možete ga promašiti. Znali smo da je kaotičan, al kad to vidiš uživo to je kaos nad kaosom, al pričat ćemo mi još o prometu ovdje. Vrijeme je da završimo dan i odmorimo jer čeka nas luda vijetnamska avantura.

DAN 2., subota – Good morning Vietnam (Ho Chi Minh City)

Buđenje. Doručak. I konačno – good morning Vietnam – dobro jutro Vijetnam, dobro jutro Saigon, krećemo. Život u Vijetnamu počinje vrlo rano i obično su parkovi tada puni. Bao Ten park nam je bio prvo odredište, prekrasno uređen i naravno prepun ljudi. Vodi se zdrav život – vježbanje od najmlađih do najstarijih, vježba se bilo u grupi, bilo sam, bilo tai chi, bilo obično rastezanje, ali radi se na svom tijelu. Hrvati, ugledajte se u Vijetnamce jer vama je više potrebno nego njima koji u prosjeku teže 50kg sa krevetom.

Tao Dan parkTao Dan parkTao Dan park

Spomenula sam kako je Vijetnam, a i Saigon bio pogođen teškim dugogodišnjim ratom. Jedan od najpoznatijih ratova u svijetu, prema kojem je snimljeno mnogo filmova, serija, dokumentaraca… pa nećemo puno o ratu, iako znate valjda da nije u filmovima sve istinito, samo par natuknica kao podsjetnik što se ovdje zbivalo, ostalo guglajte.

Vijetnam je bio zahvaćen sa dva teška rata, prvi od 1945. do 1954 protiv Francuza, a drugi od 1955. do 1975. za ujedinjenje sjevernog i južnog Vijetnama protiv SAD-a. Naime, Amerikanci su došli kako bi osposobili južnovijetnamsku vojsku za borbu, al Amerikanci nisu imali mira pa su ostali i borili se sa Vijetnamcima. Na kraju je ispalo da su Amerikanci osvajali bitke, a Vijetnamci dobili rat.

War Remnants Museum - Saigon

Rat je završio u Saigonu gdje su Amerikanci imali svoje sjedište i iako je grad izgrađen i uređen nanovo, možete osjetiti neku ratnu vibru u zraku. Stoga smo posjetili War Remnants Museum – muzej posvećen ratu kojega morate posjetiti kako bi shvatili kakve su se sve grozote zapravo tada tamo događale. Ulaz se naplaćuje 20 000VND, a muzej ima vanjski i unutarnji dio. U dvorištu muzeja nalazi se jedan pravi ratni parking, od minobacača, tenkova do helikoptera i migova. Meni je za oko zapeo helikopter, a i svakome bi tko je gledao seriju M.A.S.H. Odmah do ovih strašnih vozila nalaze se prostorije odnosno ćelije gdje je prikazano kako su mučili zatvorenike, tzv. tigrovi kavezi. I vjerujte mi, neke stvari je bolje nikad ne vidjeti i saznati, katastrofa.

Tada smo ušli u zgradu, na samom ulazu pogled vam zapne na skupini mladih ljudi, uglavnom djeca sa teškim fizičkim oštećenjima tijela, ali prekrasnih sposobnosti. Nisam mogla skinuti pogled sa mladog dečka, nekih 16-17 godina možda, svirao je na klavijaturama, bio je slijep. I znam, reći ćete pa ima mnogo slijepih ljudi sa različitim sposobnostima, al ovaj dečko nije samo slijep, on nije imao oči, doslovno. Kao da mu čelo završava kod nosa, nema ničega, niti očne duplje, ničega. Kasnije smo saznali da se dečko rodio takav zbog ratnih posljedica, kao i ostala djeca koja su bila tamo, iako se rodio nekoliko godina nakon završetka rata. Takvih, a i gorih slučajeva ima jako puno.

War Remnants Museum - SaigonWar Remnants Museum - SaigonWar Remnants Museum - Saigon
Zgrada muzeja je na nekoliko katova i uglavnom se sastoji od slika, plakata, priča. Uzmite si vremena i pogledajte što se sve tamo događalo. Neću pisati o svemu, samo ću spomenuti Agent Orange koji me najviše potresao. Agent orange je kemikalija, odnosno bojni otrov kojim su Amerikanci htjeli očistiti džunglu kako bi se lakše probijali, ali Agent orange je i razlog izgleda dečka sa početka priče. Agent orange osim što je djelovao na drveće i biljke, djelovao je i na ljude. Ljudi se još dan danas rađaju sa posljedicama tog otrova. U muzeju možete čak vidjeti fetuse u staklenim bocama, nerođenu deformiranu djecu, nešto što uopće ne liči na čovjeka, nešto prestrašno!

Izašli smo iz muzeja i jednostavno ostali bez teksta, hodali smo par minuta u tišini, a onda se nam otvorilo, zašto, kako su mogli, tko, zašto, zašto?

Rat je završio ima dosta godina, al spomenuli smo da se neka vibra osjeća al da su ljudi sretni. Svatko ima neku priču iz rata i vrlo rado će je podijeliti sa vama, ali ono što je zadivljujuće, ne izvlače se na rat. Iako se posljedice rata još uvijek vide, kažu, život ide dalje, rade, trude se i stvarno su sretni.

Nastavili smo šetnju gradom, popričali sa čovjekom koji prodaje kokose, a teta koja prodaje vodu nas je upozorila da dobro držimo fotoaparat da nam ga netko ne mazne.

Prošli smo pokraj Reunification palace, bivše predsjedničke palače gdje je zapravo službeno završio rat u Vijetnamu kada je tenk probio ogradu palače. Nedaleko od palače nalazi se katolička crkva Notre Dam, a odmah do nje pošta. Nismo slali razglednice, a zašto bi onda posjetili poštu, pitate se, e pa ova pošta je zanimljiva jer ju je dizajnirao Gustave Eiffel, isti onaj striček koji je kriv za istoimeni toranj u Parizu, vrijedi je vidjeti.

Saigon Central Post OfficeNotre Dame CathedralReunification Palace
Na putu prema centru grada prošli smo pokraj City Hall i Opere i tada je u sekundi nebo potamnilo i počeo pljusak. Kad kažem pljusak, onda mislim na pljusak kao da je netko uzeo kante i počeo izljevati, kao da ne misli prestati, u sekundi je sve bilo pod vodom, ali život u Saigonu ide dalje kao da se ništa dogodilo nije. Motoristi su nabacili kabanice i nastavljaju svoj put, pješaci su našli neki krov nad glavom i čekaju da prestane pa tako i mi.

Sutra krećemo prema delti rijeke Mekong, ali smo malo na knap sa vremenom pa tražimo neku lokalnu agenciju koja će nas jeftino prebaciti tamo, a ima ih hrpa, svi nude isto, a opet različito, ili kako oni to kažu: same, same, but different. Cilj nam je vidjeti deltu, plutajuću tržnicu, spavati u homestayu i nakon svega završiti u Kambodži, preračunavamo što ćemo i kako ćemo dok sjedimo na pivi, na onim mini-malim plastičnim stolicama kojima se još uvijek ne možemo prestat smijati. Nalazimo se u Bui Vien ulici i sviđa nam se ovdje, sve je ludo i veselo, a piva je 7000 VND, bagatela. Vratit ćemo se opet ovdje, sigurno.

Bui Vien Street

Malo smo još prošetali do rijeke, super je što se sve u gradu nalazi na domet pješaćenja. Ono čemu smo se veselili je naravno tržnica, Ben Thanh. Ogrooomna tržnica. Nema čega nema, eBay uživo. Možete se obući od glave do pete, od gaća do hlača. Kad se obučete onda si morate kupiti neke suvenire, za baku i susjedu, a ima i svježe hrane, voća i začina. Nakon silne kupovine sigurno ste ogladnjeli, ne brinite, ne morate izlaziti iz tržnice već se smjestite na neki od onih mini-malih plastičnih stolica i naručite neki lokalni specijalitet, imaju i pive, ne brinite. Čim napunite želudac možete krenuti u daljnju kupovinu. Ma i ako nemate novaca ili namjeru nešto kupiti, isplati se prozujati tržnicom, zanimljivo jedno mjesto.

Ho Chi Minh City

Ben Thanh market

Mi smo se vratili u Bui Vien ulicu, navečer je još življa, a mi gladni, a gužva. Svi restorani i nazovimo ih restorani su puni, negdje ljudi čekaju ispred da se oslobodi mjesto. Našli smo mjesto u jednom restorančiću, htjeli smo sjesti vani, i kaže tip nema problema, a vidimo da vani sve puno, veli on pričekajte minutu. Mi čekamo, a on ode do prvog stola i tjera goste koji su pojeli večeru, ali su ostali na pivi. Zaustavili smo ga i rekli da će biti ok i unutra, nek ljudi uživaju u pivi. Puno smo pojeli i fino smo se napapali. Uzeli smo hrpu tradicionalne hrane: Pho – juha sa rezancima, mesom i povrćem, da smo uzeli samo to najeli bi se sasvim ok, al mi smo još uzeli rezance sa kozicama, pržene rolice i svježe rolice. Sve je bilo preodlično osim svježih rolica, možda je stvar u previše svježine sastojaka u rolicama ili previše svježe mente koja nam nikako ne paše, al zato je sve ostalo bilo njami, njami, sve smo lijepo zalili sa lokalnom pivicom, naravno. Dan smo završili u parku gdje igraju čudan nogomet. Imaju, nazovimo je loptom, nešto slično badminton loptici, samo veće sa šarenim perjem i sa oprugom/federom. Igralište je kao tenisko samo bez mreže i cilj je prebaciti preko crte nogom na bilo koji način. Izgledalo je jednostavno, al ispalo je da nije baš tako kako izgleda. I evo još i danas doma treniramo i ne uspjevamo. Dan smo završili sa pivom, opet, al ovaj put pivom od riže pod nazivom 333.

DAN 3., nedjelja – Plovi, plovi mala barka (My Tho, Can Tho)

U 7:30 dolazimo do agencije kod koje smo jučer dogovorili naš izlet na deltu rijeke Mekong. Čekali smo ispred agencije da nas netko pokupi, pridružile su nam se još dvije cure pa smo čekali zajedno, tad su nas odveli dvije ulice dalje gdje smo još malo čekali, da bi nas onda smjestili u mini bus i pogodite, opet nešto ili nekog čekamo. Nijma se nikamo ne žuri, laganini. Tad smo napravili nekoliko krugova busem kroz grad i pokupili još nekoliko ljudi, i uskoro u busu nije bilo mjesta ni za muhu. Dobili smo ludog vodiča po imenu Lim. Prvi dio vožnje smo odspavali tak da nemam pojma kud smo se vozili i kako dugo, stali smo kod nekog stajališta. Lim nam je cijeli put govorio kako prvo idemo na karaoke, svi smo se veselili, nekoliko minuta prije nego što smo stigli na stajalište objasnio nam je da će cure karaoke pjevati u posebnoj prostoriji, a dečki u prostoriji do cura, tada smo shvatili da on cijelo vrijeme priča o wc-u. Imao je još nekoliko takvih loših pokušaja da nas nasmije, al ajde trudio se.

Vĩnh Tràng Temple - My Tho

Vĩnh Tràng Temple - My Tho

Slijedeće stajalište je kod Vinh Trang hrama. Tri su ogromna Budina kipa oko hrama, ispred je Buda koji stoji i predstavlja budućnost, do hrama je Buda koji sjedi i predstavlja sadašnjost, a iza hrama je Buda u ležećem položaju i predstavlja prošlost. Hram je predivan, prepun detalja. Taman smo stigli na ručak svećenika, jedan od svećenika udara u bubanj i poziva ostale na ručak. Stol je bio prepun tipične lokalne hrane.

Vozimo se dalje i konačno stižemo do rijeke. Počinje kiša. Kupujemo kabanice i ukrcavamo se na brodicu. Nalazimo se na jednoj od pritoka Mekong rijeke, rijeci Tien kod grada My Tho. Ovdje se nalaze četiri otoka koje ćemo posjetiti: Phoenix – posvećen kraljici, Unicorn – posvećen sreći, najveći, Turtle – zaboravila ćemu, al je najmanji, Dragon – kralju.

Prva stanica nam je otok Turtle, pa da vidimo da li tamo ima kornjača. Nema ih, al ima kokosa. Ovdje su nam pokazali kako se rade bonboni od kokosa, sve se radi ručno. Nakon što se kokos ubere, on se očisti i zatim se stavlja u prešu, tekućina koja istječe se kuha i prilikom kuhanja dodaju se različite arome. Zatim se radi “tijesto”, reže i pakira. I na kraju naravno degustacija, nisu mi baš nešto, Kiki i Bronhi ih i dalje šišaju. Put nastavljamo na konjima natrag do broda koji nas prebacuje na slijedeći otok. Na otoku Phoenix imamo ručak, a na meniju krokodili, zmije i kornjače, a mi dobili pečenog piceka, razmazit će nas. Slijedi slobodno vrijeme, a mi volimo slobodno vrijeme. Istražili smo otok pa smo isprobali tzv. Moneky bridge, most od bambusa. Bila je tu i farma krokodila, ništa posebno pa smo se uputili pješke prema selu, svega par kućica se nalazi na ovom otoku, a vidjeli smo i vrlo zanimljive biljke i voće koje ovdje raste i kojima nikako da zapamtimo ime.

Turtle Island--->Phoenix IslandUnicorn IslandMonkey bridge - Phoenix Island
Na Unicorne otoku nas čekaju pčele čiji med smo degustirali u čaju sa dodatkom peluda. Družili smo se sa Ircima i Škotima koje uopće ne moraš pitati odakle su koliko su očiti izgledom i govorom. Najljepši dio ovog puta je tek slijedio, vožnja u čamcima. Vozili smo se u malim čamcima kroz palmina drveća, a vozile su nas lude al strašno simpatične i vesele tete. Na kraju vožnje čekala nas je degustacija svakojakog nama nepoznatog voća, nekima smo konačno zapamtili ime. Dok smo mi degustirali djevojke su nam pjevale lokalne pjesme, i baš smo uživali.

Unicorn Island

Vožnja Mekongom se tu završava, vraćamo se u naš natrpani mini bus i vozimo se 2-3 sata do mjesta Can Tho. Nas i još nekolicinu iskrcavaju prije grada gdje nas je dočekao Minh. Minh je osoba koja živi na rijeci i osoba kod koje ćemo prespavati, ostatak ekipe ide u hotel. Prvo smo pješačili do čamca, a onda smo se vozili čamcem nekih dvadesetak minuta po mrklom mraku i stigli do Minhove kuće. Nešto prekrasno, na samoj rijeci Minh je sredio svoju kućicu i napravio nekoliko, nazovimo to sobama, male kolibice od bambusa. Unutra se nalazi krevet, wc i kanta umjesto tuša. A dvorište je prekrasno, sve izrađeno od bambusa, stol za večeru i mreže za ljuljanje.

Majka od našeg domačina Minha za većeru nam je spremila Banh Xeo palačinkeNakon što smo se osvježili Minh nas je pozvao u kuhinju gdje nam je njegova susjeda pripremala večeru. Objasnio nam je kako se radi Banh Xeo, vijetnamske palačinke. Slične našim po sastojcima, samo što je brašno rižino, a mlijeko kokosovo. Razlika je u tome što se peku na kozicama i onda se unutra stavljaju klice, mrkva, meso… i onda se preklope. I tu nije kraj, takve se poslužuju uz mentino lišće i umak. Tada se otkine komad palačinke i zamota u mentin list, umoči u umak od soje, limuna i čilija i dobar tek. Jako fino.

Nakon večere smo uživali na ležaljkama. Sa nama su bili još i Nizozemci, Škoti i Francuzi, mali europski party usred Vijetnama. A kad europljani polude onda Nizozemci lete. Jedan od Nizozemaca pokazao nam je kako dobiješ krila, bez Red bulla, al uz pomoć par piva. Naime, kada popiješ nekoliko piva i počneš se luđački ljuljati onda ležaljka jednostavno pukne, Nizozemac dobije krila, napravi par salta u zraku, a mi ostali se dobro nasmijemo.

Homestay - Mekong River

DAN 5., ponedjeljak – Pluta tržnica, farma i kuća (Can Tho, Cai Rang, Chau Doc)

Buđenje u pola šest. Minh nas vodi na tržnicu. Ide na kavu sa prijateljima, kaže da je to ritual svaki dan, skoro kao kod nas. Selo je malo, a tržnica se proteže skoro diljem cijelog sela uz ulice. Prodaje se svašta, ali uglavnom riba. Primjećujem da samo žene rade, a muškarci chilaju, piju kavu i tračaju. Minh se nasmijao i odmah krenuo u obranu, da muškarci oko tri u noći kreću u ribolov, vraćaju se do pet kada žene preuzimaju svježu ribu i kreću u prodaju. Ono što je nama skrenulo pozornost su bili očišćeni svježi štakori. Zapravo Minh nam je skrenuo pozornost na meso štakora, ovako očišćeni uopće ne djeluju loše, kakvog su okusa, e to ćete morati pitati nekog drugog.

Homestay - Mekong RiverMarketMekong River Homestay

Vratili smo se taman na doručak i ukrcavanje u čamac. Vozimo se nekih pola sata do brodice sa ostatkom ekipe od jučer. Prebacujemo se iz čamca u brodicu, usred rijeke i krećemo dalje.

Cai Rang Floating Market

Cai Rang, plutajuća tržnica je jedno vrlo zanimljivo mjesto. Brod do broda, usidreni, čamci plove između njih, a svi nešto prodaju. Voće, povrće, gotova hrana, sokovi, vruća kava, ma što poželite. Svaki brod ima štap visoko postavljen i gore na njemu se nalazi krumpir, ananas ili neko drugo voće/povrće koje se prodaje na tom brodu. Pa kad se vozite rijekom i poželite ananas samo bacite pogled među brodove i tražite štap sa ananasom. Ili pak, ako ste malo lijeni ići do broda, bez brige, doći će oni u čamcu do vas i prodati vam traženi ananas ako želite i očišćen. Ljudi žive na rijeci, rade na rijeci, preživljavaju od rijeke.

Can Tho

Stigli smo na obalu gdje posjećujemo tvornicu rižinih rezanaca. Već smo probali juhu sa rižinim rezancima, rolice od rižinog tijesta, sad je vrijeme da saznamo kako se oni rade.

Postupak je slijedeći: riža se kuha i od rižine sluzi rade se palačinke, veliki rižini listovi, koji se zatim suše na podlogama od palminog lišća na suncu. Kad se dobro osuše spremni su za korištenje, kao takvi mogu se koristiti za rolice ili pak se iz njih naprave rezance. Vrlo su tanki, skoro pa prozirni i elastični, kad se malo namoče onda omekašaju i tada se mogu rolati.

Kišaaaa! Vedro nebo odjednom se pretvorilo u prilično tmurno i počela je kiša, pljuštalo je sa svih strana. Sakrili smo se kod jedne obitelji u njihovoj kući i pričekali da stane. Super stvar sa tim kišama je što su kratkotrajne, a lijepo osvježe. Posjetili smo voćnjak i konačno vidjeli ono naše čudno voće kako raste. Pa smo saznali da rambutan raste na drvu kao jabuka, dragon fruit ima prekrasne bijele cvijetove koji cvatu samo noću, da njihova jabuka u sebi sadrži tekućinu koja podsjeća na mlijeko, a originalan naziv jabuke je Vu Sua što na vijetnamskom znači mlijeko iz dojke.

Nastavili smo put rijekom do mjesta Can Tho gdje je slijedio ručak, na meniju ovaj put svježi štakori, cijena sitnica 60 000VND (cca 15kn), odlučujemo ne riskirati. Ovdje se naša grupa razdvojila, jedni se vraćaju u Saigon, a drugi, među kojima smo i mi idemo dalje. Zajedno sa Ircima, Škotima, Španjolcima i Nizozemcem, strpali su nas u mini bus sa lokalcem koji ne zna ni riječ engleskog. Pošto nismo mogli pričati sa vozačem pričali smo međusobno, preokrenuli smo teme od politike i religije do standardnih tema o putovanjima. Najzanimljivija stvar je bila kad je Španjolac pitao Nizozemca o planinama u Nizozemskoj. I kad je ovaj objasnio da su ravni da ne mogu biti ravniji, i kako je to opće poznata stvar, Španjolac je nastavljao sa pitanjima gdje planinare, kako visoke su im planine bla, bla i što da mu čovjek kaže. Vozili smo se, vozili, vruće, kiša, vožnja, kiša, kiša, sunce, stojimo.

Sam Mountain - Chua Hang Cave Pagoda

Stali smo u podnožju nekog brda, kaže vozač pauza. Krenuli smo na brdo, gore je navodno neko svetište. I stvarno, na vrhu brda prekrasan budistički hram. A pogled s jedne strane na Vijetnam, s druge na Kambodžu. Poslije smo guglali da se radi o planini Sam i Chua Hang Cave pagodi. Prekrasna pagoda u stijeni sa pećinama pretvorenim u svetište.

Još malo vožnje i stižemo u Chau Doc na samoj granici sa Kambodžom, ovdje bi trebali prespavati kako bi nas idući dan prebacili u Kambodžu.

Chau Doc Market

Smjestili smo se, istuširali i krenuli u obilazak mjesta. Centar svakog mjesta je tržnica, a nama uvijek zanimljivo mjesto za posjetit, stoga prva stanica tržnica. Već smo svašta vidjeli na tržnicama, al ovdje prodaju neke čudne stvari, neku, nazovimo to ribu ili dijelove ribe, ne znam, al groznog je mirisa, zamislite hrpu ribe koja stoji danima, e sad taj smrad udeseterostručite i niste niti blizu smradu. Mi smo samo prošetali, a oni tu sjede pokraj tog nečeg cijeli dan. Mjesto je lijepo, uz rijeku, ima prekrasnu šetnicu. Ljudi navečer šetaju, vježbaju, druže se. Al ono što mi je zapelo u oko su pidžame, ljudi, prvenstveno starije gospođe koje vole izlaziti u pidžamama sa različitim uzorcima, dakle ono što mi koristimo kao pidžame to je posljednji modni hit u Vijetnamu. Ako ste hrabri izvedite svoju pidžamu na špicu u Zagrebu i slobodno nam pošaljite fotku, izazivam vas.

 DAN 6., utorak – Bye, bye Vietnam (Chau Doc)

Buđenje. Sve nas je manje, ostali još samo Irci sa kojima nastavljamo dalje, kažu da imamo organiziran prijevoz do broda. Super. Čekamo prijevoz, kad ono dva bicikla u raspadnutom stanju. Hm, nas je četvero i svatko od nas ima veliki backpack i manji ruksak. Maše biciklist nek se popnemo. Uh, ak stignemo čitavi do broda to će biti uspjeh, nadamo se da nije daleko. I tak se strpali mi na taj bicikl, po dvoje na jedan bicikl zajedno sa prtljagom, a vozač jedva da ima 50kg, al vozio nas je ko lud, kroz onaj lud promet, al preživjeli smo. Iako Irci su bili brži, možda je njihov bicikl imao brzine, ili smo samo mi bili teži, ne znam.

Chau PongChao DocFloating houses

Ukrcavamo se na brod, idemo u još neko razgledavanje. Opet kiša. Posjetili smo kuće na rijeci. Već sam spomenula da ljudi žive sa rijekom, od rijeke, a neki od njih i na rijeci. Sagradili su plutajuće domove na rijeci gdje žive i rade. Uzgajaju ribu, doslovno u dnevnoj sobi. Sve se vrti oko rijeke.

Iskrcali su nas. Više ne znamo niti gdje se nalazimo. Dok smo čekali brod za Kambodžu otišli smo u obilazak obližnjeg sela gdje živi muslimanska manjina Cham. Pljusak. Stani. Čekaj. Sunce. Kreni dalje. Polako se već navikavamo na ovakav ritam. U selu iskače džamija Mubarak, vjerojatno zato jer ju je financirao grad Dubai uopće se ne uklapa u selo.

Ovdje se ukrcavamo na brod za Kambodžu, o čemu čitajte u slijedećem nastavku naše avanture!

Chau Doc

Više fotografija možete pogledati u galeriji: Good morning Vietnam (Ho Chi Minh City & Mekong delta)