Home > Putopisi > 1000DaysOfSummer > Tomislav Perko: Machu Picchu – Zaboravljeni grad Inka (Peru, 9. dio)

Tomislav Perko: Machu Picchu – Zaboravljeni grad Inka (Peru, 9. dio)

Mrak, psi, mrak, psi, tračnice, mrak, hodajući, uspješno su stigli, još u prošlom nastavku, do Aguas Caliente. Vrijeme je da Mare i Thomas posjete jedno od najpoznatijih turističkih odredišta – idemo u Machu Picchu.

Mrtvi umorni, ali i ponosni što smo živi stigli na cilj nakon cjelodnevnog hoda uz tračnice, u pratnji pobješnjelih pasa i mrklog mraka, šećemo po Aguas Calienteu, i tražimo smještaj.

Tomislav Perko - PeruZnali smo da se nalazimo u vjerojatno najskupljem mjestu u Peruu, koje je nemoguće zaobići ako se želi doći do Machu Picchu-a, najpoznatijeg turističkog odredišta u ovom dijelu svijeta. Ono je posljednja stanica, a kada turisti nemaju izbora, zna se šta ugostitelji rade – dižu cijene u nebesa. Razgledavamo po dućanima u kojima su cijene za 50% veće nego u već skupom Cuscu, hoteli su ili puni ili bezobrazno skupi, a hrana u restoranima nam govori da ćemo ovdje morati živjeti na osnovnim namirnicama, ili biti gladni.

Zadnjim atomima snage ipak pronalazimo hotel za relativno nisku cijenu – kod cjenkanja koristimo činjenicu da je već kasno, kao i kratku priču kroz što smo sve danas prošli da stignemo ovdje. Bacamo se pod (hladni) tuš, i izlazimo vanka, u potrazi za hranom.

Stajemo u prvom restoranu kako bismo pogledali cijene. Preskupo. Stajemo u drugom, ista priča. Ali, dok smo gledali jelovnik, sa stola pored nas diže se četvero ljudi, i odlaze. Iza sebe ostavljaju sedam kriški pizze, na svakom tanjuru po malo. Bacam pogled na cijenu pizze, ne mogavši razumijeti kako su mogli ostaviti iza sebe toliko hrane koju su tako masno platili. Gledam ulijevo, gledam udesno, i naposlijetku, pogledavam u Mare.

Tomislav Perko - PeruHoćemo? – pitam ju.

Hoćemo. – odgovara kratko i jasno.

Brže bolje uzimam sedam netaknutih komada pizze u ruku, osmjehujem se začuđenim jedačima za susjednim stolom, i nonšalantno se udaljujemo od restorana.

I Mare i ja smo već u prošlosti radili ovakve stvari, samo ne zajedno, i samo ne u Peruu. Počeli smo se smijati dok smo trpali hranu u gladna usta, i bili smo ponosni. Spriječili smo bacanje hrane, najest ćemo se, i uštedili smo dragocjeni novac. Svi smo na dobitku!

Zujimo živahim mjestašcem koje je prije svega par godina bilo jedno obično selo s par desetaka kuća, a sada je preraslo u sklop hotela, restorana, turističkih agencija, i svega onoga što prije nije bilo. Razumljivo, treba nahraniti i smjestiti turiste iz čitavog svijeta koji dolaze uživo vidjeti jedno od najljepših prizora na svijetu. Ali opet, malo čovjeku bude žao što se sve podređuje moćnom novcu turizma.

Nakon prespavane noći, odlučili smo još jedan dan provesti u Aguas Calienteu prije nego se uputimo na Machu Picchu. Razlog – posljedice jučerašnje avanture: ja sam imao po par žuljeva na svakom stopalu, dok je Mare šepala, i sumnjala u ozbiljno istegnuće ligamenata na lijevom skočnom zglobu. Teško smo se micali ulicama, a kamoli da se upuštamo u dvosatno uspinjanje. Uz sve to, izgledalo je da će biti oblačan dan, a nitko ne želi doći na Machu Picchu, i vidjeti samo oblake.

Tomislav Perko - PeruTomislav Perko - PeruTomislav Perko - Peru

Vrijeme smo iskoristili na proučavanje povijesti mjesta koje ćemo sutra posjetiti.

Machu Picchu – Zaboravljeni grad Inka.

U javnosti je uvriježeno mišljenje kako je Machu Picchu (u prijevodu s lokalnog Quechua jezika: stari vrh, stara planina) sagrađen za vrijeme 15. stoljeća, u vrijeme Inka vladara Parachutija. Napušten je stoljeće kasnije za vrijeme španjolskih osvajanja, dok je javnosti postao poznat početkom 20. stoljeća kada ga je “otkrio” američki povjesničar Hiram Bingham.

Tomislav Perko - PeruIako ga zapravo, nije uopće otkrio. Machu Picchu je bio poznat lokalnom stanovništvu, koji su u njegovoj okolici živjeli, obrađivali zemlju, vodili blago na ispašu. Samo, nisu pridodavali previše pažnje “tamo nekim ruševinama navrh planine”. Ali tek dolaskom zapadnjaka se uvidjela važnost čitavog kompleksa, pogotovo iz razloga jer je ostalo netaknuto u španjolskim osvajanjima, i samim je time moglo poslužiti kao odličan dokaz načina života jedne izgubljene civilizacije.

Zbog te važnosti, ali ništa manje i fotogeničnosti čitavog mjesta, Machu Picchu postaje jedna od najpoznatijih svjetskih turističkih atrakcija, restaurira se u svrhu predočavanja kako je tu život nekad davno izgledao, i ulazi pod kulturnu zaštitu UNESCO-a.

Tomislav Perko - PeruDan odmora smo također iskoristili u potrazi za najjeftinijim mjestom za prehraniti se, i pronašli ga gdje i u svim ostalim gradovima u Peruu – na tržnici. Uz to što je klopa bila najjeftinija, bila je i najlokalnija, bez pizza, špageta i burritosa koji su bili ponuđeni u svim ostalim restoranima, kao da je netko išao okolo i kopi-pejstao jelovnike.

Dvije studentske ulaznice, por favor. – rekli smo djelatniku šaltera koji je prodavao karte za ulazak na Machu Picchu, pružajući mu naše ISIC iskaznice. Znali smo da na njima piše da su istekle prije par godina, ali dosad nismo imali nikakvih problema s tom činjenicom – u prošlosti smo dobivali popuste na X-icu, ZET-ov pokaz, a jednom čak i na godišnju člansku iskaznicu NK Dinama, iz 2007. godine.

254 soles, por favor – odgovorio nam je, mrtvo hladno nam pružajući iskaznice natrag, i naplaćujući punu cijenu ulaznica. Ne samo da nismo uspjeli u našem naumu, nego nam nije ni dao priliku da ga nagovaramo, da se cjenkamo, da moljakamo. Tako glatko otkantavanje i ignoriranje nismo nikad i nigdje doživjeli.

No dobro, idemo na Machu Picchu! Bude čovjeku lakše potrošenih novaca kad se toga sjeti.

Ali tu troškovima nije bio kraj: pošto smo još uvijek bili nesposobni za dugački uspon po planini, odlučili smo uzeti autobus koji vozi do ulaza na MP. Uz to što je zdravlje na prvom mjestu, bilo je već dosta kasno, pa nismo htjeli riskirati da gore ne stignemo uživati koliko god vremena budemo htjeli.

Tomislav Perko - Peru

Horde turista na autobusnoj stanici, horde turista na samom ulazu u Machu Picchu, ali kada smo ušli i vidjeli što se ispred nas nalazi, više ništa bilo važno: ni cijena, ni turisti oko nas, ni šepave noge.

Iako smo već toliko puta vidjeli ovaj prizor na nebrojenim fotografijama, dokumentarcima, filmovima – ostali smo zabezeknuti svom tom nevjerojatnom ljepotom.

Bacili smo đir po čitavom kompleksu ruševina, sklonili se unutar jedne pećine kad je počela sipiti kiša, družili smo se s ljamama, i uživali na mjestu koje je bilo izvan turističkih ruta.

Sve u svemu, kako bi neki etablirani pisac rekao: bilo je baš lijepo.

Nakon par sati uživancije, bilo je vrijeme da se spustimo natrag do Aguas Calientea. Bili smo odlučni ne platiti autobus prema dole, pa smo krenuli na lagano spuštanje. Malo smo istrpili, ali smo se usput nauživali prirode, svježeg zraka, izostanka turista, i uštedili puno novaca.

Prespavali smo još jednu noć, i krenuli natrag prema Cuscu.

Tomislav Perko - PeruTomislav Perko - PeruTomislav Perko - Peru

Kako smo pješice stigli do Aguas Calientea iz Ollantaytamba, odlučili smo se vratiti na isti način, samo drugim putem. Dva sata hoda uz tračnice, u drugom smjeru od onog iz kojeg smo stigli, do Hidroelectre.

Od tamo smo promijenili tri kombija kako bismo se vratili na početnu postaju – Cusco.

Izlet na Machu Picchu je zatvorio još jedno poglavlje na našoj peruanskoj avanturi. Htjeli smo na more, bili smo na moru. Htjeli smo u Ande, bili smo u Andama. Htjeli smo u džunglu, bili smo u džungli. Htjeli smo na Machu Picchu, posjetili smo ga.

Tomislav Perko - PeruI? Što sada?

Nemamo pojma. Ali znali smo da smo umorni. Iscrpljeni od putovanja, konstantnog mijenjanja mjesta, pakiranja i raspakiravanja, silnih kilometara. Mogli bismo se negdje malo skrasiti.

A mogli bismo i promijeniti državu, već smo u Peruu više od tri mjeseca. Pogledali smo na kartu, i odabrali – Čile. Bolivija nam je isto jako zanimljiva, ali tamo upravo počinje kišna sezona, a ceste su kao one kroz koje smo već prolazili na putu kroz Ande – pogibeljne.

Tomislav Perko - PeruUz to što smo se iz Cusca kretali prema jugu, na internetu smo tražili razne zanimljive mogućnosti za volontiranje. Trebala nam je baza, u kojoj ćemo se moći udomaćiti, i prestati plaćati za smještaj i hranu, jer smo dobrano prekrdašili budžet s posjetom svim krajevima Perua, koliko god uspjeli uštedjeti povremenim stopiranjem, izbjegavanjem restorana, suvenirnica, i slično.

Našli smo par zanimljivijih opcija: od volontiranja na raznim permakulturnim farmama, rada u jednom hotelu, čuvanja jednog hostela na obali, pa do posla na jednom posjedu na kojem smo mogli ostati čitavih godinu dana, imati svoju kuću, auto, i neku minimalnu plaću. Poslali smo svima mejlove, i čekali odgovore.

U to vrijeme smo i stigli u Čile.

Prva stvar što smo primjetili je bila temperatura. Iako smo bili na moru, nije bilo ništa toplije nego u 3,400 metara visokom Cuscu. Druga stvar su bile – cijene. Sobe su bile, u usporedbi s Peruom, užasno skupe. Najjeftiniju koju smo našli je bila u rangu najskuplje koje smo platili u tri mjeseca Perua. Treći šok je uslijedio kada smo prošetali do tržnice – cijene su bile dvostruko veće nego na peruanskim tržnicama. Jedina pozitivna stvar je bila – cijena vina, tri puta jeftinija nego u susjednoj zemlji.

Tomislav Perko - PeruNije nam se sviđao ovaj Čile.

Arica vam je zapravo najjeftiniji grad u Čileu. – odao nam je naš domaćin, kad smo ga upitali jesu li svi gradovi u zemlji ovako skupi.

Divno.

Kaj ćemo? – upitao sam Mare prvu večer u novoj državi, dok smo uživali u odličnom crnom vinu.

Nemam pojma. – odgovorila je – Još nam nitko nije odgovorio ništa za volontiranje, u jeftinu Boliviju nećemo radi vremena, a ako ostanemo tu još tjednima čekajući odgovore na poslane mejlove, bankrotirat ćemo.

A niš, idemo nazad u Peru. – odmah smo se složili.

Nakon tri mjeseca u Peruu, i jednog dana u Čileu, idemo u – Peru.

Nakrcali smo po par boca vina u ruksake, prešli granicu, i vijećali o smjeru kretanja.

Gdje nam je bilo najljepše u ova tri mjeseca?upitali smo se. Znali smo odgovor – trotjedno volontiranje u Mancori, i boravak u džungli kod naših hrvatskih prijatelja, u društvu jednog šamana. Kako je u džungli, kao i u Boliviji, taman kretala kišna sezona, odluka je pala – idemo u Mancoru. Do koje imamo samo – 2,500 kilometara.

Krenuli smo polako, posjetili par usputnih gradova, i poslali par zahtjeva za volontiranjem na sjeveru Perua, nadajući se da ćemo moći biti tamo gdje smo i započeli našu peruansku avanturu – u predivnom KiChic hotelu, u Mancori.

I onda smo jednog jutra, posve slučajno, prvi put u životu, završili u pravoj pravcatoj oazi – Huacachini!

Thomas i Mare (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko - Peru

Možda ti se svidi i ovo
Najbolje znamenitosti u 2017. godini
ERROR FARE – Povratne aviokarte za Peru već od 185€
JUŽNA AMERIKA – Povratne aviokarte za Čile za samo 424€
Bakcpacking od mjesec dana kroz Čile, Boliviju i Peru

1 Response

  1. Pingback : Tomislav Perko: Mare, meni se više ne putuje (Ekvador) | Putoholičari

Odgovori