Pisala sam da sam plan puta, u međuvremenu promijenila, i da je iz plana tijekom putovanja ispao posjet Nazaretu, ali je zato u plan upao, doduše još u Zagrebu, posjet Jordanu odnosno Petri.
Bubu u uho da posjetim Jordan, ubacio mi je kolega putnik za jedne slučajne kave u Zagrebu sa zajedničkom prijateljicom. On tada boravi u Zagrebu, jer putuje u Južnu Ameriku, a ja mu otkrivam da se spremam u Izrael, savjetuje mi da se uputim i u obližnji Jordan, kad sam već u tom dijelu svijeta. Buba u uhu o mogućnosti posjeta Jordanu, posebno Petri za vrijeme boravka u Izraelu rasla je iz dana u dan u mojoj glavi, a kosa je postajala sve kovrčavija i kovrčavija. Naposljetku, da spriječim nastanak prirodnih dredloksica i trajnog zapetljaja kose sam odlučila ispitati mogućnosti odlaska u Petru iz Izraela, jer promjena avionske karte zbog cijene koštanja, nije bila moguća. Baš kao u onoj tko traži, taj nađe, tako sam i ja pronašla mogućnost jednodnevnog izleta u Petru. Početna informacija o cijenama izleta u Petru me obeshrabrila, priznajem, lomila sam se danima, i onda jedan dan ipak prelomila i rezervirala izlet. Shvatila sam da se prilike ne propuštaju ma koliko skupe bile.
Otkrit ću vam, odmah nije mi žao, niti jednog jedinog dolara, a bio je to izlet skup kao svetog Petra kajgana, jer kako je to napisao Lorens od Arabije u svojih Sedam stupova mudrosti „Petra je najdivnije mjesto na svijetu.” Mislio je, da bi svaki opis mjesta izblijedio pred vlastitim doživljajem u susretu s Petrom“.
Put do Petre započinjem iz gradske zračne luke DOV HOZ u Tel Avivu, od kuda letim do Eilata. U Eilatu ću presjesti u bus koji će me odvesti do izraelsko-jordanske granice. Za ulaz u Jordan građanima Hrvatske potrebna je viza. Dobra vijest je da se viza može „izvaditi” na granici.
Pravi je melem za oči, priznajem, bio boraviti na jordanskoj granici. Ne mogu se odlučiti, da li su zgodniji ili ljubazniji jordanski graničari. Nakon dobivanja jordanske vize ukrcavam se u bus, zauzimam prvo sjedalo u busu, upozoravaju me da se moram preseliti u drugi red. Iz sigurnosnih razloga u busu putuje i turistički policajac, suvišno je spominjati da je prava slika i preslika jordanskih graničara, ukratko pravi melem za oči.
Od izraelsko-jordanske granice vozi se oko 2 sata do ulaza u Petru. Posve sam svjesna da samo Petra nije Jordan, ali ne odolijevam spomenuti par zanimljivosti o samoj zemlji. Jordan, službeno nosi ime Hašemitska Kraljevina Jordan. Povijest Jordana je nerazdvojno povezana sa političkom putanjom hašemitske dinastije – Ustavna monarhija – nasljedna u muškoj liniji dinastije HAŠEMITA – kralj je na čelu države, ima široke političke i izvršne ovlasti – imenuje senatore, predsjednika i članove vlade. Jordan se proteže na površini 92.300 km2, a broji 5,1 milion stanovnika. Glavni grad je Amman. Islam je najzastupljenija religija. Arapski odnosno njegov lokalni dijalekt je jezik većine stanovništva.
Stižemo na ulaz u Petru. Tu je turistički sve posloženo. Nakon kupnje karte, ulazimo u kompleks napuštenog grada. Do glavne znamenitosti Petre, Hazne al-Firaun, koju su Beduini nazivali ‘Faraonska riznica‘, odnosno do u stijenu uklesane grobnice iz 1. stoljeća prije nove ere vodi nas makadamski put pod vedrim sunčanim nebom. Osim pješice, do grobnice u stijeni, može se doći jašući konja ili u konjskoj trokolici. Izabirem hodanje pod vedrim nebom, nakon iskustva zovem se crvena iz Perua, ništa više ne propuštam slučaju, mažem lice plus pedeset faktorom, na glavi mi je šilterica, a u torbi voda za osvježenje. Prilikom hodanja valja biti oprezan, jer konjske trokolice mogu ugroziti sigurnost, posebno u djelu u kojem se preklapaju s putovima hodača. Petra je napušteni grad na području današnjeg Jordana, a u vrijeme antike je bio glavni grad Nabatejaca. Poznata je upravo po svojim helenističkim građevinama uklesanim u stijene, ali i vodovodnom sustavu, koji su otkriveni zapadu tek 1812. godine. Potonje godine ostatku svijeta Petru je otkrio Švicarac Burckhardt putujući po Arabiji. Petra je upisana na UNESCOV popis svjetske baštine, a 2007. godine izabrana je kao jedna od sedam novih svjetskih čuda. Posjetom Petri moja lista posjeta novim svjetskim čudima narasla je na broj četiri. Petra je povijesno bila vrlo važno područje, strateški važna, smještena je na razmeđi tri kontinenta Azije, Afrike i Europe. Bila je glavni grad Nabatejaca, u njihovo vrijeme postala je i trgovačko središte, a svoj procvat doživjela je između 1. stoljeća p.n.e. i 1. stoljeća n.e, objedinivši u sebi istok i zapad. Zanimljivo je spomenuti, da Petra nikad nije bila vojno osvojena, svi vojni udari bili su uspješno obranjeni. Ipak, Petru su osvojili Rimljani, ne vojnim putem, ali putem špijuna, kojeg su poslali u grad, i koji je pronašao slabu točku, odnosno pronašao je način na koji voda stiže u Petru. Javio je to Rimljanima, oni su presjekli dotok vode, nestašica vode u gradu, prisila je stanovnike Petre da se predaju.
Hodam pod sunčanim vedrim nebom, zvizdan je kako bi rekli mi Dalmatinci, ali nije mi teško, uživam. Olakšanje je ipak, hod među klisurama, kad je uz rub moguće osjetiti barem prividan hlad. Nagrada za hod je veličanstveni pogled na Hazne al-Firaun- grobnicu uklesanu u stijenu. Pogled na Hazne al Firaun, na trenutak mi je oduzeo dah, sva odricanja za put u Petru, u tom trenutku su dobila smisao. Preplavio me je onaj poznati SAMO ZA TAJ OSJEĆAJ, neopisiv kao i sreća koja me obuzela do kraja žića. Fotografiram hram/grobnicu iz svih kutova, čas fotoaparatom, čas mobitelom. To žongliranje sa fotićem i mobitelom, rezultiralo je činjenicom da mi se mobitel putem mobilnih podataka uspio povezati na Jordansku mrežu i pojeo mi podosta kunica s računa. Polusmiješna mi je situacija koja me zatekla s mobitelom, ali što je, tu je – konstatiram spuštajući se do obližnjeg Amfiteatar iz 1. stoljeća za 3.000 posjetitelja i sa 33. reda sjedala.
Vraćam se prema centru za posjetitelje, sunce i ja dalje visoko na nebu, prži me, a osvježenje pronalazim u Fanti koju kupujem za dva dolara, potpuno svjesna da sam je pretplatila. Stižem i na ručak, vješto premećem po tanjuru namirnice, da ne uvrijedim domaćina, ali ni okusom ni higijenskim standardima to jelo ne zadovoljava moje kriterije.
Nakon ručka vraćamo se prema jordansko-izraelskoj granici, i opet me obmani ljepota jordanskih graničara, ali u stvarnost me ubrzo vraća stroga izraelska granica. Prilikom čekanja za check-in za let Eiliat – Tel Aviv, prolazim strogu sigurnosnu provjeru, ali sve mi lakše pada kad čujem „da je sve podređeno mojoj sigurnosti”.
Slijećem u zračnu luku DOV HOZ i taksijem stižem u hostel. Zadnja je to moja noć u gradu zabave, već sljedećeg dana ga napuštam.
Busom putujem do Jeruzalema. Spomenula sam odličnu autobusnu povezanost Tel Aviva sa ostatkom Izraela.
Već s prvim koracima na jeruzalemskom tlu, osjećam potvrdu one devize Jeruzalem moli. Šetam, do hostela, koji je smješten u same zidine starog grada Jeruzalema, a snagu mi vraća svježe cijeđena naranča, moj glavni eliksir energije za vrijeme cijelog boravka u Izraelu.
Nakon smještaja u hostel, šetam Jeruzalemom, detaljnom razgledu grada posvetiti ću se par dan kasnije.
U planu mi je iz Jeruzalema posjetiti Betlehemu, o tom izletu pisala sam u putopisu Betlehem, priča o gradu u kojem se blagdan Božića slavi tri puta (http://www.putoholicari.rtl.hr/betlehem-prica-o-gradu-u-kojem-se-blagdan-bozica-slavi-tri-puta-55934/) Masadi i Mrtvom moru.
Na recepciji hostela saznajem kako najlakše do Masade i Mrtvog mora. Prijavljujem se na internet tražim rješenje i već sutra dan putujem na izlet u Masadu i Mrtvo more.
Masada je utvrda na 400 metarskoj uzvisini, smještena je uz sam rub Judejske pustinje. Izgrađena je između 37. i 31. g.p.k., a glavni graditelj bio je kralj Herod. Busevi se parkiraju u podnožju utvrde, do vrha Masade stiže se suvremenom žičarom, a oni najhrabriji mogu i pješice. Doduše, toliko hrabrih na plus 40 celzijevaca u zraku, ipak nema. Četrdeset stupnjeva u zraku, prži iz zemlje podjednako kao i s neba, pa većinu priče lokalne vodičke, zbog prioriteta da ne dobijem sunčanicu, ipak, nažalost nisam čula. Inače, priča mi vodička off the record, kako joj je sin studirao u Zagrebu i kako voli Hrvatsku općenito.
Danas je Masada, Nacionalni park, pod zaštitom UNESCO-a, arheološki lokalitet antičke palače i utvrde. Najpoznatija je po događaju iz 73.g., kada je Rimska legija sedam mjeseci opsjedala Masadu, no njezini branitelji na rubu snaga radije su pribjegli zajedničkom samoubojstvu nego da se predaju Rimljanima. Danas, je Masada jedna od najposjećenijih turističkih destinacija Izraela, osim što se koristi u turističke svrhe, ima važnu ulogu prilikom polaganja vojne zakletve = Masada se više nikad ne smije ponoviti – zakletva je današnjih izraelskih vojnika. Vojska je obvezna za Židove, dok se muslimani i kršćani mogu dobrovoljno javiti. Muškarci služe vojni rok 36 mjeseci, a žene 21 mjesec. Nerijetko se po ulicama gradova, susreću mladi vojnici/ičice kako hodaju s puškama oko vrata.
Nakon Masade idemo u posjet Mrtvom moru – najnižem i najslanijem moru na svijetu. U Mrtvome moru nema, osim bakterija, ni biljnih ni životinjskih organizama, pa mu odatle i naziv. Velika slanost, od 27% do 33%, u Mrtvome moru veća je nego u bilo kojem bazenu bez otjecanja na svijetu. Mrtvo more najveća je depresija na Zemlji, kažu da mu se od 80-tih godina dvadesetog stoljeća razina smanjuje za 1 metar, jer se dotok vode smanjuje, a isparavanje ostaje isto. Čitam da je 2006. godine proglašeno “Ugroženim jezerom ” i kako bi održali određenu razinu vode u jezeru, Izrael i Jordan planiraju izgraditi kanal od Crvenog mora do Mrtvog mora. Kanal bi bio dug oko 300 km, a koštao bi oko pet milijardi dolara. Ništa od kanala, do mog posjeta, uostalom, kao i od puno, puno kraćeg Pelješkog mosta u Hrvatskoj, tu se razumijemo u potpunosti.
Zbog visoke stope slaniteta, u Mrtvom moru je nemoguće plivati, pa se samim time i utopiti. Ipak četvrtina svih nesreća u Izraelu sa smrtnim ishodom događa se upravo na Mrtvom moru. Prilikom plutanja po Mrtvom moru važno je zaštiti oči te ni slučajno ne piti isto, jer u trenutku kad u tijelo uđe tekućina u kojoj je 33 posto soli, dolazi, čitam, do poremećaja ravnoteže elektrolita i organima prijeti otkazivanje.
Iako mi je plan bio plutanje Mrtvim morem, ipak zbog objektivnih i opravdanih okolnosti, ne uspijevam plutati. Ipak, ne odolijevam osjetiti čari Mrtvog mora, skidam cipele i močim noge. Nakon močenja nogu, nadobudno nazuvam cipele jer je pijesak vreo, pa je doslovno ne moguće hodati po njemu, ali soli mi grize kožu, pa brzo jurim pod tuš isprati noge. U zraku je vlažnih 40 stupnjeva celzijevaca, predah pronalazim u najnižem baru na svijetu, uz svježe cijeđenu naranču, dok mi mobitel otkazuje poslušnost. Palim, gasim mobitel, važan mi je, jer na daleka putovanja ne nosim sat, ali ne reagira, užario se i prevelika temperatura u zraku poremetila je njegovo funkcioniranje.
Vraćam se u Jeruzalem, a priču o Jeruzalemu koji se u Bibliji spominje 700 puta, čitajte u novom nastavku putopisu… uskoro…
Drugi dio o mojim putešestvijama Izraelom čitajte na linku u nastavku http://www.putoholicari.rtl.hr/gdje-se-radi-gdje-se-zabavlja-u-posjetu-izraelu-ii-dio-58058/
Baš kako to kaže Nives Opačić, u svojoj knjizi, Pod velikim medvjedom; “.. putovanja su (i) mjesta nezaboravnog učenja bez prisile, i to (do) životnoga. I buđenje onih emocija i stanja koja kao da su deponirana da se otvore upravo na putovanjima – pojačane osjećajnosti, budnosti, iskričavosti, lucidnosti, draži i dragosti, oštrijih osjetila, oštroumnijih zapažanja. No kao i kad bi me tko pitao – zašto voliš određene osobe ili određenu glazbu – ne bih znala odgovoriti. Tako ne znam točno, precizno i jednoznačno odgovoriti ni zašto volim putovanja. Dobro je što je tako, jer jedino je tako i pravo: voljeti bez uzroka i posljedice, bez reda i slijeda. Jednostavno – voljeti.”
Ivona Bačelić Grgić
P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Putešestvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/
