Home > Putopisi > Happiness Around The World > Snježana & Onni – Ostavi bicikl i bježi! (Guatemala, 2.dio)

Snježana & Onni – Ostavi bicikl i bježi! (Guatemala, 2.dio)

Nakon dolaska u Guatemalu promijenili su različite smještaje i nije im bilo lako. Snježana, Onni, Trisha i Ceiba nastavljaju svoj put Guatemalom, ali ovaj put ostavljaju bicikle i posjećuju okolna mjesta rzanim drugim prijevoznim sredstvima.

Dva bicikla, dvije prikolice, dvije velike vreće pune opreme za kampiranje, osam bisaga, dva psa i nas dvije. Sve to je stajalo na hrpi uz cestu kad smo krenule stopirati od Puerto Barriosa do Gvatemala Cityja.
Vjerovali ili ne, nismo čekale dugo. Prvi pick-up nas je prebacio 50-ak km, tamo smo ustopirale šleper koji je prazan išao sljedećih 100tinjak km, a nakon njega, već dobrano nakon zalaska sunca, stao je kamion koji je prevozio prikolicu punu starog željeza. I eto, na kraju, naši bicevi našli se među svom tom starudijom.
Snježana & OnniU City smo došle kasno pa smo smještaj potražile u pansionu u kojem je navodno i sami Che Guevara ponekad noćio. Ipak, to je ujedno bio i pansion u kojem nismo vidjele niti jednu žensku osobu, već samo hrpu testesterona koji su nas proždirali pogledom, a ni vrata nam se nisu dala bogzna kako zatvoriti. Sljedećeg jutra pobjegle smo glavom bez obzira. Dosta nam je bilo maltretiranja muškaraca koje smo trpile uz cestu skroz od Sayaxchea do Rio Dulcea. 

Snježana & OnniUgostio nas je mladi Julio u svojoj roditeljskoj kući i tih par dana smo uživale kao kraljice. Njegova mama se brinula da uvijek imamo za jesti, prenijeli su mreže na našu terasu kako bi se mogle odmarati na suncu i zraku, a psi su uživali u prekrasnom zelenilu koje je okruživalo kuću.

Relativno blizu Juliove kuće je Vulcan Pacaya, pa smo jedan dan spakirale ruksake i krenule na dvodnevni izlet. Ustopirale smo par pick-upova koji su nas dovazli do podnožja. Na ulazu su nam pokušali naplatiti 50GTQ po osobi što smo odbile i prošetale do drugog ulaza na kojem se navodno ne plaća. Ipak i tamo su nam htjeli naplatiti i ulaz i vodiča bez kojeg se kakti ne može ići. Em opasno zbog pljačkaša em opasno zbog malih rupa u koje se može upasti ako se ne zna put.
Odmahnule smo glavom na sve to i utaborile se pred ulazom, kad-tad će nas pustiti unutra besplatno, ili u krajnjem slučaju, kad-tad se ured zatvara i čuvari idu doma. Vjerojatno takvu upornost nisu očekivali, pa su nas nakon izvjesnog vremena stvarno i pustili besplatno. Pesonje su veselo trčkarale gore dolje, a mi smo se patile. Fučkaj ti svo to bicikliranje kad ti svi ostali mišići zakažu.

Iskreno, svatko tko je ikada planinario na bilo koje brdo ili planinu, savršeno bi se dobro snašao na ovom vulkanu. Široki put, utabane staze, ne mo’š fulati. 

Snježana & Onni Na putu do vrha smo srele mnoge vodiče koji su silazili i čudili se gdje su naši vodiči. U jednom trenu, žena koja je prodavala suvenire na štandu usred ničega, ponudila se da nas za sitnu lovu otprati do vrha jer se bojala da ćemo upasti u rupe.  Moš si misliti kak se bojala! E pa iz ove dvije gringe ne buš izvukla novce! Opet smo sve odbile i nastavile dalje.
Kad smo pristigle do krajnje točke, koja nažalost nije i sami krater, na koji se zadnjih godina ne može penjati zbog opasnosti od lave i propadanja tla, srele smo grupu Čeha koji su veselo tostali sendviče na malim lavinim ognjištima.
Nakon toga vratile smo se natrag do napuštene kuće u kojoj smo stavile svoje vreće na pod i prespavale do jutra, do buđenja sa prekrasnim pogledom na sljedeća tri vulkana koja ćemo penjati. 
Nakon par dana kod Julia, uputile smo se prema Antigvi. Cijeli plan je bio ostaviti bicikle u Cityju (što smo i napravile kod Javierove cure), uzeti ruksake i uputiti se na tjedan-dva stopiranja, planinarenja i razgledavanja okolnih mjesta. Antigva je bila prva postaja. Grad koji je nekada bio glavni grad Gvatemale, a danas turistička meka backpackera i polaznika škola  španjolskog jezika. I nije to sve nezasluženo. Antigva uistinu odiše jednim posebnim šarmom, zavodljivošću i opuštenošću.

Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Ugostio nas je Roberto u svojoj kući malo izvan i iznad Antigve. Sa njegove terase pružao se apsolutno predivan pogled na Antigvu i okružujuće vulkane, a on i njegov tata su bili pravi domaćini koji su nas upoznali sa skrivenim mjestima dobre hrane 🙂

Za vikend smo se našle sa Juliom i njegovim prijateljem Marcom, te smo između više opcija što ćemo i gdje ćemo i kako ćemo, odabrali penjanje na Vulcan de Agua.

Marcov šofer nas je odbacio do podnožja. Ovaj uspon je bio teži od Pacaye, ipak napredovali smo zadovoljavajućom brzinom. U jednom trenu susrećemo dva dečka koja nam ukazuju na put kojim bi trebali ići.
Niti ne razmišljajući smo krenuli za njima, i čak i kad smo počeli muku mučiti sa pentranjem po stijenama koje su se odronjavale, nismo posumnjali da je to krivi put.

Snježana & Onni

Ipak, viseći na stijeni tražeći oslonac (tri sigurne točke my ass) prosvijetlilo me da to ipak ne može biti put kojim inače svi turisti idu gore.

Snježana & Onni

To je bio samo neki izmišljeni prečac, koji se definitivno ispostavio kao duži put, jer su Julio i Marco bili poprilično skamenjeni od straha i Trisha se morala vraćati po njih i korak po korak ih dovesti do sigurne točke.
Sam vrh vulkana je zapravo veliki krater, krajolik pomalo podsjeća na scene iz Ratova zvijezda. Nekada je u krateru bila voda, ali sada niti vode niti lave, samo malo sklonište gdje se može ugrijati i okrijepiti. Kako je Julio nogometni freak koji mora gledati svaku utakmicu, nismo se dugo zadržavali već smo se brže bolje uputili prema podnožju kako bi on stigao kući na vrijeme za tekmu 🙂
Iz Antigve smo krenule na slavno jezero Atitlan. Kao i Antigva i ono je must see. Kombinirale smo autostop i jeftine chicken buseve, u kojem mi je na kraju neki dobri čovjek ukrao fotoaparat. I kad kažem dobri, stvarno se takvim i predstavljao, praveći se da nam pomaže oko stanice na kojoj moramo sići, a zapravo nas namamio na tržnicu na kojoj je nestao u gužvi sa mojim aparatom. I još važnije sa svim mojim fotkama i snimkama od proteklih tjedana 🙁
Prva postaja na jezeru Atitlan nam je bila Solola, mjestašce koje je zapravo iznad jezera, a ugostio nas je Pedro sa obitelji. On je turistički vodič, no obitelj još uvijek živi tradicionalnim načinom života i međusobno pričaju majanskim jezikom. Iako smo bile iscrpljene i pod dojmom krađe, uživale smo u pripremi večere i tortilja, i sve to u društvu ove ljupke obitelji i ostalih 5-6 couchsurfera.
Mi smo trebale biti u sobi sa još jednim CSerom iz Meksika, Crisnom. On je stigao dan prije pa je zauzeo krevet, a mi smo imale svoje karimate pa smo trebale spavati na podu. Ipak, naše fine guzice, razmažene kod Roberta i njegovog tate, nisu htjele na hladni pod, pa smo Crisni došle sa idejom kako bi svo troje trebalo spavati u istom krevetu. Ma moooožemo se stisnuti, ma imaaaa mjesta..  A on pristojan pristao, što će s nama 🙂
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Usred noći, kako sam ja bila u sredini, shvatila sam da to ne mogu više podnijeti, em me boljela leđa, em ukočeni ekstremiteti, pa sam se preselila na pod. A Crisna je vjerojatno istovremeno proživljavao svoju najgoru noćnu moru.
Znao je da bih ja trebala spavati kraj njega, ali nije primijetio da sam u jednom trenu napustila krevet. Što je dovelo do potpune panike kad je Ceiba skočila na krevet i počela ga lizati po licu 🙂 Ah, jadan dečko, umirale smo od smijeha kad nam je to ujutro prepričavao 🙂
Iz Solole smo se spustile u Panajachel, mjesto na obali jezera odakle smo uzele brod do sljedećeg mjesta na jezeru – San Marcos. Ako želite odmoriti dušu, to je pravo mjesto. Vrlo smireno, puno hipija, meditacije, ugodno oku.
Snježana & OnniNo, mi tamo nismo uspijevale ni u čemu od navedenog. Šetnja sa našim pesonjama je izazivala poseban stres. Lokalni psi, nenavikli na pridošlice, prilikom svake šetnje su započinjali svađu i sukobe, pa smo već sljedećeg dana krenule put novog mjesta na jezeru – San Pedra.
Snježana & OnniPo pričama to je mjesto bogatog noćnog života, ali nama se nije činio takvim. Čim bi pao mrak, ljudi sa ulica bi nestali, pokoji bar bi radio, no ništa više od toga.
Ostale smo dva dana, ponajviše zbog super finih torti koje smo otkrile. Pod «torte» ne mislim na kolače, već na lepinju punjenu mesom i povrćem i umacima 🙂
Kraj tjedna se bližio, a samim time i naš povratak u Gvatemala City. Kako smo na jezero stigle sa sjevera, odlučile smo zatvoriti krug oko njega odlaskom sa juga, iz grada Santiaga. No nismo znale da je ta cesta potpuno neprometna. Na dan odlaska jedva smo uspjele stići do mjestašca San Lucas, gdje smo dale zadnjih 100GTQ za sobu u hotelu.
Jezero Atitlan – no me gusta. Ili ti po naški, ne sviđa mi se. Možda je stvar u meni (naravno da je), ali užasno me je živciralo što apsolutno nigdje nisam mogla mrdnuti bez da se iz mene ne pokuša izvući što više para. Prijevoz brodom skuplji, namirnice u trgovini skuplje. I možda bih to prihvatila da sam stvarno došla kao turist. Ali prošavši već dobar dio Gvatemale, iskušivši nepatvorenu gostoljubivost, ovo trčanje i povlačenje za rukav, pa čak i pokušaj naplate prijevoza autostopom, mi je bilo užasno frustrirajuće.
Nakon neuspješnog traženja smještaja u Gvatemala Cityju preko CS, obratile smo se našoj zadnjoj opciji – Mainoru. Taj dečko nas je vidio iz auta dok smo biciklirale na ulici kad smo prvi put stigle u grad. Zguglao nas je i našao Trishinu FB stranicu, te joj poslao poruku da mu se javimo ako ćemo ikada išta trebati, uključujući i smještaj na par dana.
Profilna slika nije otkrivala ništa, osim dugih dredova. I tako smo se, po tko zna koji put, našle u situaciji da svoje živote povjeravamo potpunom strancu i nadamo se da je u duši dobar čovjek 🙂
Snježana Frketić (Happiness around the world)
Snježana & Onni
Možda ti se svidi i ovo
Jedna cura + jedan pas + stari kombi = putovanje života
KLM “Lost & Found” peso
NAJAVA: Putopisno predavanje – Put u Guatemalu
Gvatemala – Zemlja vulkana i domovina najrazvijenije civilizacije Novoga svijeta

Odgovori