Home > Putopisi > Putešestvije by Ivona > Transsibirskom željeznicom do Pekinga i Kineskog zida

Transsibirskom željeznicom do Pekinga i Kineskog zida

Ivonina želja bila je putovati transibirskom željeznicom, i to joj se ostvarilo. Provela je nekoliko dana u vlaku na transmongolskoj liniji od Moskve do Ulan Batora. Posjetila Mongoliju odakle se avionom uputila prema Kini. Upoznala se sa Pekingom i popela na Kinseki zid. O Ivoninmo putovanju transibirskom željeznicom čitajte u nastavku.

Samo za taj osjećaj – putovanje transibirskom željeznicom

Ivona Bačelić Grgić Putovanje transibirskom željeznicom bila je jedna od mojih velikih životnih želja. Čitala sam putopise, knjige,  razne članke o toj avanturi i onako na prvu poželjela da ću jednom i na taj put. Sama? Ipak, ne! Iako sam prilično hrabra, ali žene su lake mete kukavica, a nije mi se vodila i ta bitka.

Bezazlenim surfanjem, put mi se učinio bližim, napokon ponuda koja mi je financijski prihvatljiva, uz red odricanja, koji je podrazumijevao neimanje niza novih stvari i doživljaja u životu za koje se pokazalo bez njih se može, karta je u žepu. Putujem u grupi u kojoj ne poznajem nikoga. Poznate suputnike, nisam ni tražila, nije mi se dalo, uzalud,  po enti put razočarati. Pa neka avantura počne!

Putovanje za dušu – transibirska željeznica

Avanturu započinjemo letom iz Zagreba u smjeru Moskve. Nakon dana provednog u Moskvi, stižemo na Iaroslovsku – polazišnu stanicu naše transibirske ture. Dakle, nakon, cijelog dana pod moskovskim nebom, te nakon full opskrbe ićem i pićem kucnuo je i taj čas– ukrcaj u „san snova“. Dok čekamo ukrcaj u vlak, osjećam onaj poznati osjećaj zbog kojeg i putujem „samo za taj osjećaj“. Ulazim u uski kupe, s četiri kreveta – 2 dolje, 2 gore, svaki dužine cca 2 metara, širine 1 metar  – i pitam se samo tada i nikad više tijekom cijelog puta što mi je to trebalo.

Ivona Bačelić Grgić

Nakon miješanja karta smještam se u kupe sa tri sucimerice na krevet na kat, koji će biti moj dom sljedećih 6 dana. Svašta čovjek doživi na putu, samo ako je otvoren. Tako je prvotni šok, zamijenila sreća i zadovoljstvo. Svih šest dana u vlaku nismo ga napuštali, osim da protegnemo noge na kratkim pauzama – koje bi iskoristili za shopping kod lokalnih babuški koje su prodavale svoja home made jela. Teško je nekako realno opisati boravak šest dana u vlaku, bez tuša na putu kroz 7 vremenskih zona da bi to bilo razumljivo „normalnom čovjeku“. No, riječ je o ovisnosti i tu sva razumna objašnjenja već odavno padaju u vodu. Meni je ovaj boravak u vlaku bio svojevrsna katarza – pronalazak same sebe.

Ivona Bačelić Grgić

Kažu da putovanjem  transibirskom željznicom dobiješ vrijeme za sebe i to je jedna velika istina. Iako sam se za ovaj put pripremila u smislu 3 debele knjige, sudoku, križaljki, to je bio prvi put na kojem nisam pročitila niti jednu knjigu, a početak čitanja sveo se na svega petnajstak stranica – pa  sam sve fino vratila doma nepročitano i neriješeno – na noćni ormarić. Putovanje željeznicom je i divan antistres –u slučaju eventualne nervoze, prošetaš se od početka do kraja vlaka, otvaraš i svom snagom zatvaraš vlaka – i problem je riješen! Nije mi u vlaku, bilo dosadno niti minute i to zahvaljujući dobrom društvu, najiskrenije. Iako su moja očekivanja glede eventualnog društva i pronalska srodne duše bila minimalna. Očekivanja su me demantirala i u život mi poslala po prvi puta na putu s neznancima srodnu dušu– moju današnju prijateljicu, s jedne strane dijametralnmo suprotnu, a s druge strane jako sličnu meni.

Divno mi je bilo doživjeti opuštanje u pravom smislu te riječi, iako mi je u planu bilo zapisati dojmove putovanja u tekicu – bilješke su izgledale otprilike ovako“Prvi dan u vlaku“, „Drugi dan u vlaku“…, a ono što je bilo i iole napisano bilo je nečitko pa samim time i uglavnom neprimjenjivo. Nije mi se dalo ni čitati ni pisati, uživala sam u drugim važnim stvarima.

Transibirska željeznica ima tri razreda, prvi-ekstra, drugi-koji uključuje kupe sa 4 ležaja, i treći razred kojeg karakterizira najniža klasa – što je zapravo jedna zajednička spavaonica. Cijene variraju sukladno razredu vožnje, mi putujemo 2. razredom.

Transibirska željeznica zapravo ima tri pravca po cijeloj svojoj dužini:

  • glavni pravac Transsibirska linija, s linijom od Moskve do Vladivostoka,
  • drugi pravac je Transmandžurska linija smjer Moskva – Peking,
  • treći pravac Transmongolska linija smjer Moskva – Ulan Bator.

Ivona Bačelić Grgić

Naravno sva tri smjera se jednim djelom preklapaju. Dužina transibirske željeznice od Moskve do Vladivostoka proteže se 9.288,2 kilometra, i riječ je o najdužoj željeznici na svijetu. U ruskom narodu je poznata kao velikaja sibiraskaja magistrala. Zapravo, riječ je o željeznici koja spaja europski dio Rusije sa središnjim i istočnim krajevima, Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Prvi planovi gradnje iscrtani su u vrijeme Aleksandra II., dok je gradnju započeo njegov sin Aleksandar III. 1891. godine. Godine 1904. željeznica je puštena u promet, dok je već 1905. godine bilo moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog oceana. Elekrifikacija željeznice je započela je u periodu 1950. – 1970. godine, da bi 2002. godine bila u potpunosti elektrificirana. Mi putujemo u transmongolskom pravcu: Moskva – Ulan Bator. Dužina naše dionice je 6.306 kilometra.

Dok smo putovali, kroz prozore su se izmjenjivale tajge, stepe, ravnice, šume cedrovine, ukratko ljepote od kojih nerijetko zastaje dah. Cijelo vrijeme vožnje u vlaku je moskovsko vrijeme, a vremenske zone se izmjenjuju redom. Vrijeme smo sveli na jednostavnu računicu ili je dan ili noć.

Ivona Bačelić Grgić

Svaki vagon vlaka ima svoju provodnicu – koja je svojevrsna šefica – ona određuje pravila što se smije, a što ne. Na kraju svakog vagona je smješten samovar – stroj za vruću vodu. Koristili smo vodu iz samovara za čaj, kavu, juhicu iz vrećice, a neki i za tuširanje iz boce. Naša provodnica je bila Viktorija – s poduzetničkim duhom – pa nam je ona bila izvor kave, čaja – uglavnom smo svi u tom kupoprodajnom odnosu bili zadovoljni, a to je najvažnije. Svaki vagon ima i dva WC-a na početku i na kraju, koji se zatvaraju 15 minuta prije stajanja, što ne čudi, jer wc kanalizacija/ostaci završavaju na tračnicama.

Čitala sam da transibirska željeznica na svom putu povezuje 87 gradova u cijeloj svoj dužini. Mi smo se na turi barem na kratko zaustavili na sljedećim stanicama: Kirov, Balezino, Perm, Ekateriburg, Išim, Omsk, Barbainsk, Novosibirsk, Krasnojarsk, Ilansky, Irkutsk, Ulan Ude.

Pored Bajkala prolazimo ranom zorom, teško je reći koliko je tu sati bilo u pitanju, i po moskovskom i po realnom vremenu. Znam samo, da tu noć oka nisam sklopila, pričala sam i smijala se, a onda je bilo prekasno za spavanje iz straha da neprespavam ovu ljepotu. Čim shvatim da smo u blizini budim cimerice iz kupea i kupea do da uživamo u ovoj neponovljivoj ljepoti. Šteta što se ne zaustavljamo, barem nakratko – no i ovako kroz prozor vlaka ljepota je neopisiva.

Bajkalsko jezero nosi i naziv „Plavo sibirsko oko“ proteže se na 630 kilometra, 60 kilometara je dugo, dok mu je najveća dubina oko 1600 metara, odnosno prosječna dubina mu je oko 750 metara. Jezero se i produbljuje zbog dodira s tektonskim pločama. O veličini jezera svjedoči i činjenica da u njega utječe čak 366 rijeka, a iz njega izvire samo jedna rijeka Angara. Jezero predstavlja 1/5 svjetske pitke vode. Zimi je jezero pod ledom, pa se u to vrijeme jezerom odvija prijevoz, nema straha od propadanja jer je led debljine između najmanje 30 centimetara do nekoliko metara.

Ivona Bačelić Grgić

U okolici jezera živi narod pod imenom Buljoti, ali i mnogi Šamani. Na putu prema Ulan Udeu u vlaku ćemo i mi sresti šamana – Damba u čijem ćemo društvu provesti jedan dan. Kroz zezanciju, uz pokoji strah iz dlana ruke u kratkim crtama saznajemo blisku budućnost – koja će velikim dijelom pokazati točnom, barem u mom slučaju.

Prvi duži boravak na zraku nam je nakon 5.902 kilometra u vlaku na graničnom prijelazu Nauška – koja dijeli Rusiju od Mongolije. Izlazimo, na svježi zrak, vrijeme kratimo fotkanjem, i lokalnim delicijama. Konkretno, na ruskom sam naručila tjesteninu bez ičega – zar je to uopće moguće inače u restoranu naručiti – evo uspijeva mi i nemoguće. Nakon četiri sata na zraku, s radošću se vraćamo u vlak na putu prema konačnom cilju ovog dijela puta, odnosno Ulan Batoru.

Crveni heroj – grad kontrasta

U Ulan Bator stižemo u rano jutro, po mogolskom vremenu. Osobitost ovog puta je da općenito ne znam koliko je sati, iako na ruci imam sat,  što je jedna od divnih strana godišnjeg odmora, posebno kad ste u drugoj odnosno drugim vremenskim zonama.

Smještamo se u hostel, i do pospremanja soba smo slobodni. Prvo vrijeme koristimo za konverziju love – za 100 dolara dobije se mnogo tisuća tugrika – mongolske nacionalne valute. S „prepunim novčanicima“ nastavljamo istraživati grad – kasnije ćemo shvatiti grad velikih kontrasta.

Ulan Bator kroz povijest je mnogo puta mijenjao ime, prijevod njegova imena znači crveni heroj. U gradu živi oko milijun stanovnika. Prvo idemo posjetiti budistički hram Gandan. Na putu prema hramu, prolazimo kroz drugi svijet prašnjeve ceste, male oronule kućice, djecu koja čuvaju djecu. Slika mongolske djece, mirne i drage, ostat će mi zauvijek u sjećanju. Ulaz u hram plaćamo čini mi se 5.000 tugrika, i ulazimo u svijet budizma – drugog svijeta totalno drugačijeg – što mi je i razlog putovanja.

Ivona Bačelić Grgić

Prvotno je hram bio smješten u samom centru grada, no 1838. godine je premješten na ovu sadašnju lokaciju. Prošlost mu je bila poprilično burna i tužna, tako je bilo i tijekom komunističkog režima, kad su redovnici bili ubijani, mučeni, ili regrutirani u vojsku. Hramovi unutar Gandana su bili devastirani služili su Sovjetima kao konjušarnice. No, nakon molbi redovnika samostan je ponovno otvoren 1944. godine, ali je bio pod strogom kontrolom socijalističke vlade. No, devedesetih godina je uslijedila demokratska revolucija i otada zemlji općenito, pa tako i hramu ide sve najbolje. Danas je u hramu oko 900 redovnika. Divno je bilo prošetati ovim zdanjima, doživjeti totalno drugačije iskustvo.

Šetnju, nastavljamo, do centra grada, koji nas samo tri ulice dalje dovodi u totalno novi svijet grada. Doživljaj grada prekidamo, zbog ručka, ručajemo u restoranu, naručjemo pomoću slika iz jelovnika, i hrana nije tako loša, zapravo, prva i jedina koja tijekom boravka neće imati okus ovčetine. Ručak za četvero plaćamo 50.000 tugrika, što dodati? Osim ima se, može se!

Nastavljamo razgled na glamuroznim trgom Sukhbaatar kojim dominira kip istoimenog heroja na konju i kip Džingis Kana na prijestolju. Trg okružuju staklene ultra moderne zgrade i hoteli s luksuznim dućanima poput Luois Vuittona. Zapravo, malo sam u čudu, ne idu mi iz glave trošne kuće, prašnjava cesta samo tri ulice dalje. Grad je to velikih kontrasta, dojmljiv i nezaboravljiv svakako. U blizini trga smješten je Mongolski nacionalni muzej, koji svojim izložcima daje jasan i kratak prikaz nedavne mongolske prošlosti.

Ivona Bačelić Grgić Ivona Bačelić Grgić Ivona Bačelić Grgić

Mongolija je u razdoblju od 1920. – 1990. godine bila ovisna o SSSSR-u, poznata kao njegov satelit. Kako su bili pod utjecajem socijalizma, bili su socijalističko gospodarstvo, tako je devedesetih godina 96% BDP-a ostvarivano od strane države, dok je primjerice 2005. godine 75% gospodarstva činio privatni sektor. Važna godina za Mongoliju je 1921. godinu koju je obilježila revolucija kada je otjerena kineska okupacijska vojska. Revolucija je pokrenula i val povećavanja pismenosti Mongola, tako ih je danas 96 % pismenih, iako je to narod nomada. Sljedeća godina važna za Mongoliju je 1924. kad je osnovana Narodna Republika Mongolija. Val „europskih“ demokratskih promjena devedestih godina dvadestog stoljeća zahvatio je Mongoliju, tako su 1992. godine održani prvi demokratski izbori, i danas je Mongolija po svom uređenju Republika.

Što se tiče vjere, većina Mongolaca su budisti, dok je u zemlji i oko 4% muslimana. Jedna od glavnih činjenica koja opisuje Mongole je da je to narod nomada odnosno 43 % njih su nomadi, a ostatak živi u urbanim sredinama. Turistička atrakcija Mongolije su i jurte alias gerovi – šator koji tradicionalno koriste nomadi u stepama, ali su i dio stambene jezgre okolice Ulaan Batora.

Nakon razgleda grada, s smogom i prašinom u grlu, radujemo se tuširanju, nakon 6 dana – i to onom u hladnoj vodi – lijepo je kad čovjeka male stvari raduju. Nakon tuširanja, cimerica i ja liježemo svaka u svoj krevet, i smijemo se, kad shvatimo da obe nesvjesno čekamo polazak vlaka, jer je zvuk tračnica  i dalje u našim ušima.

U posjetu Đingis Kanu i Terelj nacionalnom parku,

Nakon doručka, današnji plan je uključio posjet prirodnim i kulturnim zanimljivostima Mongolije. Jedan od aduta Mongolije zasigurno je nedirnuta priroda. Ne čudi to, kad se zna podatak da je riječ o 18. po redu državi na svijetu po veličini, a u njoj živi samo 2,6 milijuna stanovnika.

Na putu prema nacionalnom parku Terelj Gorkhi prvo se zaustavljamo na turističkom fotkanju s moćnim oraom – velikom lijepom ptičurinom. Preskačem taj dio, jer ga onako iskreno ne razumijem.

Ivona Bačelić Grgić

No, na svojem proputovanju okolicom idemo i u posjet Đingis kanu, nacionalnom heroju. Naime, idemo u posjet centru za posjetitelje, koji je izgrađen u njegovu čast na 36 stupova koji predstavljaju 36 mongolskih kanova. Iako, sam centar krije brojne zanimljive znamenitosti mongolske prošlosti, vrh centra krasi 40 metarski kip Đingis Kana, težak 250 tona saliven u čeliku. Moguće se popeti na vrh konkretnije u utrobu konja s koje s jedne strane puca pogled na kanov portret, a s druge strane na okolicu centra. Planira se u skoroj budućnosti napraviti u okolici centra kamp sa 200 gerova.

Na putu imamo zanimljivu vodičicu, smijemo se suputnica i ja, na njeno obrazloženje da joj povijest ne ide baš. Uz usputne stanice bliže smo i našem cilju nacionalnom parku Gorkhi Terelj, koji osim prirodnih ljepota krije i jednu zanimljivosti odnosnu stijenu Turtle rock koja svojim oblikom neopisivo podsjeća na kornjaču.

Ivona Bačelić Grgić

No, posebno je iskustvo bilo jahati na mongolskim konjima. Spominjem baš atribut mongolski konji, jer je riječ o konjima s izrazito kratkim nogama. Upravo u Mongoliji usred ničega po prvi put jašem konja, i prisutan je strah i to veliki strah. Bezrazložan strah, kasnije ću gledajući fotke shvatiti, jer bi i eventualnim padom završila dobro, sigurna sam, jer sam samo trebala ispružiti noge i bila bi na zemlji. Penjemo se na konje, svatko na svoj, strah je sveprisutan suputnik, jašemo, a ispred nas na konopu smjer konja reguliraju vodiči – ima ih starosti od pet do 55 godina. Moja vodičica je desetogodišnja djevojčica, što nije za pohvaliti, ali strah je često u životu  bezrazložan, pa mi i tako malo djete predstavlja sigurnost u mom jahačkom iskustvu. Kasnije ću je po zavšetku jahanja turistički nagraditi novcem, i nikad je ljudski neću zaboraviti. Jašemo mi tako od turist sela do podnožja hrama do čijeg nas uspona dijeli strmi put uzbrdo kojeg prate budističke poruke života i viseći most. Prelaskom visećeg mosta, ostala sam u podnožju, dok su moji suputnici uživali u budističkom životopisnom hramu.

Na putu za Peking

Po silasku, smještamo se u bus, večerajemo jela koja ne važno kako se zovu uvijek imaju isti sve prisutni okus ovčetine karakterističan za cijeli naš boravak u Mongoliji i još uvijek smo pod dojmom jahanja. Prije, nego se uputimo u smjeru aerodroma, ne propuštam priliku za tuširanjem i presvlačanjem.

Za put u Kinu sam se pripremala. Na sve prisutnim portalima „grupne kupnje“ sam ugledala super povoljni tečaj kineskog jezika – mandarinski kineski. Kupila kupon i upustila se u avanturu učenja osnova „osnova“ kineskog jezika. Strani jezici su moja druga ljubav, puno sam ih učila, a naučila ili učim još tri, kineski doduše ne spada u tu kategoriju. Zadovoljila sam svoju znatiželju za nečim novim najnovijim u mom životu, i odlučila da ću jednog dana na tečaj kineskog sigurno opet. Učim strane jezike, jer su mi oni divan prozor u svijet.

Tako, sam na radionici naučila da se Kineska nova godina, slavi svake godine na drugi dan, slavlje je to početka proljeća i kraja zime. Slavlje Nove godine uzrokuje velike migracije stanovništva, pa je u to vrijeme nemoguće naći slobodnu kartu za bilo koji vid prijevoza. Kinesku kulturu karakterizira i poseban horoskop ovisno u kojoj godini ste rođeni ta ste životinja. Zanimljava je legenda, kako je nastao. Prema priči Budha je pozvao sve životinje da dođu na proslavu Nove godine, no taj dan došlo ih je samo dvanaest, pa ih je Budha odlučio nagraditi – tako su oni sada nosioci kineskog horoskopa. Još jedna zanimljivost kineske kulture je ta da se Kinezi oslovljavaju prezimenom, te da im je prezime na prvom mjestu. Također, datume pišu obrnutim redoslijedom od nama na zapadu uobičajenog, prvo pišu godinu, mjesec pa dan. Kinezi vam ne vole broj 4 taj broj im simbolizira smrt, s druge strane vole brojeve 6, 8 i 9 ti brojevi su im simboli sreće i dugovječnosti. No, ono što je posebno karakteristično za Kinu je njihovo pismo, znakovno – koje je na prvu ne razumljivo. Kinezi su se snašli te su razvili i pomoćno latinično pismo pin-yin. Naučiti kineski, nije nemoguće, ali je za taj jezik potreban jako veliki trud i rad. Logičan je to jezik, ali ga nauče samo vrijedni. Do Pekinga, najmnogoljudnije zemlje u svijet stižemo avionom iz Ulan Batora. Već po slijetanju, osjeća se u zraku težina, teško opisiva riječima. Smještamo se u hotel, i već sljedeće jutro spremni smo za avanturu.

Ivona Bačelić Grgić Ivona Bačelić Grgić Ivona Bačelić Grgić

Peking

Dan započinjemo u banci, naime samo tamo je moguće promijeniti lovu. Lova se mijenja po strogim procedurama – ispunjavanjem obrasca s osobnim podacima. Popunjavam obrasac bez greške, ali vlastitom kemijskom, no ne može tako, pa moram ponovno sve ispisati olovkom banke, a mijenjm 100 dolara. Pa, kad si u „Rimu budi Rimljani“. Odnos juana prema kuni otprilike se kreće u omjeru 1:1, pa je preračunavanje išlo puno lakše. Nasreću banka je klimatizirana, dok je boravak na zraku gotovo nemoguć zbog količine smoga i vlage u zraku. Težina disanja u Pekingu teško je nadmašiva i boravkom na Tibetu.

Peking i Kinu želim posjetiti još od kada sam 2008. godine intenzivno pratila ljetne Olimpijske igre. Ceremonije otvaranja i zatvaranja Olimpijade, a tu je i preskakala naša Blanka Vlašić održale su se na ultra modernom nacionalnom stadionu poznatom kao Ptičje gnijezdo. Nakon što sam uvidjela težinu disanja, sasvim mi je jasno Blakino drugom mjesto na Olimpijadi. Generalno Peking ima puno problema sa smogom, te to danas postaje prvorazredni problem. Zanimljivo je bilo zaviriti u jedan totalno drugačiji svijet prožet različitostima. Kinezi imaju naviku hračkanja što i ne čudi uvažavajući količinu smoga u zraku. To je kod njih nacionalni sport i nije nimalo neuobičajeno, a još manje nepristojno hračkati posred ulice.

Dan provodimo u Pekingu glavnom gradu Narodne Republike Kine. U Pekingu živi oko 20 milijuna stanovnika, vidljivo je to na svakom koraku po gužvi. Razgled grada započinjemo na Tiananmen trgu. Trgom dominira stijeg sa zastavom koja je upravo tu stupanjem komunista na dužnost 1949. godine predstavljena.

Ivona Bačelić Grgić

Crvena zastava simbolizira revoluciju i krv poginulih u građanskom ratu i tijekom japanske invazije. Pet žutih zvijezda, konkretno jedna velika simbolizira vodstvo komunističke partije, četiri male predstavljaju četiri klase. Četiri male zvijezde okružuju jednu veliku, a predstavljaju jedinstvo kineskog naroda pod vodstvom komunističke partije. Žuta boja zvijezda simbolizira žutu rasu.

Tiananmen trg ili trg nebeskog mira prostire se se na 400.000 m2. Na trgu se nalazi zgrada kineskog parlamenta koji je dom 10.000 zastupnika, na njemu se nalazi i mauzolej Mao Zedonga, a trg je i vanjsko dvorište za ulaz u Zabranjeni grad. Obnovljen je 1999. godine povodom 50. godišnjice osnutka Narodne Republike Kine.

Šetnju nastavljamo, dok se odjeća lijepi za tijelo, a zrak sve teže udišemo, u Zabranjenom gradu – forbidden city. Riječ je impresivnom zdanju, izgrađenom u 15. stoljeću, nekadašnjoj carskoj palači dinastiji Ming i Qinq. Prostire se na impresivnih 720.000 m2 i bio je sjedište 24 vladara iz dinastije Ming i deset iz dinastije Qing. Prestao je biti politički centar Kine 1912. godine, i u njemu je živio revolucijom smijenjeni carin Aisin Gioro Pu Yi sa svojim dvorjanima sve do 1924. godine. Sve važnije zgrade ovog zdanja pružaju se kroz središte u smjer sjever – jug u skladu sa Feng-Shui učenjem. Zdanje je izgrađeno u kombinaciji opeke, mramora s drvenim stupovima. Krvovi zgrada su žute boje tako zvane carske boje, dok su stupovi crvene boje simbola sreće. Zanimljivo je da su sve građevine sastavljene od drvene konstrukcije bez ijednog metalnog čavla. Umor od težine zraka je na vrhuncu, jedemo i vraćamo se na počinak, u sobi se lakše diše. 

Peking, Carska palača ili Vrtovi njegovanog sklada

Vrijeme je i dalje, teško podnošljivo, smog i vlaga od milijun posto u zraku. Do Carske palače nakon cjenkanja odlučujemo krenuti taksijem. Cijene taksija su prihvatljive, iako je mozak svih taksista na svijetu očito isti. Doduše, očito je i moja nesimpatija prema taksistima sveprisutna pojava.

Ivona Bačelić Grgić

Carska palača se nalazi na jezeru Kunming. Ona je s razlogom dio UNESCO-ve baštine. Osobiti pečat ovom zdanju je dala carica Cixi koja je od konkubine došla do carice, rodivši caru jedinog muškog nasljednika. Potkraj 19. stoljeća nakon Careve smrti je vladala u ime svog sina, a moto njene vladivine je bio zabava. Kad su joj vojskovođe javile da carstvu prijete napadi, ona je dala sagraditi moćni kameni brod koji joj je služio kao mjesto zabave. Carstvo je propalo, ali je brod ostao kao turistička atrakcija. Impresivno je to zdanje, uživamo uz red šetnje i red odmora.

Među atrakcijama smo, mole nas za slikanje, i živimo petominutni život „selebritija“, i nije njima loše. Po razgledu palače, vraćamo se u grad, ispred ulaza nas je dočekala hrpa taksista  s istom idejom „turistički nas oderati“ cjenkamo se nas dvije ne znam koja je lošija. Ipak cijenu uspijevamo spustiti glumeći nezainteresiranost, pa tako stižemo natrag u grad. Ručajemo u Mejku, pa šetamo gradom, kupujemo suvenire, ima svega, ali ne zna čovjek što bi kupio – sve izvorno kineski. Opet se polu cijenkamo, i s polu uspješnim rezultatima. Doduše, još odavno sam shvatila, a u Istanbulu, i potvrdila da nisam rođena za cjenkanje!

Još jedna od znamenitosti Pekinga je Nebeski hram, također uvršten na Unescov popis. Izgrađen je početkom 15. stoljeća, i tu su dolazili carevi iz dinastije Qing i Ming na razgovor s Bogom te na molitvu za dobrom žetvom. Jedna od turističkih destinacija za fotografirati se za facebook su i tržnice Donghuamen i Wangfujing, gdje je moguće pronaći raznolike delicije poput škorpina, skakavaca, pauka i raznih drugih poslastica za slikanje.

Kineski zid – You are not a real man if you haven`t climbed the great wall – Mao Zedong.

Na put prema Kineskom zidu krećemo ujutro ranije. Juana u džepu je minimalno, i to će obilježiti zadnji dan boravka u Kini. Iako novca za mijenjanje ima, ali banka još rano ujutro ne radi. Red je red, a procedura je često dosadna. Ukrcavamo se u bus.

Ivona Bačelić Grgić

Na putu se prvo zaustavljamo u posjetu grobnicama dinastije Ming, udaljenom od Pekinga četrdesetak kilometara. Put nastavljemo, prema  Kineskom zidu koji je dug 8.851,8 kilometara. Dio je Unescove baštine, te je jedan od sedam svjetskih čuda. Sagrađen je da bi zaštito Kinu od sjevernih napadača.  Riječ je o skupini obrambenih zidova s 25.000 kula. Zid je izgrađen od kamena, dok je vezivni materijal bilo vapno i ljepljiva riža.

Stižemo u podnožje zida u mjesto Mutiyaniu, gdje je posjetitelja ipak manje. Nadoplatom karte, do vrha zida stiže se žičarom, a  mi koji nemamo love trekingom. Dušu sam skoro ispustila dok sam se uspela do zida, i priznajem bitno usporavala moje dvoje drugih suputnika bez love. No, boravak na zidu je nezaboravan, vječno pitanje sve prisutno, da li se zid vidi s Mjeseca ili ne? Bilo mi je nevažno, važno mi je bilo da sam ja na zidu. Opet mi se još jednom ispunio san i mašta je postala stvarnost. Spuštanje sa zida moguć je toboganom, no za nas bez nadoplate, spuštanje stazom trekingom bilo je nemjerljivo lakše. Naravno, budući je riječ o turističkoj atrakciji par exellance u podnožju sve vrvi od suvenira. Tu se nužno cjenkati, jer se cijena spušta i po bezbroj puta, ovisno o vašim sposobnostima cjenkanja, moje su poznato je minimalne. U podnožju ručajemo, iako je kineska hrana daleko od mog gušta.

Ivona Bačelić Grgić

Na putu prema Pekingu zaustavljamo se na ceremoniji čaja – cijeli je to ritual pomiješan sa kineskim prodajnim vještinama koje glase „ako kupite ovo, ovo i ono, čaša za čaj je u pola cijene“. No, ukoliko zanemarimo prodajne vještine, što i nije za zamjeriti, ritual čaja i ispijanja čaja zanimljivo je iskustvo. Na povratku posjećujemo i muzej svile, saznajemo i proceduru proizvodnje svile, od dudovog svilca do razvlačenja svilenih niti. Opet završavamo u „ne to nije sve! u top ponudi“ ovog puta svile.  Po povratku u grad, večerajemo, šetamo ulicama i sa zadnjim juanima večerajemo.

Povratak, Peking- Moskva-Zagreb

Doma iz Pekinga letimo preko Moskve do Zagreba, puni dojmova i želje za novim putnim iskustvima. I za kraj kako bi rekao američki pjesnik i pisac James K. Flanagan „Putujte kad god ste u mogućnosti, posebno dok ste mladi. Ne čekajte  da imate dovoljno novaca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dogodi“.  A ja kažem, možda nikad neću biti bogata s hrpom love u novčaniku, ali sam sigurna sam oduvijek bila i da ću biti bogata duhom – a to je neprocjenjivo, a sve ostalo tu je…. kako za koga… za mene put i putovanje.

Ivona Bačelić Grgić

Možda ti se svidi i ovo
KENIJA I TANZANIJA – Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom
Lisboa, eu te amo
Još jedno putovanje, još jedno iskustvo, koje vodi rastu…
Saharom u prolazu

1 Response

  1. Puno njih misli da je putovanje transibirskom opasna stvar, za mlade ili manje grupice, ali to zaista nije tako :).
    I mi smo bili na transibirskoj prošle godine, mladi par, ruksak na leđa i na put! 🙂

    O našem putovanju možete pročitati ovdje:
    http://www.sadsmotu.blogspot.com

    Ako si razmišljate otići, nemojte dugo 🙂 Ovo je prekrasno putovanje

Odgovori