Home > Putopisi > 1000DaysOfSummer > Tomislav Perko: Pješke do Aguas Caliente (Peru, 8.dio)

Tomislav Perko: Pješke do Aguas Caliente (Peru, 8.dio)

U prošlom nastavku stigli su do najvišeg grada na svijetu, a da nisu niti znali. Nastavljamo dalje, pratimo Mariju i Tomislava na putu kroz Peru, saznajte kako su pješačili po mrklom mraku bez lampe uz stalnu pratnju pasa.

U rano smo jutro, uvjereni da smo pronašli najjeftiniji način da dođemo do Machu Picchu-a, sjeli na lokalni kombi u Cuscu, i stigli do Ollantaytamba.

Tomislav Perko - PeruKao i uvijek kada je riječ o lokalnom (jeftinom) prijevozu u Peruu, stiskali smo se s mnoštvom ljudi, stajali u svakom seocetu kako bi ih pokupili još, i nauživali se prekrasnih krajolika koje smo viđali kroz prozor. Snijegom opasani vrhovi, zelene ravnice ispod njih…ma divota.

Ollantaytambo je slatki mali gradić, sav u kamenu. Horde turista svakodnevno prolaze kroz njega jer je ovdje zadnja stanica za vlak koja vodi do Aguas Caliente (iliti Machu Picchu sela), iz kojeg slijedi uspon na Machu Picchu. Vlak se može uzeti i iz Cusca, ali je višestruko skuplji nego da se uzima iz Ollantaytamba. Odavde je samo sedamdesetak dolara. U jednom smjeru. Što ovu relaciju čini jednom od najskupljih na svijetu, uzevši u obzir da se radi o vožnji od svega tridesetak kilometara.

Uz to što je usputna stanica gotovo svakom putniku na putu do MP-a, u samom gradu možete naći mnoge drevne iskopine iz doba Inka u obliku terasa, rudnika, zidina, i slično. Definitivno vrijedno posjeta, ako imate vremena. Što mi imali – nismo.

Naš je plan bio stići u Aguas Caliente – pješice. Unatoč činjenici da na internetu nismo uspjeli pronaći nikoga tko je pokušao proći tom istom relacijom, i unatoč tome što nas je teta zaposlena u Turističkoj zajednici plašila zaštitarima koji će nas potjerati i ne dati nam da hodamo po pruzi, što je ujedno i jedini način za ovaj poduhvat.

Tomislav Perko - PeruKako sa sobom nismo ponijeli opremu za kampiranje, pa čak niti svjetiljku za hod po mraku, i kako do odredišta ima tridesetak kilometara (barem 7-8 sati hoda) – planirali smo prenoćiti negdje nasred puta. Par ljudi u Ollantaytambu nam je reklo da ćemo usput nabasati na par privatnih posjeda i da možemo pitati kod njih za kakav krevet. Optimistični kakvi jesmo, popili smo kavu, pojeli doručak, oboružali se s par litara vode, i oko podneva – krenuli.

Ustopirali smo kombi do Piscacucha, posljednjeg mjesta uz prugu do kojeg vodi cesta. On se nalazi na kilometru broj 82. I po našim informacijama, do Aguas Calientea, koji se nalazio na 114. kilometru, dijelilo nas je točno 32 kilometra.

82. kilometar

Ovdje se, uz završetak ceste, nalazi i početak famoznog Inca trail-a, kojim ekipa planinari 3-4 dana kako bi došla do Machu Picchu-a. Ali za to se treba pripremiti, kako fizički, tako i organizacijski – zbog ograničenog broja posjetitelja treba se rezervirati par mjeseci unaprijed, a i košta minimalno 500$.

Lagano se krećemo po tračnicama ili pored njih, s pauzom svakih dvadesetak minuta kad čujemo nadolazeći vlak. Pokušali smo i njega ustopirati, ali nam nije upalilo. Oprezno smo prošli i kroz prvi tunel, dobro osluškujući i pazeći da se ne nađemo oči u oči s vlakom, usred uskog i mračkog tunela. Pored nas je šutke prošlo i neko malo čudno pružno prijevozno sredstvo, koje nismo ni uspjeli primjetiti, a kamoli dići palac i okušati sreću.

Tomislav Perko - Peru

Priroda je bila predivna. Velika brza rijeka je protjecala s lijeve strane, viđali smo konje i magarce na pojilu, vrhove planina u daljini. Mir prirode, daleko od buke gradova.

88. kilometar

Nakon sat vremena hoda, radimo pauzu za ručak. Upoznajemo jednu lokalnu profesoricu, koja nam ne ulijeva previše optimizma u nastavak naše avanture.

Prekasno ste krenuli, – rekla nam je zabrinuto – nemate opremu za kampiranje niti svjetiljku koja će vam obasjavati put kada padne mrak.

Ma znamo, – odgovaramo joj – ali nam je u planu prespavati kod nekih ljudi koji žive usput.

Mislim da će vam to biti nemoguća misija – nastavila je u negativnom tonu – ljudi u ovim krajevima nisu baš najgostoljubiviji prema strancima. Uz to, puno je ljudi poginulo hodajući prugom po noći – nećete vidjeti prst pred nosom, a mnoštvo je tunela, odlomljenih dijelova zemlje, i slično. Poslušajte me, vratite se do Ollantaytamba ili barem do Piscacucha, tamo prespavajte i krenite ranom zorom, kako biste mogli stići prije mraka.

Hvala vam na savjetu. – rekli smo joj sa smiješkom, i oprostili se od nje.

Tomislav Perko - PeruTomislav Perko - PeruTomislav Perko - Peru

Malo nam je poljuljala samopouzdanje, ali ga nije uništila. Bili smo uvjereni da ćemo naići na neko prenoćište na putu do odredišta. Ipak smo navikli na peruansku gostoljubivost kojoj smo svjedočili proteklih par mjeseci.

Dignuli smo se i krenuli dalje.

90. kilometar

Srećemo dvije grupe ljudi koji su bili na povratku, i koji su nas samo dodatno ispesimizirali. Čudili su se našoj neorganiziranosti zbog nenošenja opreme za kampiranje, ili barem svjetiljke, a o ljudima koji su živjeli pored ceste nisu imali lijepu riječ – nisu im htjeli ponuditi ni vode kada su ih zamolili. Uz to, susreli su neke opasne pse po putu, i savjetovali da se oboružamo kamenjem kako bi ih uplašili.

U tom trenutku smo pješačili već dobra dva sata. Imamo još barem pet do cilja, a mrak pada za tri.

Što ćemo?

91.-94. kilometar

Nailazimo na par kuća, dosta udaljenih jednih od drugih. Prilazimo, i dozivamo domaćine. Neki samo odmahuju glavom dok unutar ograde horde pasa strahovito laju na nas, a druge ne možemo nigdje pronaći. Tražimo dalje. Nada da ćemo pronaći prenoćište nas polako napušta. A već je kasno da se vraćamo, uhvatit će nas mrak.

Tomislav Perko - Peru

Dolazimo do još jedne kuće na predivnom imanju. Maleni potočić, patkice, vrt, zelenilo svugdje uokolo. Dozivamo, deremo se, ali bez ikakvog uspjeha. Odlučujemo ući u dvorište i malo pronjuškati.

Hola! – vičemo svakih par koraka, oprezno se kretajući – Buenos dias!

Prolazimo pored konjušnice i iza ugla vidimo dvije žene kako čerupaju kokoši. Nisu nas primjetile. Ali jesu psi koji su pored njih, i koji strahovitom brzinom skaču s mjesta i kreću prema nama, lajući iz svega glasa. Svih šest.

U tih par sekundi koliko im je trebalo da dođu na korak do nas, sva krv u žilama nam se sledila. Koliko nam je instikt govorio da se što brže okrenemo i damo petama vjetra, razum nam je nalagao da ostanemo gdje jesmo, ne mičući se ni pedlja i ne dajući psima priliku da nanjuše naš strah i krenu u napad.

Tomislav Perko - PeruTomislav Perko - PeruTomislav Perko - Peru

Žene su nas primjetile i, bez dizanja, u rukama držeći poluočerupane koke, upućivale nam grube geste i neke nerazgovjetne rečenice, koje nismo čuli od zaglušujućeg laveža udaljenog svega jedan korak. Psima je već i pjena izlazila na njušku, bilo je očito da su isfrustrirani boravkom neznanaca u njihovom dvorištu. A neznanci su bili uplašeni psima i, pokušavajući im ne dati to do znanja, pogledali su se i polako išetali iz dvorišta, zatvarajući vrata za sobom.

Ovo više nećemo raditi. – rekli smo jedno drugome, brišući hladni znoj s čela.

Kaj bumo sad? – bilo je iduće pitanje.

Opcije nam nisu bile najsjajnije. Mogli smo pokušati pitati još nekoga, u slučaju da nabasamo na još koju kuću. Ali zbog bliskog susreta s džukelama, koji se nalaze ispred svake kuće, nije nam bilo do toga. Mogli smo se vratiti putem kojim smo došli, za što nam je potrebno barem tri sata. Noć će nas uhvatiti za dva. Mogli smo prenoćiti negdje usput, ali nismo imali niti šator, niti vreće za spavanje.

Tomislav Perko - PeruPreostala nam je samo jedna opcija – ići još dvadeset kilometara, računajući da ćemo posljednjih desetak morati proći po mrklom mraku. Ne možemo ni na mjesec računati, jer izlazi tek nakon ponoći. Imamo dva mobitela, slabih baterija, i slabih svjetala.

Ajmo požuriti, i probati što više kilometara preći prije nego nas uhvati mrak, i onda polako. – rekao sam nakon nekoliko trenutaka razmišljanja – Nemamo drugog izbora.

Okej. – složila se Mare, vidno potištena.

Nisam ni htio razmišljati kolika je količina potištenosti bila na mom licu.

Uspostavili smo najveću moguću brzinu, računajući da su nam ispod nogu oštro kamenje i razne prepreke svakih stotinjak metara.

96. kilometar

Tomislav Perko - PeruPribližavamo se još jednoj kući. To ne znamo jer ju vidimo, već zbog laveža pasa koji ju čuvaju. Naoružavamo se kamenjima. Prolazimo pored njih neokrznuti, iako nam prilaze na par metara i bijesno reže i laju.

Šta će biti sa psima kad se spusti mrak? – upitala je Mare hodajući par metara iza mene.

Ništa joj nisam odgovorio. Isti problem je mučio i mene.

98. kilometar

Na pola smo puta. Od trideset i dva kilometra koje smo odlučili prehodati u jedno poslijepodne, prešli smo ih šesnaest. I trebalo nam je četiri sata.

Još smo dublje utonuli u depresiju.

99. kilometar

Opet lavež pasa. Nikad nismo čuli bijesnije pse kao zadnjih par kilometara. Tome pridodaje atmosfera beznađa i pustoši oko nas. Ruke su nam pune kamenja. Bojimo se pasa, bojimo se mraka koji će ubrzo uslijediti. A najviše od svega – bojimo se kombinacije te dvije stvari.

101. kilometar

Uhvatili smo dobar tempo i u zadnjih sat vremena sigurno prešli 5-6 kilometara. Iako se ne usuđujemo pogledati na sat. Dan lagano gasne. Opet čujemo lavež pasa, ali ovog puta s druge strane rijeke.

Tomislav Perko - Peru

102. kilometar

To je to. Pala je noć. Privijamo se jedan uz drugoga, svatko pali svoj mobitel, i razočarani snopom svjetlosti koji iz njih izlazi, nastavljamo dalje, korak po korak.

Prolazi jedan vlak.

Put je užasan – vidimo doslovno dva metra ispred sebe, nailazimo na rupetine koje moramo preskočiti, a prelazimo i jedan most, tapkajući po istrošenim pragovima željezničkih tračnica. Šuma oko nas je toliko gusta da smo se u jednom trenutku našli u tunelu, bez da smo ga uopće primjetili. Samo nas je sreća spasila od susretanja vlaka u takvoj situaciji.

Tomislav Perko - PeruČopor pasa je ispred nas. Koji po redu – već smo prestali brojati. Samo nam duh tone dublje i dublje sa svakim lavežom. Koji je u mrklom mraku potenciran tisuću puta.

Ej! – viknula je Mare – Imamo tvoj laptop!

Iako isprva nisam znao na što cilja, sinulo mi je – svjetlo laptopa je puno jače od ovih koje imamo na mobitelima. Da! Odlična ideja. Htio sam je zagrliti i poljubiti, ali nismo imali vremena.

Vadim laptop, spremamo mobitele, stavljam ekran na najsvjetlije, usmjeravam ga ispred nas, i idemo dalje.

Sagledavam našu čitavu situaciju. Dvoje su naivaca krenuli na put dugačak 32 kilometra, po nepostojećem putu, uz tračnice. Iako su znali da im do odredišta treba barem 7-8 sati hoda, pošli su iza podneva. Iako su znali da službenog prenoćišta na putu nema, nisu ponijeli ni šator ni vreću za spavanje, nego su samo bili uvjereni da će ih pratiti sreća i peruanska gostoljubivost. Na kraju su jedva izvukli živu glavu od najezde agresivnih pasa. Hvata ih mrak. Nemaju ni lampu kojom bi osvjetlili put.

I sada su tu, s više od deset kilometara do cilja, držeći laptop, dok su im ostale slobodne ruke ispunjene kamenjima kojima će gađati razjarene pse u slučaju da ih napadnu.

Tomislav Perko - PeruBaš krasno.

104. kilometar

Još jedan čopor pasa. Odakle dolaze, pas im mater?

Mare uzima laptop u svoje ruke, korača pored mene, a ja u borbenom stavu. Pseta laju i reže, u blizini su nam. Idu za nama. A nama u mislima samo hod prema naprijed.

Hrabrimo se, zapričavamo, ali ništa ne pomaže. Po boji glasa nam se vidi da smo zabrinuti, iscrpljeni, depresivni. Kao nikada do tada. Vrijeme sporo teče. Pređeni kilometri još sporije.

105. kilometar

Umorni smo. Hladno nam je. Mene žuljaju tenisice. Po zvucima Marinih koraka pretpostavljam da šepa, ali da ne želi ništa reći i dodatno me zabrinuti. A ja se ne usuđujem pitati kako joj je, da samo ne pogoršam situaciju.

Vidi, iza onog zavoja je neko svjetlo! – rekao sam joj uzbuđeno, budeći barem neku malu nadu. U ovakvoj mrakači i svjetlo je veliki pozitivni znak.

Tomislav Perko - Peru106. kilometar

Na prvi pogled izgleda kao da smo stigli u neko selo. Sve je obasjano, mnoštvo kuća je s naše lijeve strane. Glasna rijeka nas dijeli od svega toga. Dolazimo do mosta. Prelazimo ga, ali nas na kraju dočekuje lokot. Zaključano.

Primjećujemo par ljudi u blizini, prilaze nam.

Kroz zaključana vrata doozivamo par ljudi koji su bili u blizini, i objašnjavamo im našu situaciju. Pitamo ih gdje se nalazimo. Saznajemo da je ovo neka hidroelektrana, i da tu žive radnici koji na njoj rade, i da nema šanse da ovdje prespavamo. Nismo ih uspjeli smekšati koliko god smo se trudili, a jedno od nas je ipak poznata glumica u sapunicama. To vam sve govori.

Na izlazu iz čitavog kompleksa nabasavamo na radnike koji natovaruju ono čudno vozilo na tračnicama kojeg smo primjetili na početku samog pješačenja. Znamo da nam je ovo posljednja šansa. Prilazimo i pitamo idu li do Aguas Calientesa. Idu. Mogu li nas, POR FAVOR, povesti sa sobom? Ne mogu. Govorimo da nemamo lampe, da smo iscrpljeni, da smo uplašeni pasa…šef odmahuje rukom i govori da je zabranjeno.

Tomislav Perko - PeruPotonulih lađa, pa tko zna koji put danas, idemo dalje.

Mislim da ovaj lik nikad nije išao noću pješice ovim putem. – pojadao sam se Mari kad smo odmaknuli iza zavoja – Da je, bez oklijevanja bi nas odbacio.

Nisam uspio ni dovršiti rečenicu, kad smo čuli zvuk paljenja stroja, i to je malo čudo počelo kliziti u našem smjeru. Stali smo, zaklopili laptop, i pognutih glava čekali da prođe.

Usporavaju. Staju.

Upadajte! – viknuo je strojovođa.

Svi su stresni sati iza nas u jednom trenutku pali u zaborav. Ogromno olakšanje. Bili smo najsretnija bića na svijetu. Baš baš.

U nevjerici, držeći se ruke, promatramo kojom lakoćom klizimo po tračnicama. Svjetlo stroja obasjava istrošene pragove po kojima smo se spotaknuli mali bezbroj puta. Koje smo opsovali isto toliko puta. A sada ih ostavljamo iza sebe bez trunke napora.

Tomislav Perko - Peru

107. kilometar

108. kilometar

Vau, vau! – pored nas je trčao i lajao najveći pas kojeg smo imali (ne)prilike susresti u zadnje vrijeme. Da smo išli pješice, on bi bio konačni test naše hrabrosti.

109. kilometar

Primjećujemo svjetla u daljini.

110. kilometar

Vozilo se zaustavlja. Vozač mrmlja da izlazimo van, a nama nije ništa jasno. Očekivali smo cilj na 114. kilometru. Uzimajući ruksake pitamo ga gdje smo došli, na što odgovara: Aguas Caliente. Silazimo, još jednom mu zahvaljujemo i želimo sretan put, te vozilo nestaje u mraku.

Stigli smo! Umorni, iscrpljeni, iznemogli. Ali, sretni.

Thomas i Mare (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko - Peru

Možda ti se svidi i ovo
Putovanje oko svijeta u 3 minute
Autostopiranje – kako i gdje by Tomislav Perko
Povratne aviokarte za Peru već od 585€
Putovanje u Međuzemlje – Odlazak ili bijeg (Burma), 3. dio

Odgovori