Home > Putopisi > Happiness Around The World > Snježana & Onni – Where did you sleep last night? (Guatemala, 1.dio)

Snježana & Onni – Where did you sleep last night? (Guatemala, 1.dio)

Snježana i Onni čekali su Trishu i Ceibu da se vrate iz SAD-a te nastavili zajednički put. Napustili su Meksiko i ušli u Guatemalu. Prvi dani u Guatemali bili su naporni, spavali su od plaže i parkirališta, preko livada i dvorišta sve do hostela i hotela.
Gdje li sam sinoć spavala? Hmm, dobro pitanje. Zadnjih dana imam sreće, spavam u krevetu. Doduše, guram se u istom i sa Trishom i sa psima, ali s obzirom na neke prijašnje noći, ovo je čista premija. Većina vas vjerojatno nikada nije spavala u govnima. E pa ja jesam, doslovce, i to u konjskima.
No, vratimo priču na odlazak iz Cd del Carmen. Nakon svega što se tamo izdogađalo, obje smo htjele krenuti što prije i što dalje. Bila nam je puna kapa Oscara i Meksika.
  1. U oluji na plaži.
Snježana & OnniPrvi dan predvečer smo se zaustavile na plaži i počele dizati šatore. Sjećale smo se dobrih starih prijašnjih prekrasnih noćenja na plažama  i očekivale smo da će i ova biti takva. No, u samo nekoliko minuta, plavo nebo se zamračilo i oluja je bila na pomolu. Vjetar je jačao i savijao šatore. Budući da je stabilnost mog šatora bila narušena još od europskih nevremena, nije trebalo dugo da štapovi ponovno napuknu.
Snježana & OnniUzele smo šatore i potražile zaklon iza nekog zida i vezale ih za kamenje i sve što nam se našlo pri ruci.
Ostale smo tamo dva dana. Dva dana vjetra, kiše, prokišnjavanja mog šatora i plivanja u vodi. Tu i tamo bi provirila nos van šatora, ali većinom sam bila zamotana u vreći za spavanje, u obliku kroasana ili pereca, pokušavajući izbjeći kapanje vode po glavi.
Trishu bih vidjela ponekad. Zapravo, čula bih ju ponekad, dok bi šuškala i tražila hranu u svojim torbama. Dva puta smo se đorale za hranu, ja njoj kruh i paštetu, ona meni zobene pahuljice i mlijeko u prahu. Bili su to ujedno i naši zadnji dani Milka čokolade koju je donijela iz USA. Nema čokolade u Latinskoj Americi, a-a.
  1. Na parkiralištu uz cestu
Sljedeći dan smo primijetile da područje kroz koje bicikliramo nije nimalo naklonjeno kampiranju na divljaka. Ravna cesta pred nama, a sa svake strane livade ograđene žicama. Ako bi se i pomolio neki mali prostor, bio je potopljen od nevremena. Kad smo, već lagano u sumrak, spazile parkiralište uz cestu, zaustavile smo se i utaborile bez oklijevanja.
Pokraj je bilo malo jezerce, ili bolje rečeno malo veća lokva, vjerojatno isto nastala kao rezultat nevremena, i voda u njoj je bila sumnjive kakvoće, ali svejedno sam se sljedećeg jutra okupala u njoj. Još sam živa! A živi su i svi vozači koji su me gledali polugolu u gaćama. Zanimljivo kako misao «ma ionako me nikad više u životu neće vidjeti» može biti utješna.
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
  1. U dvorištu Ureda za sigurnost neke prijevozničke firme
Očajnički tražeći mjesto gdje ćemo položiti svoja umorna tijela, stigle smo u mali gradić. Spazile smo puteljak koji je vodio prema livadama pa smo krenule istražiti. Kad imaš dva velika bicikla i dva psa, ne možeš proći nezamijećeno. Svi su znali da smo u selu. Nevidljivosti nije pomoglo što smo još i stale u lokalnom dućanu kupiti jogurt.

Snježana & OnniDok smo dizale šator, prišao nam je auto i striček u njemu je rekao da tu nije sigurno kampirati, puno loših ljudi se kreće uokolo noću i bolje je da idemo kod bolnice, gdje ima svjetla. Malo smo si progruntale i odlučile baciti oko na bolnicu, ali to nam se učinilo kao još gora opcija jer smo izložene pod svjetlom.

Kroz minutu isti striček nam je opet prišao i rekao da je sredio da spavamo u dvorištu neke prijevozničke firme. Ograđeno je i čuvar je tamo cijelu noć. Nismo bile sigurne da li im možemo vjerovati ili ne. Da li su pošteni ili će nas zatvoriti i nećemo moći van. Na kraju smo zaključile da imamo dva psa, dva suzavca i elektrošoker.
  1. U konjskim govnima

Snježana & Onni

Došao je i taj dan. Kad tad svi završimo u govnima. Biciklirajući i gledajući sve te silne ograde oko nas, spazile smo malu livadu za ispašu, a vrata od ograde nisu bila zaključana lokotom, već su se dala lako otvoriti.
Kriomice smo se spustile sa ceste, uzbuđene zbog tako lijepog mjesta za kampiranje. No, pogledavši bolje, shvatile smo da su svuda oko nas konjska govna.  Bacile smo se na logičku zagonetku kako svoje šatore kvadratnog oblika smjestiti na vrlo male i nekvadratne površine između govana. Na kraju smo odustale. Jebešga.
  1. U napuštenoj kući uz rijeku

Stigavši u gradić Chable, pred nama se ukazala rijeka. Rijeka o kojoj smo maštale svaki put kada bi postale svjesne svoje masne kose ili smrdljivih šatora. Zaustavile smo se na obali, uzele šatore, karimate i vreće za spavanje i bacile ih u vodu. Oh koji gušt je to bio! Nakon opreme za kampiranje na red smo došle mi. A u taj čas se uz obalu zaustavio i kombi sa hrpom muškaraca koji su odlučili oprati svoj kombi. Čista slučajnost, sigurna sam.

Ipak, možda ih je i sam bog poslao, jer nekoliko minuta kasnije, kad je počela padati kiša, zahvaljujući njima smo saznale za napuštenu kuću kraj rijeke gdje možemo sigurno prespavati. Tu večer smo jednostavno bile sretne. Čisti šatori, čiste mi, sve je mirisalo po sapunu. Kiša je padala, a mi smo bile pod krovom, sigurne od prokišnjavanja. Večerale smo i gledale kišu kako se slijeva niz krov, i gledale smo smeđu rijeku kako teče u svom koritu i bile smo sretne.
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
  1. Na ranču
Prvobitni plan je bio prijeći granicu preko Frontere Corozal, manje prometnog graničnog prijelaza, no u razgovoru sa policajcem na benzinskoj postaji shvatile smo da nam dođe na isto ako idemo na El Ceibo, koji je u tom trenu bio puno bliži. Na putu do tamo prošle smo kroz grad koji nosi ime po Emilianu Zapati, legendarnom junaku meksičke revolucije i simbolu antifeudalne borbe, a grad većinom pamtim po tome što smo se tamo počastile pečenim pilećim krilcima.
Predvečer smo stale kraj ranča uz cestu, velika livada se protezala do kuće u daljini. Nakon toliko ilegalnih kampiranja i narušavanja privatnih posjeda, prvi puta smo digle šatore na tuđem zemljištu uz dozvolu vlasnika. Vratile smo se iz sive zone kriminala na stranu pravednika 🙂
Snježana & Onni
  1. U carstvu krpelja
Pravedništvo nije dugo trajalo, već sljedeći dan smo opet bile na tuđem posjedu, ilegalno i poskrivećki. Kiša je prijetila pa smo se ušuljale na ograđeni pašnjak. Da, pašnjak znači novu kakicu. Smrknutih lica smo gledale u prijeteće kravlje torte. Ipak, uspjele smo naći komad zelene površine, te smo brzo podigle šatore. A onda smo shvatile da krpelji plaze svuda po nama i po psima. Tisuće malih crnih seronja gmižu i gmižu.. Ali kiša je već počela, a bolje solucije nije bilo. Vadile smo krpelje sa sebe i pasa narednih nekoliko dana.
  1. U dvorištu kuće u izgradnji
Snježana & OnniPolicajac na benzinskoj postaji nas je upozorio da se ne zadržavamo oko granice. I imao je pravo. Granica i nekoliko km nakon nje zračila je opasnošću. Na samu granicu smo došle poslijepodne, malo kasno, ali čišćenje bicikala nakon izlaska sa onog pašnjaka je potrajalo.
Ovo je bio prvi prelazak granice, nismo imale pojma što očekivati. Na kraju smo vjerojatno platile i ono što nismo trebale. Prilikom izlaska iz Meksika naplatili su nam 295pesosa (140kn), to je kao neka turistička naknada.
Prilikom ulaska u Guatemalu naplatili su nam naknadu za pse. Natezanje oko toga je poprilično potrajala, izgledalo je više-manje kao dobar i loš policajac. S tim da je Trisha bila loš, a ja dobar, naravno 🙂
Službenik nas je tražio 150GTQ (113kn) za svakog psa. Odbile smo to platiti, i Trisha se je svađala s njim. Izmjenjivale smo se u njegovom uredu i dok je ona ljutito protestirala, ja sam protestirala ljubazno, ali odlučno, tražeći ga pritom da mi da svoje ime, broj značke i broj nadležne osobe i svog šefa.
Na kraju smo platile 50GTQ iako smo svjesne da je i to bilo previše. No, bližila se noć i nismo htjele biti blizu granice.
Snježana & OnniIzmjenjivanje u uredu je bio naš način kako sačuvati i obraniti stvari. Naime, čim smo prešle granicu, okružila nas je hrpa ljudi koji su samo čekali trenutak nepažnje da nam nešto maznu. I stvarno mislim da postavljanje imigracijskog ureda na padini, gdje ne možeš doći nikako nego pješice po nekom puteljku, nije ništa drugo nego smišljeni način kako opljačkati turiste.
Malo poslije granice, spazile smo kuću u izgradnji, a otac i sin, mali dječak, su istovarivali pijesak. Odlučile smo ih pitati za kampiranje u dvorištu. Zaključile smo da obiteljski čovjek sa malim sinčićem sigurno nije neki manijak. Drugo jutro smo iza kuće pronašle bačve s vodom pa smo iskoristile priliku da operemo sa sebe svo blato i sljepljenost od neprekidne kiše koja nas prati.
  1. U kamenolomu
Ako pogledate na Google maps, vidjet ćete da od prijelaza granice u El Ceibu pa sve do El Naranja nema nikakve ceste. Tj, nema na karti. U stvarnosti je to jedna prekrasna, široka cesta, sa dovoljno prostora za sve. I nije baš prometna btw. Došavši cestom do El Naranja, saznale smo da se moramo vratiti natrag kojih 10km. Znaaam, 10km zvuči kao prava sitnica. Ali, da vam kažem malo o tih 10km.
Prvo, da bi izašle iz El Naranja čekao nas je ogroman strmi uspon. Onaj isti niz kojeg smo vrištale od sreće dok smo se spuštale u grad. I drugo, kad bicikliraš bez prestanka 9 dana, po neprekidnim brdašcima gore-dolje, kad su ti noge već potpuno umorne, i 1km je smak svijeta. Ipak, stisnule smo zube i okrenule bicikle. Negdje na pola uspona smo otkrile kamenolom i sakrile se unutra.
Snježana & Onni
  1. Još jedna kuća u izgradnji
Moje noge su bile umorne, ali Trishine su bile totalka uništene. Privikavanje na Ceibu u prikolici i usponi koje smo prelazile zadnjih dana, učinili su svoje. Nakon kamenoloma nismo stigle daleko. Možda kojih 30ak km. Tamo smo spazile još jednu kuću u izgradnji i stale pitati za dopuštenje da kampiramo pod krovom kuće. Umor je bio očigledan.
Obitelj je bila jako ljubazna i jako uzbuđena zbog našeg dolaska. Ostale smo tamo dva dana, igrajući se sa djecom i psima i odmarajući se. Nakon opasne granice, gostoljubivost ove obitelji je bila pravo osvježenje. Nahranili su nas i trudili se da imamo sve što trebamo.
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
  1. U skromnoj kući sa obitelji
Nakon dana odmora, krećemo dalje.  Teren je postao ravniji i lakši. Prolazimo kroz sela uz cestu, skromne drvene kuće sa zemljanim podom. Predvečer primjećujemo ranč, kuću na malom brdašcu i obitelj koja se kupala u malom jezercu. Pitale smo za kampiranje, ali pozivaju nas u svoju kuću, govorivši da je preopasno kampirati. Mlada obitelj sa dvoje male djece. Događaji nakon toga su se odigravali začuđujućom brzinom. Iako sam ja htjela spavati u šatoru kraj kuće, Trisha je rekla da bi bilo bezobrazno odbiti njihov poziv da spavamo u njihovom krevetu. Možda je imala pravo, no svejedno sam teška srca pristala.

Snježana & OnniKuća je bila skromna, jedna prostorija sa dva kreveta. Nakon ljubazne i pristojne djece kod prijašnje obitelji, ovo dvoje je bilo dvoje malih divljaka, preskakivali su sa kreveta na krevet, vrištali i stalno nas nešto ispitivali. A mi smo nakon napornog dana samo htjele leći i jesti. Vrućina je tog dana bila nesnosna, bila sam potpuno znojna, pa sam odlučila, budući da je već bio mrak, izići van i koliko toliko se otuširati vodom iz boce. Nakon što sam se obukla i okrenula, imala sam što vidjeti, mali dečkić je stajao iza mene i promatrao me, pretpostavljam cijelo vrijeme :/

Snježana & OnniS nelagodom sam se vratila u kuću i uvukla u krevet, uzevši zobene žitarice i mlijeko. Činilo se da vika i cika neće nikada završiti. Ipak, majka je uspjela smiriti djecu i Trisha i ja smo se stisnule u jednom krevetu, a cijela obitelj u drugom. Noć nije donijela puno sna. Bilo je vruće, kreveti su škripali, psi su lajali, sve me je svrbilo i nešto je cijelu noć plazilo po meni. Čim se sunce koliko toliko probilo kroz maglu, oko 5.30h, mi smo već bile na nogama, spremne za polazak.
Prilikom izlaska iz ranča, dok smo se petljale sa guranjem bicikala i sa kontroliranjem pasa da ne istrče na cestu, dva konja su nam uspjela pobjeći. Gledala sam u nevjerici kako divlje trče amo tamo cestom, izazivajući kaos. Zbog magle vidljivost je bila nikakva i vozači su ih pukom srećom uspijevali izbjeći.
Ostavila sam Trishu da čuva bicikle i pse, a ja se bacila u trk za konjima. Jednostavno sam ih morala uhvatiti. Gubitak ta dva konja za ovu skromnu obitelj bi bio katastrofalan.
Ipak, iskreno, nisam imala pojma kako da ih sustignem ili uhvatim. Čim bih se koliko toliko približila, naišao bi neki auto ili kamion i natjerao ih u ponovni trk. Nakon par minuta srela sam dva dečka, jednog na konju i jednog na biciklu i zamolila ih da mi pomognu. Zajedno smo uspjeli obuzdati konje i vratiti ih na ranč. Uh, koje vraško buđenje je to bilo. Srećom, zbog guste magle, obitelj nije ništa vidjela 🙂
  1. U hotelu
Iako smo se u La Libertadu planirale samo opskrbiti hranom i kampirati van grada, vidjevši grad i civilizaciju nakon dugo vremena, jedeći piletinu sjedeći ispred crkve u kojoj smo punile baterije na mobitelu i laptopu, odlučile smo zajebat štednju i otići u hotel. Sobu smo platile 45GTQ po osobi (33kn). Tuširajući se pod TOPLIM tušem, kojeg ja nisam imala još od Pueble, vrištale smo od smijeha i euforije, nismo se mogle kontrolirati. Izišle smo u šetnju sa psima kao potpuno nove osobe, nosivši na sebi svoje jedine i zadnje komade čiste odjeće.
Drugi dan tik prije nego što smo se trebale odjaviti iz sobe, odlučile smo ostati još jedan dan. Oprati robu, naći Internet, javiti se svojima napokon, napisati blog koji uvijek kasni, khm, khm 🙂
Nakon što smo tu večer, u pizzeriji do hotela, otkrile najbolji burito na svijetu (7kn po osobi), shvatile smo da je ovaj grad rađen baš po našoj mjeri – jeftin hotel sa toplom vodom, do njega jeftin i prefin burito, ispred njega park za pse, preko ceste pekara sa kolačima, dvije ulice dalje supermarket i dvije kuće dalje Internet cafe. Savršenstvo!
Snježana & Onni
  1. Na ranču u kući kraj jezera
Ranč smo spazile slučajno. Zapravo smo primijetile palapu i mislile kako bi prespavale u njoj, a onda, prišavši bliže, vidjele smo da se radi o velikom ranču. Obitelj nas je radosno primila i smjestila nas u prostor gdje je prije očito bila kuhinja, ali u sadašnjosti su tamo obitavale kokoši jer je pod bio pun kakice. I kad smo već kod kokoši, da li je licemjerno što mrzim živuće kokoši, ali jako volim pečenu piletinu? 🙂
Ispod kuće je bilo veliko predivno jezero u koje smo se taj dan i sljedeći sjurile kupati. Ceiba obožava vodu, može plivati satima, loviti štap, skakati u vodu. Onni je kukavica koja se boji vode od kad je kao mali pljusnuo u hladno zaleđeno jarunsko jezero. Ipak, drugi dan Onnica je plivao!! Ja bih bacila štap u vodu, a on bi prvo pažljivo pažljivo ušao i onda plivao do štapa i donio ga natrag. Ah, Onnica, bila sam tako ponosna na njega! Njegova ozbiljna koncentrirana faca, čvrsto stisnutih ustiju i rep koji vijuga u vodi 🙂 <3 <3
  1. Pod nadstrešnicom kuće
Snježana & OnniKad smo teška srca ostavile kuću sa jezerom, krenule smo prema gradu Sayaxcheu. Prešavši prljavu smeđu rijeku i ušavši u grad, ušle smo u sasvim drugi svijet. Svijet ljubaznih, nasmijanih, dobronamjernih Guatemalaca od prošlih dana je nestao, i najednom smo bile u području odvratnih muškaraca koji dovikuju prostote, u području djece koja viču Gringo i u području žena koje šute pognutih glava.
Trisha je imala loš dan i djeca su je napala bacajući kamenje na nju i Ceibu. Žena koju je stala pitati za kampiranje ju je odbila, žena na tiendi (kiosku) koju je stala pitati za smjer prema hotelu joj se počela smijati u facu. Stvarno loš dan praćen kišom. Predvečer, već potpuno mokre, primjećujem jedinu naizgled pristojnu kuću i pitam za kampiranje. Imale smo sreće i žena nam je dopustila da spavamo vani u šatorima pod nadstrešnicom kuće. Dok smo kuhale juhu i grickale kekse nismo mogle vjerovati koliki kontrast može nastati samim prelaskom preko rijeke.
  1. U napuštenoj kući/skladištu kanistara sa gorivom
Grozno područje se nastavilo i drugi dan. Isto kao i povremena razdoblja kiše. U rano popodne stajemo kod tiende kupiti sok i usput se raspitujemo gdje možemo kampirati. Nisu bili od pomoći, pa odlučujemo krenuti dalje, no kiša naglo počinje jačati. Nekoliko metara dalje, kiša pljušti. U tom trenu susrećemo dvojicu biciklista, lokalni dečki, koji su projurili mimo nas i skrenuli skloniti se od pljuska pod nadstrešnicu neke drvene kuće. Iako smo prošle mimo nje, nismo je uopće primijetile do tada.
No, brzo smo slijedile njihov primjer i uputile se i mi tamo skloniti. Prišavši bliže vidjele smo da su vrata otključana, pa smo zavirile unutra i vidjele prostoriju punu praznih kanistara koji su mirisali po gorivu. Ali isto tako je bilo i dovoljno mjesta na podu da stavimo svoje stvari i vreće za spavanje.
Kiša nije jenjavala, a dvojac sa biciklima je otišao. Odlučile smo tu prespavati. Isto tako smo odlučile i iskoristiti pljusak i otuširati se. I mogu vam reći da je baš bio užitak stajati na kiši, na pljusku i ispirati sa sebe sve one grozne seksističke komentare kojih smo se naslušale zadnjih dana.
  1. U hostelu
Snježana & OnniKrećemo rano ujutro dalje, želimo izbjeći situaciju da nas netko zatekne u toj kući. Kiša još lagano pada, ali tokom dana prestaje. Nakon nekog vremena asfaltna cesta se pretvara u prljavu kaljužu. Nismo se uzbuđivale previše jer smo se već i prijašnjih dana znale susretati sa povremenim prekidima asfalta makadamom, obično zbog nekih radova.
Ipak, duga ravna blatna cesta tog dana je trajala poprilično dugo. Kad smo se napokon dočekale asfalta, odahnula sam i rekla kako smo imale sreće jer nismo morale voziti po kaljuži uzbrdo.
Nekoliko zavoja kasnije dočekalo nas je upravo to – blato do koljena i uzbrdica. Sljedećih 30ak km šljapkale smo po blatu, gurale bicikle, vukle ih, mučile se i svim snagama upirale. Kraj lošeg područja se okrunio lošom cestom.
Snježana & OnniIzbivši napokon na veću cestu, promjena u zraku se odmah osjetila. Uistinu smo u tom trenu izašle iz noćne more. Nakon tri tjedna potpune izoliranosti, druživši se samo sa pokojom lokalnom obitelji, dok smo sjedile pred tiendom ispijajući fantu, do nas je stao Rob, biciklist iz Nizozemske koji je već 8 mjeseci na putu. Krenuo je iz Aljaske i ide za Argentinu. Ooo koje veselje! Zasule smo ga sa sto pitanja i pričale što nam se sve dogodilo.. Nakon onog blata, stvarno smo izgledale ko dvije divljakuše pobjegle iz umobolnice. Nakon njega kod tiende je stao još jedan par biciklista, dvojac iz Njemačke, oni su pak na svom godišnjem odmoru i bicikliraju od Meksika do Costa Rice.
Oh baš je to bio veseli sastanak. Nakon kratkog odmora, pozdravili smo se i rekli da se vjerojatno još vidimo na cesti jer svi idemo u istom smjeru.
Krenule smo dalje, i u jednom trenu kraj nas je prošao motorist. Budući da smo bile na usponu pričekao nas je na vrhu. Bio je to Matt, momak iz NYC, na svom putu motorom do Argentine. I on je išao u istom smjeru, svi smo taj dan za cilj imali Rio Dulce. Pozdravile smo se i s njim i krenule odvaliti još tih posljednjih 15ak  km. Znale smo da taj dan idemo u hostel jer nam je bilo dosta kiše i blata i insekata.
Došavši u Rio Dulce uputile smo se prema hostelu za koji nam je Matt rekao i bile smo pozitivno iznenađene kad smo tamo srele i Roba i Njemce. Juppii! Svi na okupu
  1. U šumi pod paskom čuvara
Snježana & OnniDrugi dan Njemci su krenuli prvi, iza njih Rob, pa Matt. Znale smo da ćemo ih još negdje sigurno sresti. Mi smo čekale da nam se opere odjeća pa smo krenule dosta kasno. Nismo stigle predaleko, možda kojih 20km. Vozile smo uz prekrasnu šumu, ali stalno je bila ograđena. U jednom trenu sam spazila mali puteljak koji je vodio u šumu i odmah dala mig Trishi da tu ulazimo. Dok smo tražile gdje ćemo dići šatore, shvatile smo da nismo same. Naime, u sred šume je stajao čuvar/zaštitar.
Prišla sam mu i pitala dal je problem kampirati, rekla sam mu da smo imale naporan dan i da smo dugo biciklirale 🙂
Rekao je nema problema i nek se ništa ne brinemo, on će biti tu cijelu noć. Iskreno, nismo znale dal bi se tome trebale veseliti ili ne, ali nekako nismo marile previše.
Ipak, noć je bila dobra, jedino što smo, nakon što smo se koliko toliko uspjele riješiti svrbeža i uboda insekata, tu noć dobile nove ubode.. Svrabežu, dobrodošao natrag!
  1. CS u Puerto Barriosu
Ako iz Rio Dulce idete prema Guatemala Cityju, Puerto Barrios vam definitivno nije usput. No u tom gradu živi jedini CSer na tom području i htjele smo se odmoriti par dana prije nego započnemo svoj proboj i uspon prema Guatemala Cityju.
Javier se ispostavio kao super host i super osoba. Uživale u njegovoj kući i u zajedničkim druženjima kad bi došao s posla. Ostale smo tamo par dana, jedan čak potpuno same jer je Javier morao u G.City. U međuvremenu nam je Rob javio da je cesta prema G.Cityju grozna i opasna, puna velikih kamiona koji su skroz bezobrazni. Što smo u neku ruku i same primijetile na putu do Puerto Barriosa kad je jedan od njih skoro izgurao Trishu sa ceste.

I tako smo odlučile stopirati do G.City. Dva bicikla, dvije prikolice, dva psa, hrpa stvari i mi. Stopiranje je dobilo novu dimenziju! 🙂

Snježana Frketić (Happiness around the world)

Snježana & Onni

Možda ti se svidi i ovo
Jedna cura + jedan pas + stari kombi = putovanje života
KLM “Lost & Found” peso
NAJAVA: Putopisno predavanje – Put u Guatemalu
Kauč-surferica – najava treće epizode

1 Response

  1. Pingback : Snježana & Onni - Ostavi bicikl i bježi! (Guatemala, 2.dio) | Putoholičari

Odgovori