Una nam otela srce i dušu: put(opis) u središte života i smrti


Bosnu su čerečili, svi od reda. Osjeti se to na licima, u grudima, onih što su preživjeli, onih što su ostali. U tom dimu teških cigara koje nemilice troše, ima i priča i slika iz nutrine koje kada bi bile ispričane napunile bi korita svih rijeka. Na jednoj od njih, onoj smaragdnoj, osluškivali smo dio tih priča, a ostavili dio duše, dio sebe – kao da zapravo nikada nismo ni otišli. Una, plavo hladna i zeleno bistra, opako moćna i nestvarno zavodljiva primila nas je k sebi.

Napisao: Igor Lesar

No, priča o Uni priča je o ljudima koji ostavljaju trag, neki od njih mekan i plah, neki težak i strašan. A ona osluškuje i teče, skuplja radosti i boli. Ali i vraća. I radost i bol.

Na putu prema Bihaću, prvom nakon (pre)dugog vremena i ovog puta sa životnom suputnicom Anom stali smo samo u Drežnik Gradu gdje smo zabrijali da nas je usisala neka vremenska crvotočina jer pred nama je sve bilo kao iz prošlosti – i to one srednjovjekovne, nepatvorene i čiste. Miris zraka, nestvarna tišina, kolorit nebeskog svoda i drveno-kameno zdanje ostavili su nas bez daha. Često kada naiđem na neko povijesno mjesto zatvorim oči i pokušam zamisliti što se odvijalo prije pet stotina ili tisuću godina, ali ovdje u djelom obnovljenom Drežnik Gradu oči su bile širom otvorene, gledao sam samo kada će nas neki seljanin pitati kakvu to čudnu odjeću imamo na sebi. Ali bili smo potpuno sami. Nakon kratkog muvanja po koritu presušene Korane i starih zidina, već počevši oponašati drevne starosjedioce, vidjeli smo kako se na kulu netko penje – otključava teška drvena vrata i trči natrag dolje. Bio je to Marko, mladi povjesničar koji u ljeto zarađuje džeparac u ulozi domaćina, zapravo vodiča. Kad smo se približili kuli shvatili smo kuda je Marko tako žurno otrčao – išao je pokupiti dvije gajbe piva i pola vreće smeća s obližnje klupice koje je noć ranije ostavilo lokalno društvo besposličara. Pomažem mu, odlazimo do podruma gdje mi pomalo zabrinuto ali ipak nasmiješeno pokazuje stup od jedno dvadesetak punih gajbi, dodajući – “Sve su od ovog ljeta. Trebaš koju?”. Nasmijemo se, odemo do nedaleke klupice s koje puca prekrasan pogled na kulu, saznamo pregršt nevjerojatnih stvari iz prošlosti, poput onih kako su nekada stari gradovi bili povezani, pa se popnemo uz stazu prema mjestu komentirajući kako smo nestvarno glupo društvo koje tek rijetko prepoznaje što sve ima. Napuštamo ovo fenomenalno mjesto pruživši Marku donaciju za daljnju obnovu Grada i uz obećanje da ćemo se vratiti – odlazimo dalje. Nanese li vas put starom cestom Karlovac – Korenica, skrenite u Grabovcu prema Drežnik Gradu i potražite Marka Kolića. Nećete požaliti.

U Bosnu smo ušli preko Ličkog Petrovog Sela. Dan je nastavljao sjati, a boje ubijati od ljepote. Znao sam Bosnu, znao sam kamo idemo, ali iznova i iznova me osvojila. Samo nekoliko stotina metara od granice, pazi sad – Europske unije – počeo je pucati pogled kakav poznajem od djetinjstva, kada se život živio, a ne namještao. Život u kojem nema snobizma i dvoličnosti – u Bosni odmah znaš na čemu si, svidjelo ti se to ili ne. Ok, Bosna je ranjena, izmučena, vidi se to i osjeti na svakom koraku, ali zadržala je ono po čemu je nadaleko poznata. Zadržala je priprostost, ali na onaj fini način. Samo jedan, i to prvi primjer bio je dovoljan da razoruža sve moje eventualne predrasude, da pomete moj ego. Stali smo u Bihaću i naravno kako nismo imali marke, priđem prvom čovjeku do sebe – konobaru u hotelu do kojeg smo parkirali i priupitam ga gdje je mjenjačnica. Kaže on meni – za parking trebaš? Evo ti marka, bit će ti dovoljno za jedan sat. Trebaš više? Nije me ni pitao hoću li doći kod njih na pivo i vratiti mu. Zapravo nije me ništa pitao, samo se osmjehnuo. I to je bio moj prvi susret, prvi nakon nekoliko godina, s ljudima u Bosni. Osmjeh. Nešto što u Hrvatskoj baš i ne sretneš često. Bio sam gotov, bio sam usisan. Sjeli smo kod njega na terasu i naručili ćevape i pivo. I ubili se. Poslije smo prošetali ‘gradskom’ Unom naslutivši da joj se ovdašnji ljudi neizmjerno dive, ali i da je se užasno boje. Shvatio sam kasnije i zašto.

Kao prilično friškog nepušača, Bosna je pred mene stavila i taj izazov. Hej, jel ima u Bosni uopće ikoga tko ne puši duhan, u bilo kojem obliku? No, shvaćam. Ima u tom dimu toliko tuge i boli, ali i prkosa da je to zapravo priča za sebe. Priča o ljudima i događajima koje su te ljude primorale zatvoriti se, ljude koji zatvoreni ne mogu i ne žele biti – pa često po ispuhu dima iz pluća možete zapravo vidjeti i osjetiti njihovu nutrinu. Bez da vam išta kažu. Pitala me Ana vuče li me i bi li zapalio. Kako sam upravo pojeo ćevape i luk to sam pitanje shvatio kao mućku provokaciju te sam naručio još jednu pivu. Mene je našla. Zapalio? Popušio bih duhan iz cijele Bosne, agrh! Još smo malo ostali promatrati lica ljudi. Na neka od njih se čovjek i smrzne. Što li su samo prošli, pitaš se i u sekundi otrijezniš.

Cesta nas je čekala. Okrenuo sam ključ našeg plavog Clia i naravno, već tradicionalno, skrenuo – krivo. Umjesto desno na most pa pravac uzvodno, skrenem lijevo i završimo negdje kod onakvog kafića na periferiji kakvog ima svaki grad, a što ga Bihać ne bi imao. Kafić prepun ljudi čija lica te testiraju. Dvojica upravo ulaze u njega. Stanem. Izađem. Ana se malo stisnula na sjedalo. – Dečki, tražim cestu za Japodske otoke, ali imam osjećaj da sam fulao. Stanu, pogledaju prvo Anu, pa mene, auto i regu su već bili snimili. I naravno, onaj najjači, najviši i najkrupniji – stripovskim glasom kaže – a vi ste iz Čakovca? I lice mu se ozari, gotovo razvuče u golem osmijeh. – Da, potvrdim, iz Čakovca smo, preko Zagreba pa eto nas kod vas na pivo, slažem. Kratak tajac. A onda su im se razvezali jezici i razmahale ruke, njih dvojica znaju sve o Čakovcu, o Međimurju, znaju ljude, znaju žene (znači vicevi o Muji i Hasi i susjedama su stvarni). I bili bi se mi vjerojatno i zapili  s ekipom bivših radnika propalog čakovečkog građevinskog kombinata da nisu ubrali još uvijek malo prestravljeno Anino lice. Ostavljamo ove mišićave šljakere uz dugo mahanje iz auta. Iz Bihaća smo bez problema izašli i nastavili kliziti prema Japodima. Ispostavit će se kasnije, jednoj nevjerojatnoj vrsti ljudi.

Promatramo krajolik, oslobađamo instinkte i psujemo govnare koji su prosuli sjeme zla na ovu plodnu i bajnu zemlju, na sve nas. Cesta je prekratko trajala i već smo u Ripaču gdje bi trebali skrenuti desno prema jednom od tek tri nacionalna parka Bosne i Hercegovine – onom na Uni. Vozimo kroz pitomi krajolik gdje dominiraju konjske zaprege, motike, ljudi na poljima koji se uspravljaju kada prolaziš i pozdraviš. Htio sam zaustaviti auto, ostaviti ključeve u njemu, otići i nestati. Bosna me već bila pošteno pukla. U tom se trenu sjetim riječi druga Aleksandra Trifunovića koji me samo dva dana ranije nagovorio da krenemo na ovaj čaroban put – mogućoj kiši unatoč. – Japodski su ti otoci ‘level up’ od Zelenkovca, kaže Aleksandar. I mislim si, ako je ta zima u Zelenkovcu kod Borislava Jankovića bila čarobna, što nas tek onda čeka u ljeto na Uni. I čekalo nas je. Vozivši se iza traktora natrpanog sjenom dobrih dvadesetak minuta, pred nama je osvanuo natpis – Dobrodošli na Japodske otoke.

Mobiteli su bili odavno mrtvi, a mi smo bili izvan okvira. Sve što slijedi bio je čisti instinkt. Na put smo ponijeli i šator i našeg vječnog pratitelja — gumeni čamac. Prošli smo kameni svod koji vodi na Japodske otoke i stali na drveni most. Most koji vodi na slijed od pet otočića. Sve mirno, nigdje nikoga, tek poneki zečevi, ptice i lane (da, lane) muvaju se mjestom. Drveni most vodi sve do centralnog mjesta gdje su ‘river bar’ i restoran gdje vidimo natruhe ljudi. Na posljednjem je ‘kamping’ zona gdje srećemo dvojicu avanturista i ostavljamo stvari te krenemo tražit – nekoga, bilo koga. Ako u Dalmaciji vrijedi poštapalica ‘pomalo’, eh ljudi, onda u Bosni vrijedi barem duplo od pomalo. Prođemo kroz restoran u nadi da ćemo naići na recepciju, ali naišli smo na – Mirsada. Čovjeka domaćina, čovjeka recepciju, čovjeka DJ-a. Inače, tek sam kasnije shvatio kako je Mirsad Kečanović daidža, ili ti ga ujak Armina Amidžića, dečka koji upravlja sadržajem na Japodskim otocima i na kojeg me Aleksandar iz prethodnog odlomka bio uputio. Ispostavilo se kako je Armin imao obaveza oko regate pa nas je dočekao Mirsad. A Mirsad je legenda već u prvih pet minuta, u kojih smo popili po tri ili četiri rakijice, tko bi im znao broj. Onako ošamućenima, na izlasku iz restorana samo nam je rekao – opustite se i uživajte. – Kasnije ćemo o formalnostima. Poslušali smo ga. Nekako smo postavili šator, i to tik uz Unu i spremili se za kupanje. U Uni.

Hahahaha!! U Uni.

Posljednji puta kad sam bio u Uni (pažnja molim, u Uni, ne na Uni), a bilo je to prije dvanaest godina u Kulen Vakufu, i bio je juli ili ti ga srpanj kao i sada, bila je to najhladnija voda u kojoj sam se ikada kupao. I kreten, zaboravio sam na to. I paf, skočim onako nadobudno u zavodljivu Unu i avaj – odmah me sredilo! Znate ono kad vam jaja postanu minimalna? Eh da, bila su manja od toga. Ok, priznajem, Ana je već bila unutra.

Sjetih se kasnije kad mi se muškost malo vratila, kako je Mirsad bio spomenuo da će sutradan kroz otoke proći Unska regata, i kratko se zadržati. Bio je to sjajan bonus našem putovanju. Petak smo trošili na razgledavanje otočića, kućice na rijeci, ‘river bar’ i šetnicu. Snimili smo i sve plaže te proračunali gdje ćemo čamcem. Fotoaparati su klikali po svakom djeliću otoka. Uzbuđeni, nekako smo prespavali noć i krenuli po čamac. Kad smo ga pumpali, na otoke je počelo pristizati sve više ljudi, a mnogi od njih su bile ‘nindže’. To su one žene u crnom kojima se vide samo zjenice oka i koje dolaze iz muslimanskih zemalja, i koje su uvijek, ali uvijek u pratnji. Ana i ja smo se pogledali, obećali sebi da nećemo zajebavati Nindže jer izgledaju opako i krenuli ka rijeci. Da skratim priču, udesili smo se već na prvoj kaskadi. Prevrnuli i čamac i sebe. Sva pravila o skiperstvu koja poznajem oko petnaestak godina propala su u kamen ispod Une. I tu sam počeo shvaćati zašto se domaći ljudi Une – plaše. Samo pukom srećom izvukli smo se tek s ogrebotinama. Odlučio sam nakon toga da ću u jednom danu popiti sve one pive koje smo ponijeli kak ti ga za tri dana. Una je i dalje prekrasna rijeka. I opasna. Zamka sama po sebi. Shvatili su to ljudi.

Popodne je stigla i regata. Ana je uzela fotić i pošla na otoke. Mene su zapali čamac i vesla. Neko sam vrijeme veslao s regatom i fotkao ih. Bilo je tu svega zanimljivog, sjajnih ljudi i priča, komičnih trenutaka. Opet smo čitali ljudima s lica. Kasnije ćemo saznati da je među njima i bio jedan dječak iz obližnjeg sela, dječak kojega smo sutradan sreli i koji nas je provozao čamcem. No nekako je sve nakratko zasjenila priča s bocama. Naime, u Bosni nema organiziranog prikupljanja boca, kao ni otkupa, pa je otok nakon regate ostao prepun svakakvog otpada. Ok, mi smo ga pomogli skupiti i rendžerima koji su pratili regatu pojasnili kako bi mogli preokrenuti cijelu priču i smanjiti otpad. Pomalo cinično ali nemoćno, nasmijali su nam se pitavši nas znamo li gdje smo. Una se više nije činila toliko hladnom. Učinila mi se nekako smorenom.

Popodne smo otišli na plažu i guštali na vodenoj platformi. Okruženi patkama i zmijama, hrabro smo ronili i snimali fotke ispod i iznad vode. Tamo, u smaragdnom raju ispod plavog neba poželjeli smo da sve ovo nikada ne stane, da zauvijek ostanemo zarobljeni. Na neki način i jesmo. Iako nam je koža bila naježena, nije nam se dalo van. Ljubili smo se u rijeci. Kasnije smo ručali pastrmku i oboje svisnuli od finoće. To su okusi rijeke kakve poznajem. Večer smo proveli kupajući se pored drvene kućice na rijeci.

Subotnju smo noć proveli uz obalu rijeke, slušašvši Mirsada i društvo kako pjevaju na Čoline i hitove Bjelog dugmeta. Smaragdna rijeka sada je bila crna i nimalo zavodljiva. Seksali smo se na obali. Glazba je sve više blijedila a društvo se brzo razišlo. Ne bi im zamjerili da su ostali duže. Još par hitova bivše Jugoslavije duže. Bile su to baš dobre pjesme, a kad ih čuješ u Bosni nekako drugačije zvuče. A onda je zasvirala stvar od Kemala Montena i Olivera Dragojevića. Opet smo se seksali.

Nedjeljno je jutro bilo suncem obasjano. Ustali smo rano i okupali se goli, više nisam gledao među noge jer sam znao da tamo neću ništa naći. Jutro na Uni je nešto posebno. Provukli smo se među stabla i stali na grane iznad vode. Prizor pred nama bio je veličanstven. To je onaj smaragdni raj o kojem ste možda već čuli. To je ona veličanstvena rijeka plavo-zelene boje koja te miluje, zavodi i prožima cijelim bićem. Još smo jednom zaplovili čamcem, izbjegavajući pogubnu kaskadu prošli smo uokolo svih otoka. Spustili se niz brzac nekoliko puta te se zaustavili na vodenoj platformi i još malo guštali. Ana je popila kahvu i svršila od zadovoljstva. Bio sam po prvi puta ljubomoran na prokletu kavu. Pasala joj je više od mene. Nečuveno! Ok, meni je ostavila rahat lokum, da i ja mogu guštati.

U nedjelju dopodne odluči smo krenuti dalje, čekale su nas nove avanture. Kako smo u protekla dva dana upoznali sve mlade ljude koji su tamo zarađivali za život, stekli smo i kultni status među njima – onih koji se kupaju u Uni. Potvrđivali su to njihovi pogledi. Pitao sam jednog mladića od njih zašto se oni ne kupaju. Rekao je da smo carevi i da nismo normalni. Mirsada nije bilo pa smo sjeli s njegovim bratom, čije je lice puno teže od njegovog i platili mu za boravak. Ono što smo tada saznali otpuhnut ćemo u nekom svom dimu.

Spremili smo opremu i zapalili prema Štrbačkom buku. Naravno, opet smo promašili cestu i to nekih dvadesetak kilometara. Prvo nas je rendžer na prvom ulazu u Nacionalni park okrenuo od bijelog puta na kojem je stajao znak da se čuvamo medvjeda kazavši nam da ima bolji put malo niže, a taj smo put naravno promašili. Kad smo shvatili da smo otišli totalno na drugu stranu vratili smo se i našli pravu i prašnjavu cestu. I konačno stigli. Ok, prije toga pentrali smo se po nekom starom gradu (tako je pisalo na znaku u mjestu, Stari grad) u nadi da smo eto jako bllizu. Kada nas je lokalni čovjek sa klisure na koju smo pošteno odmakli razuvjerio i rekao da daljni put ide samo još više u brdo i kako nije siguran da ću se vratiti s Anom, razgoračili smo oči i ekspresno se okrenuli i nastavili po glavnoj cesti. Na cesti smo opet naišli na onakav kafić s tristo pogleda i šmugnuli dalje. Gladni. Kasnije popodne, konačno smo stigli. I što da vam pišem o Štrbačkom buku? Ekspresno smo zaboravili na glad. Ljudi, otiđite tamo i napijte se ljepote. Svisnite od ljubomore. Svršite od užitka. Kad sve to obavite, popijte pivo, pojedite ćevape i pobjegnite odande prije nego poželite skočiti u one savršeno prekrasne slapove. Ono tamo je prava sačekuša. Ako niste spremni, uzet će vas i neće vas pustiti. Neće nikako.

Mala trivija – na Štrbačkom smo Buku sreli rendžera koji nam je, kada je shvatio da smo iz Hrvatske, mrtav-hladan i ozbiljnog lica predložio da preko Une švercamo cigare. Ipak, odmah se potom nasmije i kaže – pa nitko živ nas ne bi ulovio. Opsujem sebe i dan kada sam prestao pušiti i nasmijem mu se, pružim ruku i kao da ću krenuti. A on onako mrk, visok i jak, stisne mi ruku i pogleda me kao da kaže – mali ne zajebavaj se, nemaš ti pojma kako je nama ovdje. Uzvratim mu pogledom koji kaže – stari, nemaš ti pojma koliko vam je dobro, vas još uvijek ne *ebu briselski seljaci. Značajno digne obrvu, potvrdi i zaželi nam sretan put. Zapamtio sam mu lice, nekako mi se sada njegov poslovni prijedlog čini odličnim. Mislim da ću ga potražiti.

Kasno popodne, na povratku s Buka stali smo na nekom omanjem izletištu, trave zelene, lokalnih ljudi koji meze neke mesine i salate, i smiju se. Čim smo stigli, pitali nas jesmo li gladni. Dakle, bez ikakvog pitanja ili uvoda, čim smo stigli pitali nas jesmo li gladni i nude nam meze da ti pamet stane. Ok, shvatio sam poslije da je to zbog Ane, dopala se starom. Oni su upravo jeli, i sad puše cigare i gledaju u rijeku. Sprijateljili smo se i otišli se kupati, izazvavši stravu u njihovom pogledu. Do nas stiže dečko s čamcem, onaj s jučerašnje regate. Maznuo starom čamac pa peca društvo po Uni. I dok sam namještao objektive, Ana se već bila ukrcala i provozala te odmah stekla nove udvarače. One od četrnaest-petnaest godina. Pitam ju dal da ju udam ovdje. Kad je shvatila gdje je, opet me prijekorno, ali glumački prestravljeno pogledala. Družili smo se s lokalcima još neko vrijeme dok nisu otišli. Spremili se i mi, a u to stiže djed s unukom. Nije imao jednu ruku. I počne pričati o medvjedu kojeg je nedavno vidio s druge strane. Još smo jednom uputili pogled na mjesto gdje smo se malo prije kupali i konačno shvatili zašto se ljudi Une plaše. Jer Una uzima.

Pozdravimo se s unukom i jednorukim djedom i krenemo dalje. Našem mladom domaćinu stigla je nova ‘žrtva’ nekih smiješnih turista, ali i zgodnih cura među njima. Odmah im je ponudio prijevoz. Izvukli smo se natrag na asfaltiranu cestu. Kako kroz obližnji Donji Lapac ne možemo proći jer je most koji je bio srušen prije dvadeset godina još uvijek srušen, uputimo se natrag prema Bihaću. Opet prođemo skretanje prema Japodskim otocima i pogledamo se u tišini. Potpuno zanijemimo sve do granice, gdje naiđemo na kolonu. Promatramo lica ljudi koji dolaze i odlaze. I opet svako lice priča neku svoju priču. Ušli smo u Hrvatsku, mobiteli su počeli dolaziti k sebi i obavještavati nas da smo tri dana bili izvan civilizacije. Ugasio sam ga promptno uputivši mu sočnu psovku – ma znaš ti vraga gdje smo mi bili.

Tri tjedna kasnije, sasvim neplanirano, na putu prema Zrmanji, ovog puta nas troje — skrenuli smo u Donji Lapac, a iz njega prema Štrbačkom Buku s hrvatske strane za kojeg smo zapravo saznali sasvim slučajno, kao da je namjerno tajanstven, skriven. Nakon poduže vožnje kroz neopisivo fantastičan krajolik konačno stižemo, šumskom cestom na obalu Une. Pred nama se našlo isto ono mjesto na kojem smo nedugo bili s bosanske strane. Doslovno pedesetak metara udaljeni, razrogačili smo oči i pokušavali shvatiti gdje smo to. Kada smo došli k sebi, krenuli smo u obilazak. I već nakon nekoliko metara pali u afan. Pali smo na koljena i pogledali se. Mislim da sam na drugoj strani vidio onog rendžera. Kao da mi kaže – jel vidiš sad kako je nama. Ljepota zbog koje se živi i umire.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript