Sulawesi: Walking dead


Sulawesi je indonezijski otok kojeg turisti rijetko posjećuje. Najzanimljiviji je narod Toraja i njhov odnos prema smrti i pokojnicima. Renato ih je nedavno posjetio pa će nas upoznati s njihovim običajima.

Za velik broj turista put u Indoneziju jednako je putu na Bali, eventualno Lombok ili na jedan od tri otočicća Gili. Što uz mnogobrojne hramove, prekrasnu prirodu, pješćane plaže i gomilu turistima namjenjenog sadržaja i nije baš neko čudo. No na tisućama otoka koji čine arhipelag, Indonezija nudi mnogo više. Tako recimo za malo više od dva sata leta na zapad od Jakarte, odnosno za manje od sat leta na sjever prema ekvatoru s Balija ili Lomboka stižete na Sulawesi.

SulawesiSulawesi, nekad zvan Celebes, jedanaesti je po veličini otok na svijetu. Zanimljivog je oblika, čine ga četiri velika izdužena poluotoka, sa visokim strmim planinama koje se dižu izravno iz mora. Otok je smješten oko Ekvatora koji ga presjeca upravo tamo gdje je najtanji i odvaja sjeverni Minahasa poluotok od ostatka. Upravo je ovakva geografija omogućila da se na otoku razviju i održe različite, vrlo posebne kulture i čine ga tako zanimljivim posjetiocima. Kao i u ostatku Indonezije Islam je religija većine od oko 18 milijuna stanovnika otoka no čak blizu 20% stanovništva je kršćanske vjere. Dobar dio stanovništva iako se predstavlja pripadnicima jedne od ove dviju vjera, i dalje njeguje drevna animistička vjerovanja. Jedan od takvih naroda, Toraja, u planinskom dijelu otoka, bio je razlog našeg dolaska, kao uostalom i većine drugih stranih turista koji posjećuju Sulawesi.

SulawesiUlazna točka na otok je miljunski lučki grad Ujung Pandang, ili kako su ga Portugalci preimenovali, Makassar, prometna luka na krajnjem jugozapadu otoka. U samom Makassaru prije nego krenete na sjever prema Toraji možete pogledati utvrdu Fort Rotterdam i stari dio luke i u njemu brodove Bugija, naroda koji živi u ovom dijelu Indonezije. Bugiji su oduvijek bili vezani uz more i plovili i trgovali sve do obala Australije a prati ih glas da su osim trgovaca i pomoraca bili i opaki pirati. Navodno izraz Bogey Man dolazi od engleskih i nizozemskih mornara koji su se bojali Bugija, ali to je ipak najvjerojatnije samo dobra priča. Osobno će mi Makassar ostati u sjećanju po hotelu bez tople vode i po upravitelju koji nam se zbog toga ispričavao u najboljem stilu Basila Fawltyja i pritom nas častio tradicionalnim Nasi Gorengom (nacionalno jelo od riže) i Bintang pivama (Indonezijska Žuja ili možda recimo Heineken, ali u lijepim, velikim bocama), nudio cigaretama i molio da zapjevamo s pjevačicom Izgubljenom u prijevodu. A voda je zapravo bila mlaka, dakle sasvim upotebljiva tako da smo u cijeloj priči po meni zapravo jako dobro prošli.

Slijedeće jutro krenuli smo prema cilju našeg puta po Sulawesiju, dijelu svijeta zvanom Tana Toraja, ili u prijevodu Zemlja naroda Toraja. Iz hotela smo se izvukli oko 7 sati kako bi do kraja dana stigli do cilja. Čista vožnja traje dobrih 8 sati iako je naše odredište bilo udaljeno otprilike 300 km. Ali cesta koja je solidna u prvom dijelu puta, s dvije trake u svakom smjeru, od trenutka kad se odvojite od oceana i počnete uspon u brda postaje uska, zavojita, puna rupa, odrona i radova na cesti koji to pokušavaju sanirati. Tako da smo uspjeli naučiti još malo Indonezijskog: Hati-Hati! znači Oprez! Morate biti dosta hati-hati kad vozite u Tanu Toraju pogotovo po noći. Inače, naš mini-bus nije bio samo mini po broju nego i veličini sjedala, ali ako ste se proširili na dva sjedala, i kad bi nam uspjelo nagovoriti inače odličnog i pažljivog šofera da smanji klimu s Ledenog na Skoro Podnošljivo, vožnja je bila sasvim ugodna. Usput smo stali i pogledali ribarsko selo bugija, okupali se u rijeci podno slapa, u izletištu po imenu Pare-Pare ručali Mie Goreng (drugo nacionalno jelo, od tjestenine) i pržene banane i napili se sjajnih svježih sokova (ili Bintanga, kako već tko), te kasnije pojeli čips od banane i popili čaj od đumbira s pogledom na Batu Kabobong odnosno Erotsku planinu kako je još zovu. Ako se, normalno, pitate zašto, radi sličnosti s određenim dijelom ženske anatomije.

SulawesiSulawesiSulawesi

Sam dolazak u Tana Toraju ne može proći nezapaženo jer nakon što prođete kroz portal na kojem to piše velikim slovima, uz dobrodošlicu, stvari oko vas se trenutno mjenjaju. Dvije stvari koje vam ne mogu promaknuti, odmah iza granice crkve zamjenjuju do tada brojne džamije i minarete, a kuće na kakve smo navikli zamjenjuju tradicionalne torajanski tongkokani koji počinju nicati svuda oko vas.

No uglavnom, negdje kasno navečer, s kišom koja je svaki dan našeg boravka u zemlji Toraja, počinjala u ranim večernjim i pljuštala do ranih jutarnjih sati, dokoturali smo se u Rantepao, kulturno središte Tana Toraje.

SulawesiSamo ime naroda Toraja (Toradža), kojih danas ima nešto preko 600.000, dolazi od Bugija i znači Narod iz Planina, ili recimo Gorštaci. Upravo njihova izoliranost u planinskom dijelu otoka sve do 20. stoljeća omogućila je očuvanje drevnih običaja baziranih na animističkoj vjeri pod imenom Aluk To Dolo, u prijevodu Način Predaka. U spomenuto vrijeme, kao reakciju na širenje Islama po ostatku otoka, nizozemski kolonijalisti počeli su slati kršćanske misionare u Toraju no bez velikog rezultata, sve do tridesetih godina prošlog stoljeća kada su pred naletom Islamista s ostatka otoka, Torajanci počeli uvelike prelaziti na Kršćanstvo. No uz novu vjeru, Toraje su nastavile prakticirati svoju staru vjeru i običaje. Torajansko društvo snažno je utemeljeno na obitelji, centar i sjedište koje je spomenuti tongkonan. Utjecaj obitelji je izuzetno jak i od svakog pojedinca očekuje se da se podredi volji zajednice, individualizam kao i u većem dijelu zemlje ovdje nije na cijeni. Osim toga društvo je kroz povijest bilo podjeljeno u 3 klase ili kaste, naslijeđivane po majčinoj strani: na plemstvo, obični narod i robove, sa strogim pravilima ponašanjima i tabuima. Naprimjer najstrože je bilo zabranjeno oženiti se sa ženom iz niže kaste. Ekonomski status pojedinca i obitelji ocijenjivao se i još danas se ocjenjuje po broju vodenih bivola koje posjeduju.

SulawesiAli ono što ovaj narod čini posebnim je način na koji gledaju na život, i još prije na smrt, običaji vezani uz nju, te odnos prema pokojnicima. Za Toraja narod, najvažniji ritual je ceremonija sprovoda, a glavni smisao života je omogućiti pokojniku dostojan ispraćaj i na taj način mu pomoći da što prije pređe, po Aluku, u zagrobni život, Puyu. Tako slično kako se recimo u nekim našim krajevima štedi da bi se udalo kćer, Toraje štede za svoj i sprovod članova svoje obitelji. Ceremonija se odvija na posebnom prostoru pod nazivom rante i traje danima uz veliki broj uzvanika i uključuje ples, pjesmu, naricanje te žrtvovanje životinja, prije svega vodenih bivola i svinja kako bi se pokojniku olakšao prelazak u Puyu. Sve to naravno dosta košta pa se po smrti nekog od ukućana, obitelj daje na prikupljanje sredstava i organizaciju posljednjeg ispraćaja. Za vrijeme od smrti do trenutka kad ga se isprati u onaj svijet, pokojnika se ne smatra mrtvim nego bolesnim, te on provodi to vrijeme u kući s ostatkom obitelji. To može trajati od nekoliko mjeseci pa i do više od godine dana, za koje vrijeme se s „bolesnikom“ komunicira, donosi mu se hrana i izvodi ga se u šetnju. Tijelo kako bi se očuvalo tretira se uglavnom formalinom.

SulawesiToraja kultura i običaji zaista privlače u ovaj dio svijeta sve veći broj turista ali za sam Rantepao, kao što smo mogli vidjeti slijedećeg jutra, ne bi se reklo da se puno promijenio. Glavna ulica je puna malih dućana, možete kupiti suvenire: tongokane, tau tau lutke, mačete, na lokalnoj tržnici kavu, rižu, začine, ali ovdje nećete fensi dućane ili restorane kao recimo u Ubudu na Baliju. Turista ima, ali još uvijek ne previše, tako da ste još uvijek vi interesantniji lokalcima nego oni vama. Djeca i odrasli vas gledaju sa osmijehom, cere se ponekad otvoreno vašoj visini, prevrću mobitele u rukama i sramežljivo se dogovaraju tko će se usuditi zamoliti za selfie ili zajedničku fotografiju. U gradu ima solidnih restorana, nekoliko okej hotela: pristojne sobe, bazen i wi-fi, no to je sve. Restorani brze hrane? Zaboravite. Mjenjačnice? Nisu se još sjetili. Ima pokoja banka i pošta za poslati razglednice. Nema shopping centara. Jedino što iskače iz cijelog sadržaja su reklame za Guinness koje ističe svaka garaža pretvorena u špeceraj, svaki warung (radnja) ili restoran. Nakon što smo u Yogyakarti na Javi hodali kilometrima dugom glavnom ulicom Malioboro u bezuspješnoj potrazi za bilo barom bilo restoranom, ili bilo čime gdje bi mogli sjesti na pivu, znali smo cijeniti ovakvu neočekivanu blagodat. Inače cijene svega što zanima prosječnog turistu, su slične kao u ostatku Indonezije, naravno izuzevši skuplje turističke centre kao što su Bali ili Gili. Za glavno jelo ukoliko se držite tradicionalne kuhinje, riže i tjestenine, potrošit ćete od oko dvadesetak kuna na više, svježi prirodni sokovi su odlični i jeftini, piva je nešto malo skuplja nego kod nas. Probati treba čaj od đumbira, jaku lokalnu kavu (nije Kopi Luwak, nije baš sve čudno u Toraji), banane na sve načine za desert. Uglavnom nije skupo. Hrana je dobra, umjereno ljuta, a ako volite ljuto, ili možda želite dodatnu dezinfekciju, nema problema, naručite kao dodatak ljute chili papričice. U grupi smo razvili malo natjecanje tko je veći frajer koji će pojesti više ljučih čilija i mogu samo reći, oprezno. Ima ih razumno ljutih, ali tu i tamo smo naletjeli na neke stvarno opake.

Iz Rantepaua smo otišli u 5 kilometara udaljeni Ke’te Kesu’, tradicionalno Toraja selo. Selo je najlakše opisati na slijedeći način: ravna „ulica“, duga stotinjak metara, s jedne strane nalaze se tongkonani, kuće u kojima žive obitelji (u ovom slučaju su živjele, ovo selo je danas više-manje muzej), nasuprot kojih se nalaze spremnici za hranu, žitnice, također u obliku tongkonana, ali manji i slabije ukrašeni. Sam tongkonan je drvena kuća na stupovima s specifičnim izduženim krovom u obliku broda ili možda sedla. Legenda kaže da su prvi Torajanci došli u ove krajeve rijekom, te su po pristanku izvadili svoje brodove iz rijeke i izvrnuli ih te tako stvorili vrlo poseban oblik krova. Na centralnom stupu na prednjoj fasadi tongokana izložen je velik broj rogova vodenih bivola žrtvovanih u pogrebnim svečanostima čime se pokazuje imovno stanje vlasnika kuće.

SulawesiSulawesiSulawesi

U okolici smo razgledali nekoliko tradicionalnih načina na koji Toraje ukapaju svoje mrtve. U selu Lemo mještani polažu posmrtni ostatke u rupe izbušene u visokoj, ravnoj, vertikalnoj stijeni, zatvorene malim drvenim vratima. Osim rupa u stijeni su izdubljeni i mali balkončići u koje se stavljaju tau tau lutke koje predstavljaju pokojnike i bdiju nad njima. Da bi obitelj preminulog imala pravo postaviti samo jednu tau tau lutku, za vrijeme pogrebne ceremonije potrebno je žrtvovati 24 vodena bivola. 24 zato jer Torajanci razlikuju upravo toliko vrsta tih životinja. Prije nekog vremena učestale su bile krađe i skrnavljenja grobalja te preprodaje tau tau lutaka, tako su danas na grobljima postavljene ploče koje prijete potencijalnim prestupnicima drakonskim zatvorskim i novčanim kaznama.

SulawesiU selu Londa ukop se vrši u drvene kovčege nalik na naše lijesove, s time da cijela obitelj dijeli jedan lijes. Kovčezi se ostavljaju u prirodne špilje ili se pomoću užadi objese sa stijene. Lokalni vodiči će vas provesti kroz kompleks špilja i osvijetliti vam put plinskim lampama, no doživljaj je poprilično klaustrofobičan, i zbog velikog broja kostiju i lubanja koje leže unaokolo, podosta spuki.

Ali ako vam to nije dosta, u kolovozu Torajanci slave tzv. Ma’nene, u prevodu Čišćenje mrtvih, nešto kao naš blagdan Svih Svetih, kada se mrtvi vade iz svojih počivališta, peru i presvlače. Nakon što se opali par selfija sa raybanicama na nosu (pokojnika), prošeta ih se po selu, i to gibajući se isključivo prevocrtno, kako bi duša pokojnika pratila put duhovnog bića po imenu Hyang. Ovaj običaj je više vezan uz sjeverni dio Toraje tako da iako smo mi bili u Toraji upravo u kolovozu nismo imali sreću prisutvovati mu. Ima slika naravno na internetu, ali za neke bi mogle biti uznemirujućeg sadržaja.

SulawesiUkoliko dijete umre prije nego što mu narastu zubi, običaj je da se izdubi rupa u drvetu po imenu Tarra, tijelo djeteta umota u tkaninu i položi u drvo te se rupa zatvori s malim drvenim vratašcima. Tarra drvo izlučuje mliječnu tvar nalik na majčino mlijeko te se smatra da drvo nastavlja hraniti dijete i voditi brigu o njemu. Ovaj običaj se navodno više ne provodi te je posljednji puta neko dijete bilo tako bilo pokopano prije više od 50 godina, ali se ovakva drva-grobnice još dan danas mogu vidjeti primjerice u selu Kambira.

Drugi dan smo posjetili jednu tipičnu sprovodnu ceremoniju. Preminula starica je bila je iz dobro stojeće obitelji što se moglo zaključiti iz činjenice da su za ovu priliku bilo pripremljeno za žrtvovanje upravo 24 vodena bivola, no svejedno, da bi se sve skupa organiziralo, bilo je potrebno deset mjeseci, koje se vrijeme smatrala bolesnom i koje je provela s obitelji u kući.

SulawesiToraje blagonaklono gledaju na posjetioce, turiste, uz poštovanje osnovnih normi. Naš vodič nas je najavio na ulazu te smo nakon toga mogli slobodno kretati se i razgledavati bez ikakvog ograničenja. Sam sprovod usprkos naricanju i crnini, zbog posebnog odnosa koji Toraje imaju prema smrti i mrtvima i nije previše tužna prigoda, tako da vas nitko neće loše pogledati ako fotografirate unaokolo i raditi selfije s egzotično uređenim sudionicima u ceremoniji i s radoznalom dječurlijom koja juri uokolo. Osim toga su nas po običaju ponudili s kolačima, kavom i čajem.

Sprovod traje danima a prisustvuje mu cijelo selo i gomila rodbine i znanaca. Uzvanici donose poklone, hranu, cigarete, životinje za žrtvu i sve to se pažljivo bilježi kako bi se drugom prilikom odgovorilo istom mjerom, odnosno isto vrijednim poklonima. Osim samih obitelji, i država pažljivo bilježi što se donosi, na štandu na ulazu u ceremonijalni prostor treba prijaviti poklon i na njega platiti porez.

U selu koje smo mi obišli ceremonijalni dio koji je zapravo okrugla livada po rubu koje su postavljeni paviljoni u kojima su smješteni uzvanici. Paviljoni su napravljeni od drva i bambusa, uzdignuti od zemlje drvenim stupovima i natkriveni. Uzvanici se smještaju na u određene paviljone, dakle postoji raspored sjedenja baš kao na našim svadbama, a postoji i jasno označena VIP zona. Doslovno.

SulawesiSulawesiSulawesi

Odar s preminulom nalazio se odmah po ulazu u rante, na uzdignutoj platformi. Iz susjedne kućice MC vodi preko razglasa cijelu priredbu i najavljuje pojedine goste. Kroz prostor prolaze u valovima uzvanici i u krugu obilaze dvorište i odaju posljednju počast preminuloj. Neki od njih izvode plesove nalik na naša kola uz pjesmu i naricanje. Svako malo provode se i pokazuju bivoli određeni za žrtvu, koji se ubijaju i trančiraju u sjenici spred samog odra. Kako se ceremonija traje danima, tako su raspoređena i žrtvovanja tako da su za vrijeme dok smo mi bili prisutni bila ubijena samo četiri vodena bivola uz gomilu prasadi. Bivole se trančira na tlu, na travi, cijele svinje se peku iza tribina. Meso se dijeli uzvanicima ovisno o statusu i poklonima koje su sami donijeli. Vegetarijanci ovdje neće doći na svoje.

Ipak, da vas se malo podsjeti da ste još uvijek u 21. stoljeću osim, moćnog razglasa, turista i domaćina sa mobitelima i kamerama, nad glavama vam prolijetaju dron letjelice i snimaju cijelu stvar i iz zraka.

Obred traje danima, no nama je i nekoliko sati bilo više nego dovoljno pa smo se oprostili od domaćina i ostatak dana proveli u malo veselijem raspoloženju u trekingu između krasnih rižinih polja, a za večeru si priuštili, zamislite sad, odreske od vodenog bivola. S time se približio kraj našeg boravka u Toraji i slijedeće jutro smo se zaputili natrag busem dolje prema Makassaru i od tamo avionom prema Jakarti i dalje Europi. A Toraju nećemo samo tako zaboraviti.

Renato Sladović

Sulawesi