Home > Putopisi > 1000DaysOfSummer > Tomislav Perko: Sekunda do kaosa (Peru, 4. dio)

Tomislav Perko: Sekunda do kaosa (Peru, 4. dio)

U prošlom nastavku, Tomislav i Mare, napustili su Mancoru i krenuli u nove lude avanture.

Nakon tri tjedna volontiranja u Mancori, eto nas nazad na cesti. Opet smo u pokretu, sretni, bez planova, bez ideja gdje će nas cesta odvesti. Okvirna ruta je tu – idemo prema istoku, prema džungli, a sve ostalo – kako bude.

Tomislav PerkoSreća nam se ubrzo povećala – niti nakon deset minuta čekanja staje nam čovjek u kamionetu i pristaje nas odbaciti nekih dvjestotinjak kilometara. Upuštamo se u razgovor s njim i još dvoje suputnika, ne pada nam teško ni višesatno čekanje kako bi oni obavili neki poslić u usputnom gradu. Ništa nam neće ovi dan pokvarit.

Ili ipak.

Uzbrdica. Sporo se vozimo u koloni koju predvodi kamion, iza njega se vuče još jedan kamionet, iza kojeg smo mi. Dupla puna linija. Približava se kraj uzbrdice. Vrh. Vidljivost je niti tridesetak metara. Vozilo ispred nas kreće u samoubilački pohod – pretiče kamion. A naš vozač čini još veću glupost, još veći nijemidoživota potez, i kreće za njim.

Tomislav PerkoU ovakvim trenucima nije najugodnije biti autostoper, pasivni promatrač na stražnjem sjedalu. Da se vozite s nekim poznatim, lako mu opalite šljagu dovoljnu da se smiri i vozi normalno – ali dok vas vozi neki stranac i samim time radi uslugu, opcije su vam ograničene. Možete samo šutke gledati ispred sebe, i nadati se da iz suprotnog smjera neće naići kamion koji će vas i auto ispred vas u sekundi pretvoriti u hrpu nedefiniranog lima, razbacanog po peruanskoj cesti.

Nismo bili te sreće – taman dok smo bili uz kamion, navrh uzbrdice, iz suprotnog smjera, niti dvadeset metara dalje, pojavljuje se automobil. Naglo koči i sjeda na trubu. Kamionet ispred nas panično kočni, i mi zajedno s njim. Zaglušujuća škripa guma. Zanosimo se, za par centimetara izbjegavamo udar u vozilo ispred, i za par milimetara promašujemo kamion s naše desne strane. Sekunda do kaosa.

Tomislav PerkoE sad. Zadnjih godina sam se zbilja navozao. Bila su tu razna prijevozna sredstva – mala, velika, nova, stara. Automobili, kamioni, motori, brodovi, konjske zaprege. Vozili su me po pustinjama, planinama, oceanima. Finim autoputevima, cestama razrovanim rupama, cestama koje se u normalnom svijetu ne mogu ni nazvati cestama. Vozili su me pijanci, pospanci, ljudi na tko zna kakvim opijatima. Ali ovaj trenutak je bio, bez konkurencije, najstrašniji od svih.

Ali, čudo se naposlijetku ipak dogodilo. Vozač iz suprotnog smjera očajnim potezom skreće naglo udesno, na makadam, gubi se u gustom oblaku pustinjske prašine, i miče nam se s puta. Vraćamo se iza kamiona, i u šoku nastavljamo vožnju.

Tomislav PerkoMare i ja se pogledavamo, dajući jedno drugom do znanja da su nam srca u grlu, gdje i ostaju dok nismo stigli do grada u kojem se opraštamo s vozačem. Taj dan više nismo stopirali. I bili smo uvjereni da neko vrijeme ni nećemo.

Ali nam se optimizam ubrzo vratio: u Piuri, gradiću u kojem smo prenoćili, našli smo ono što nam je bilo prijeko potrebno – kupili smo laptop (tu je svoju ulogu, kao i kod fotića, igrao dobri stari MasterCard), isti model koji mi je par tjedana ranije bio ukraden u Limi. Sreća nas je dodatno pomazila – naišli smo na zadnji model u gradu, i to izložbeni, u pola cijene. Odmah smo se jedno drugom osmjehnuli, uviđajući da do ovog ne bi došlo da nismo imali horor autostop iskustvo, i da nismo prisilno završili tu na spavanju. Sve ima svoje zašto.

Sutradan smo se vratili na cestu, i pažljivo podigli palčeve – odlučili smo se voziti isključivo s kamiondžijama. Oni ne pretiču na uzbrdici.

Trebalo nam je dva dana da stignemo do Cajamarce, prvog (i jedinog) grada na putu za džunglu u kojem smo imali dogovoreno prenoćište preko CouchSurfinga. Nemalo smo se začudili kad smo pronašli adresu koju smo imali, i našli se ispred – arhitektonskog ureda. Pokucali smo, a vrata je otvorio simpatični momak koji nas je žurno smjestio u jednostavnu sobicu pored svog ureda, dao nam ključ, i rekao da se vidimo kad se sutra vrati na posao.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Svidjela nam se njegova opuštenost, ali i grad po kojem smo odmah bacili đir. Cajamarca je puna povijesti – upravo je tu, u 16. stoljeću, u bitci za Cajamarcu, zarobljen i kasnije pogubljen posljednji vladar Inka, Atahualpa. Bitka (ili kako ju mnogi nazivaju – masakr) je izgledala tako da je oko 150 (!) Španjolaca, pod vodstvom konkvistadora Francisca Pizarra, uspjelo poraziti između 70 i 200 tisuća (!!) šokiranih i nenaoružanih (!!!) lokalaca. Čin koji je označio posljednji udarac carstvu Inka.

Tomislav PerkoDanas je Cajamarca, zahvaljujući tome, primjer divne i netipične arhitekture u Peruu, gdje je gotovo sve izgrađeno od kamena, za razliku od gline koja se upotrebljavala u ostatku zemlje. U centru grada ponosno stoji šest crkava izgrađenih u periodu nakon masakra, za vrijeme pokrštavanja lokalnog stanovništva.

Uz crkve, odmah smo primjetili i zanimljivi modni detalj kod lokalnog stanovništa – šešir. Nose ga muškarci i žene, ogroman je, i (ručno) napravljen od palminih grana. Poznati su po svojoj izdržljivosti, a također je i statusni simbol – kao kod nas marka mobitela, automobila ili naočala koje posjedujete – šešir je za stanovnike Cajamarce najčešće i naskuplji predmet koji posjeduju, i nešto što jako jako paze.

Uz to, štiti ih od sunca.

Tomislav PerkoSutradan smo pomislili da ih možda štiti i od visinske bolesti, koja nam se prišuljala i krišom napala dok smo se pokušavali uspeti do nekog velikog križa na vrhu grada. Uspon se na kraju pretvorio u pravi križni put. Čim smo prvi put pali pod križem, odustali smo.

Ali smo se uspjeli spustiti do tržnice, i potražiti hojas de coca. Kokino lišće, koje je neizostavni sastojak svjetski popularnog kokaina, je zapravo nevini proizvod Majke Prirode koji se može kupiti na svakom štandu na kojem se prodaje narodna, tj. biljna medicina.

Nevezano za temu, ili možda i vezano – čitam da će se u Lijepoj Našoj, zbog usklađivanja s EU zakonima, zabraniti prodaja pojedinih biljaka poput bršljana, gloga, imele, maćuhice, medvjetka, itd. Zar zbilja?

Uglavnom. Kokino lišće je odlično rješenje za stanje malaksalosti i glavoboljnosti u kojem smo se nas dvoje našli. Cajamarca je ipak na 2700 metara nadmorske visine. Kupili smo poveliku vrećicu za gotovo ništa novaca, i bacili se u žvakanje. Kako bi se postigao bolji efekt, lišće se miješa s prahom kvinoje (žitarice koja je, uz kukuruz, bila jedna od dviju osnovnih namirnica u carstvu Inka) ili sa sodom bikarbonom.

Ubrzo nam je tijelu bilo bolje – lakše je podnosilo manjak kisika na ovim visinama, a i beskrajno nas je zabavljala zelena boja naše pljuvačke koju smo ostavljali za sobom kao Ivica i Marica komadiće kruha. I ako nekoga zanima, utjecaj kokinog lišća nije ni približno jak kao kokain. Tako nam je barem rekao jedan dečko kojeg smo upoznali i koji je jednom probao tu drogu.

Tomislav Perko

Par kilometara sjeveroistočno od Cajamarce nalazi se zanimljivo arheološko nalazište – Ventanillas de Otuzco, što bi u doslovnom prijevodu značilo Prozorčići Otuzca. Radi se o grobnici isklesanoj u obližnjem stjenovitom brdašcu, u kojoj su se smještali posmrtni ostaci stanovnika Cajamarce, a koja svojim izgledom podsjeća na prozorčiće. Najstariji keramički predmeti nađeni tamo datiraju iz razdoblja od 1400 p.n.e., pa se procjenjuje da je starost čitavog kompleksa preko 3000 godina.

Sutradan smo nastavili put, dalje prema džungli. Do koje pak vode dvije ceste – jedna kraća, ali sporija, preko Anda; i jedna dulja, ali brža, okolnim popločenim putem. Kako imamo vremena, a striktnih planova ne, odabrali smo sporiju varijantu. Čuli smo da nas čeka nezaboravna vožnja.

Tomislav PerkoIz Cajamarce smo prvo stigli do Celendina, za što nam je trebalo puno strpljenja – cesta je bila u izgradnji pa smo se pouzdali u dobrotu radnika koji su nas prebacivali po par kilometara, od jednog bagera do drugog. Naposlijetku smo, taman pred mrak, stigli do grupe automobila koji su na jednoj improviziranoj rampi čekali od ranog jutra da se cesta otvori i da mogu prevaliti posljednjih stotinjak kilometara do idućeg grada. Uguzili smo se u jedan kamionet, stigli do Celendina, prenoćili u jeftinoj sobici, i ujutro krenuli dalje.

I tu je prava avantura mogla započeti.

Tomislav PerkoKako je na toj cesti javni prijevoz gotovo nepostojeći, otišli smo do prašnjave ulice koje je označavala izlazak iz grada, i strpljivo čekali. I kako to inače biva na neprometnim cestama, prvo prijevozno sredstvo koje je naišlo – bilo je naše. Ogromni kamion, u poluraspadnutom stanju.

Bez previše razmišljanja, klimavim smo se ljestvama popeli na vrh prikolice, tamo pronašli čitavu obitelj i jednog psa, te se pripremili na vožnju do Balsasa, 54 kilometra udaljenog seoceta kojeg smo nasumično odabrali za stanicu tog dana.

Nismo se uspjeli ni malo bolje smjestiti i priviknuti na intenzivno ljuljanje pri ulasku u zavoje, kada smo naišli na prvu prepreku – dio ceste se odlomio, i ne možemo proći. Tako je barem izgledalo – vozač i suvozači nisu bili spremni odustati – izišli su iz kabine i nakon par minuta vijećanja odabrali strategiju prelaska preko neodlomljenog dijela ceste.

Kada smo Mare i ja shvatili da će luda ekipa ići na sve ili ništa, samo smo se pogledali i brže bolje sišli s kamiona. Kada/ako prođu, lako se vratimo. Nakon par minuta lijevo-desno-naprijed-nazad, kamion se provukao ostavljajući centimetar prostora sa svake strane. I kao da se ništa specijalno nije dogodilo, svi su se vratili na svoja mjesta, i nastavili dalje.

Tomislav PerkoJa baš volim ovaj dio svijeta. – rekla mi je Mare, zamišljena, dok smo se sporinom puža penjali po uskim cestama – Tu se svi smiju. Bezbrižni su. Strpljivi. Dobroćudni. Nikamo se ne žure. Jednostavni su i pristupačni. Znatiželjni, a opet – rijetko te pitaju kako se zoveš i koje ti je zanimanje. Improvizacija je jedini način funkcioniranja. Uvijek ima mjesta za još jednog putnika, i nikom ne smeta što se pored njih u autobusu vozi živa kokoš. Nitko te ne gleda s neodobravanjem ako sjediš na podu ili spremaš večeru nasred ulice. Niti ako jedeš prstima. Ništa nema fiksnu cijenu, nema o čemu se ne može pregovarati. Na tržnici se tik uz meso prodaju jagode i zlato. Jednosmjernim ulicama ljudi voze u dva smjera, i kad ulaze u zavoj najavljuju to zvukom trube.

Tomislav PerkoI upravo je u tom trenutku vozač, po tko zna koji put, potrubio prije ulaska u oštri zavoj, a ispred nas se ukazala puna ljepota krajolika kroz koji smo prolazili.

Inače, fotografije uljepšavaju mjesta kroz koja prolazite, ali s Andama nije bilo tako. Iako imam bolji fotić no inače, očito još nisam dovoljno dobar fotograf. Ili je nezgodno fotkati s vrha mičućeg kamiona.

Ili je samo ljepota ovih planina uživo ipak toliko predivna.

Tomislav PerkoDa, bit će da je to.

Jesi ti svjestan da se mi konstantno vozimo po rubu? – upitala me je Mare, sjedeći na uzvišenijem mjestu od mene, s očito boljim (ili gorim) pogledom.

Ne. – odgovorio sam, mrvicu uzrujano – I molio bih te da me ubuduće poštediš takvih informacija. Hvala.

Ubrzo se i ona preselila pored mene, da ne vidi rub ceste i stotine metara duboke kanjone koji su čekali i najmanju pogrešku vozača. Cestica je vijugala, dizala se, spuštala, ali jedna je stvar bila konstanta – nigdje nije bilo drugih vozila. Što je bilo odlično, nije da smo se imali gdje s njima mimoići ili ih propustiti da nas preteknu.

Samo mi, cesta i planina.

I tako, nakon osam sati vucaranja po vijugavoj cestici (imali smo i jednu podužu pauzu – vozač je, valjda u strahu od blizine provalije, zapeo o stijene s druge strane – trebalo nam je pola sata da se izvučemo) – stigli smo u Balsas. Oprostili smo se sa suputnicima, pronašli najjeftiniju sobicu ikad, i prepuni dojmova od dana iza nas, ošli spat.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko

Možda ti se svidi i ovo
Putovanje oko svijeta u 3 minute
Autostopiranje – kako i gdje by Tomislav Perko
Povratne aviokarte za Peru već od 585€
Putovanje u Međuzemlje – Odlazak ili bijeg (Burma), 3. dio

Odgovori