Alan Novak i prijatelji odlučili su posjetiti nevjerojatni Tajland. Nećemo previše dužiti, idemo odmah vidjeti kako je to kad varaždinci polude na drugom kraju svijeta.

Moja tajlandska avantura započela je prije koja dva mjeseca, kupnjom avionske karte. Bam! Ode pet tisuća kuna. Nije mi žao, jer evo me ovdje, sjedim na terasi hotela Bangkok 68 i pišem ovo.

Pivo je pomoglo prevladati strah od visine

Osjećaj je neopisiv. Rođendan mi je, a dočekao sam ga zabavljajući se s dva prijatelja i osobljem hotela, koje je, gle čuda – također slavilo rođendan jedne od zaposlenica!

Dino Dvornik trešti iz zvučnika, domoroci nam govore da je glazba za spavanje, a nama fešta totalna. Pomogle su u tome i tajlandske pive, naravno.

Drugi je dan naše avanture u Bangkoku, a već noge žele otpasti od istraživanja grada. Kolega Mario nas je jučer odveo u Vertigo bar – bar na 60. katu zgradurine s pogledom na cijeli Bangkok. Iako je pogled bio spektakularan, još spektakularniji bio je moj strah od visine.

Morali smo popiti koje pivo da dođem k sebi od šoka.

Drugi dan, druga avantura – odlazak u park Lumpini, ‘skromne’ površine pola milijuna metara kvadratnih. U sedamdesetak godina njegova postojanja pretvorio se u pravu zelenu oazu usred megalomanskih nebodera. Nekoliko sati hodanja, susret s varanom (povećim gušterom) i uživanje u nogo-teniskim potezima lokalnih frajera bili su i više nego odličan provod.

Na povratku kući odlučili smo prigristi nešto sa strane, a ljuta pohana piletina se činila kao dobar izbor. Naglašavam – činila, jer ispostavilo se da je boljeg izgleda nego okusa, tako da je većina završila u smeću. Nije ni piletina ono što je nekad bila. Barem ne ovdje.

Proslava rođendana i slučajan susret s obitelji

Pala je večer, rođendan mi je, a nema boljeg mjesta za proslaviti ga nego u okrugu Nana  – mnoštvo barova, djevojaka noći, striptiza i ping pong showova zvuče previše primamljivo da bih dao priliku umoru da me uhvati.

Nakon vožnje podzemnom željeznicom, izašli smo na cestu, a kad ono milijun štandova. Prodaje se sve, od kipića Bude, tekstila, tehnologije pa do vibratora, dildoa i tableta za potenciju.

Uz kraće razgledavanje ponude, stigli smo i do Nane. Sjedamo u bar čiji šank se nalazi odmah uz cestu i naručujemo pivu. Konobarica u baru nije normalna, šali se s nama, podbada pod rebra i želi mi zapaliti dlake. Pristajem na zezanciju i pokazujem joj neke trikove koje znam.

Naručujemo još jedno pivo jer se pivo po cijeni od 10 kuna u kafiću ne odbija. Odjednom, netko viče moje ime, dižem pogled i ugledam Bojanu, sestričnu mog oca.

– Alan, kaj ti tu radiš?

– Kaj vi tu radite?

Ne mogu vjerovati. 16 milijuna ljudi u Bangkoku, a ja naletim na familiju! Kolike su šanse?

Nakon kraćeg razgovora, nagovaramo ih da sjednu u bar, a mi odlazimo dalje. Zaustavljamo se stotinjak metara dalje u jednom drugom baru i naručujemo još jedno pivo. Ulazi zgodna djevojka i sve troje zaključujemo da je djevojka i još k tome zgodna.

Sjedi sama i gleda uokolo, skupljam hrabrosti i prilazim joj pitanjem: Do you speak english? Njeno okretanje glave lijevo-desno jasan su znak i pokunjeno se vraćam do svog stola. Tek tada su mi Englezi za susjednim stolom rekli da je to ladyboy, odnosno transvestit. Ah, čak ni njima nisam privlačan!

Kontempliram o životu, ljubavi i moralu, ekspresno pijem pivo i zaključujem da je vrijeme za povratak kući.

Samo jednom se živi

Dan kasnije, Mario dogovara sastanak s prijateljicom Aroon, lokalnom djevojkom ljupkog i mladolikog izgleda. Upoznajemo se i vodi nas na ručak u najveći i najbolesniji shopping centar u kojem smo ikad bili. Konačno odlična hrana i siti možemo u hotel na bazen, ali ne prije nego smo dogovorili večernje druženje s njom i njenim društvom.

Pada mrak i vrijeme je za novu avanturu u Bangkoku. Nadzemnom željeznicom odlazimo u kvart gdje Aroon živi i ona nas vodi na svoju omiljenu destinaciju – dvadesetak restorana svih vrsta oko nas, a u sredini toga stolovi. Sjedamo i bez razmišljanja naručujemo tri litre pive s ledom.

Poglede nam privlače ogromni grafiti svugdje oko nas, a nos nam ide za mirisima hrane. Što jesti? Tajlandsku hranu? Meksičku? Pizzu? Kebab? Ja se odlučujem zadržati na pivi, dečki uzimaju tajlandsku. Ljutina hrane ih tjera da naruče još jednu ‘žirafu’ pive i zabava se otima kontroli.

– Idemo dalje u klub – rekla je Aroon. Pa hajde, da vidimo i to. Vozi nas taxi na račun kluba, ulazimo tamo i shvaćamo da smo došli na pravo mjesto – stotine ljudi, svi piju i plešu, pridružujemo se i prikazujemo plesne pokrete kojih bi se trebali sramiti, ali baš nas briga – samo se jednom živi.

Odjednom shvaćamo da je već prilično kasno, a sutra je doček Nove, tako da odlazimo kući nakon kraćeg cjenkanja s taksistom.

Budim se ujutro, pogledam u ogledalo i primjećujem ruž na svom obrazu. I onda mi je sinulo – ja imam nešto napisano ružem na leđima. Bacam pogled. kad ono ‘KISS MY’ i strelica usmjerena prema mojim guzovima.

Doček Nove godine i šok – Severina usred Bangkoka!

Volim Bangkok, ne želim nikad otići. Došla je Stara godina i vrijeme je da ju ispratimo sa stilom i uđemo u Novu.

Ponovo je Aroon kolovođa i vodi nas u Cowboy road. Na samom ulazu, primjećujemo da je to Bangkok upravo onakav kakvim ga svi zamišljaju. Roza boja prevladava, neonski znakovi blješte, a svugdje oko nas nasmiješena lica i djevojke u kupaćim kostimima. Ili grudnjacima i gaćicama? Započinje vatromet, a s njime i kaos.

Tisuće ljudi na cesti, svi veseli, piju i dobro se zabavljaju. Ulazimo u striptease klub i čujem poznate tonove. Severina i njen Brad Pitt. Početnu zbunjenost prevladava euforija.

– Je l’ moguće? Usred Bangkoka Severina? Djevojke plešu oko šipke, a ja ih ne doživljavam jer i dalje ne mogu vjerovati da svira Severina. Iz šoka me izvlače dvije cure – Aroon i Rain, vode nas u Khao san road. Tamo susrećemo milijune dobro raspoloženih ljudi kako plešu i vesele se. Naravno, u tom svom kaosu, izgubili smo pola ekipe.

Tražimo po ulici kafić s kojeg su nam poslali lokaciju, ali nemoguće ga je naći. Sat vremena kasnije, opet smo sa škvadrom. Fešta može početi.

Stariji gospodin prodaje pržene škorpione, nešto što sam sam sebi obećao isprobati tokom mog boravka u Bangkoku, ali cijena je previsoka. Srećom, brat i sestra za stolom do nas kupuju jednog za sebe, ali ne usude ga se isprobati. Moram priznat da je puno bolji od očekivanog, hrskav do bola, ali dobar.

Zahvaljujem na tajlandskom, što su me naučili prijatelji, i polako shvaćam da sam ispunio sve planirano za taj dan.

Jesam li već rekao da volim ovaj grad?

Alan Novak

Preuzeto: Varazdinski.hr