Home > Putopisi > Happiness Around The World > Snježana & Onni – Mehiko, šmehiko

Snježana & Onni – Mehiko, šmehiko

Snježana i Onni dobili su društvo, svoj put Meksikom nastavili su sa Trishom. Međutim, Trisha je morala po svog psa u SAD, kako su Snježana i Onni gubili vrijeme kroz Meksiko, čekajući Trishu, čitamo u slijedećim redovima.
Nakon hladne božićne dobrodošlice, Oscar nas je drugi dan preselio kod svoje prijateljice Adriane, mlade 25-godišnje curke. Kuća je bila nova, nenamještena, pa smo opet završile na podu, ali ovaj put u puno boljem ozračju.
Trisha i ja smo imale svoje misije:
  • ona: vratiti se u SAD po svog psa (Trisha je počela biciklirati sa svojom Ceibom u SADu, ali se Ceiba tokom puta razboljela, pa ju je Trisha poslala kod svojih roditelja na farmu na oporavak. U Meridi je saznala da se pesica oporavila sasvim dovoljno i da je spremana za novo bicikliranje i tu je pala odluka da se vraća po nju),
  • ja: popraviti prikolicu koja se strgala na putu do Cd del Carmen i naći zanimaciju dok čekam da se Trisha vrati.
Oscar se opet ponudio za pomoć. Uzeo je moju prikolicu i ostavio ju kod majstora, a Trishi je kupio autobusnu kartu do Cancuna kako bi od tamo uzela avion za Wisconsin. Ujedno je i on u isto vrijeme trebao ići poslovno u Houston, pa je rekao Trishi da će ju pokupiti u Wisconsinu sa novim džipom koji je taman tamo kupio i da će zajedno voziti natrag do Ciudada.
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Raise your glasses
Igrom slučaja ili sreće, taman u to vrijeme, na istom geografskom području nalazio se i Dave, Englez kojeg sam prije par godina ugostila kod sebe u Zagrebu. Hvaljen budi Facebook i eto Davea u Ciudadu kod Adriane 🙂
Snježana & Onni

Svo troje smo zajedno otišli za Novu Godinu u Adrianin rodni grad Huimanguillo u Tabasco regiji. Ovdje se jako drži do tradicije i obitelji, pa se za NG cijela obitelj okupi i slavi zajedno. Zato se u ovom malom gradiću okupila Adrianina rodbina, njih 30ak, iz svih regija Meksika. I Dave i ja kao dva aliena među njima 🙂 No samo izgledom, jer ova obitelj nas je jako lijepo primila i ugostila.
Dani u Tobascu su bili zabavni, malo istraživanja vodopada, malo švrljanja po muzeju olmečke kulture, malo isprobavanja lokalnih specijaliteta, bogata trpeza za doček, jako puno pjesme i plesa, a i Dave se skoro oženio 🙂 Iako ga nitko nije razumio – niti njegov britanski engleski, niti njegov španjolski sa britanskim naglaskom. Stvari su došle do te mjere da sam ja morala prevoditi njegov engleski na – engleski! 🙂
Bilo mi je jako drago što sam imala Davea uz sebe. U cijeloj toj «meksičkoj, čvrsto-povezanoj-savršeno-obiteljskoj, religioznoj» shemi, on je bio moja jedina poveznica sa onime što ja jesam – «europsko, nereligiozno, hladno i daleko od obitelji» ja. I kad ga je Hilda, Adrianina rođakinja, pitala zašto ne vjeruje u boga, tako je lijepo sažeo sve ono iza čega i ja stojim:
«Ne vjerujem u boga jer ga nikad nisam vidio. Ali vjerujem u ljude jer sam vidio puno dobrih ljudi. I vjerujem u ljubav, jer sam vidio puno ljubavi.»
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Veseli ispraćaj stare godine i dobra vibra nije se dugo održala. Prvi dani nove godine donijeli su promjenu. Osjećalo se nešto čudno u zraku, negdje se nešto kuhalo, a uvelike mi se činilo da ima veze sa Oscarom.
Dan prije nego što je otišao za SAD, donio mi je prikolicu. Na prikolici sam htjela napraviti 3 stvari:
  1. ojačati dno, koje je trenutno samo platneno, sa šperpločom ili limom ili štogod
  2. popraviti strgani dio kod spoja prikolice i bicikla
  3. nadograditi jednu malu policu za sve stvari koje vozim u prikolici, tipa hrana za Onnija, kako bi Onni imao više mjesta u samoj prikolici
Sve to su trebali riješiti Oscarovi majstori, a kad ju je donio, jedino što je bilo riješeno je bila polica. Hmm..
Snježana & Onni
Hitch-hitch-hitchhiking
U svakom slučaju, bila sam opet na početku sa prikolicom, no ostavila sam to za kasnije rješavanje, jer sam sljedeći dan uzela par osnovnih stvari i autostopirala prema Mexico Cityju. Trisha se trebala vratiti za 10ak dana, i jedan mali izlet sjevernije mi se činio kao odlično rješenje. Pogotovo što se u sklopu čudnih stvari odjednom pojavila i Adrianina alergija na Onnija.
Nekoliko prijašnjih stopiranja na relaciji Duga Resa-Karlovac me nikako nisu dovoljno pripremili na ono što me čeka. Nisam znala što i kako, pa sam samo izašla iz kuće i stala na cestu pored. Nisam bila ni svjesna da u tom trenu otvaram vrata jednom posebnom svijetu, svijetu vozača kamiona.
Snježana & OnniSvaki put kad bih otvorila vrata kabine i pokušala na prvu prosuditi da li ulazim u kamion manijaka ili ne, nakon kratkog upoznavanja dočekalo bi me pitanje – da li si gladna? Jesi li jela? I nedugo nakon toga bi stali uz neki usputni restoran i ti vozači, koji slove za opasne grubijane, bi mi platili doručak ili ručak ili večeru. A nakon toga bi mi održali lekciju kako je opasno to što radim i kako se moram čuvati.
Usamljeni vozači, bez privatnog života, voze danima bez spavanja, na energetskim pićima, na cigaretama, na tabletama koje ih drže budnima.. Samci jer ne mogu upoznati nikoga osim poneke tajnice u firmi za koju voze ili konobarice u restoranu uz cestu.
Snježana & Onni

Najviše vremena sam provela sa Gonzalom. Krenuvši tog jutra iz Ciudada, mislila sam da ću do večeri stići u Pueblu, gdje me čekao host Ricardo. No, mijenjanje kamiona, loša cesta, kiša ujutro, odužilo je vožnju, i kad me Gonzalo pokupio u 17h bila sam još jako daleko od Pueble.
Gonzalo je bio duša od čovjeka, toliko strpljiv sa mojim španjolskim, trudeći se odgonetnuti kog vrapca ja pričam, i s druge strane, kad ga ne bih razumjela, dao bi sve od sebe da nađe drugi, jednostavniji način da mi objasni.
Noć je pala, sati su prolazili i bivalo je sve kasnije. Spojila sam ga na telefon sa Ricardom da se dogovore gdje me on može ostaviti kako bi me Ricardo pokupio, no kako Gonzalo nije išao baš točno u Pueblu, njih dvoje se je lijepo dogovorilo kako je najbolje ostaviti me u motelu uz cestu, gdje ću spavati na sigurnom, a Ricardo će me pokupiti drugi dan ujutro.
Inače, ti moteli uz cestu služe samo jednoj svrsi – seksu. Plaća se po satu i nitko tamo stvarno ne ide prespavati. Kad smo stigli u 2h ujutro, pitam se što li je vlasnik motela mislio vidjevši vozača kamiona, mene i psa, a još smo tražili i sobu do jutra 🙂
Uvjerivši se da sam se sigurno smjestila u sobi, Gonzalo je morao nastaviti svoj put.
Oči su mu se sklapale, ali posao ne pita.
  • Do kojeg roka moraš stići?
  • Nemam rok, ali svi kamioni pristižu po redu, i ovisi koji sam u redu, po tom redu ću ponovno krenuti. Ako dođem kasno, može se dogoditi da ne vozim dan ili dva.
  • Zašto ne radiš neki drugi posao?
  • Ovaj je najisplativiji. Ako radim u tvornici, ili kao pekar, ili kao ličilac ili slično, tjedno bih zaradio od 600 do 800 pesosa, a kao vozač kamiona mogu tjedno zaraditi oko 4000-5000 pesosa.

Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni

I zato vozi i vozi i vozi.
Tu večer, kako smo se približavali motelu, cesta je išla sve više uzbrdo i sa sve više zavoja. On vozi kamion sa duplom prikolicom, i imala sam osjećaj da sam u Formuli 1. Pretjecanja iz trake u traku po cesti punoj rupa. Grčevito sam se držala za ručku na vratima.
  • Koliko dugo već voziš kamione, Gonzalo?
  • 14 godina.
  • I koliko si puta imao nesreću?
  • Niti jednom. Zašto? Strah te je?
Uslijedilo je ono jedno tipično žensko «ne» koje zapravo znači «da», ali koje muški nikako da nauče raspoznati 🙂
Družakanje po Mexico Cityju i okolici
Snježana & OnniSnježana & Onni

Puebla je prekrasan grad, miran, čist, lijep, u podnožju snažnog Popocatepetla i njegove družice Iztaccihuatl. Ricardo je bio odličan host, pokazao mi je okolicu, lokalne običaje i bio jako zanimljiv sugovornik.
Proputovao je sve i svašta. Iz svake države ponese lokalni instrument, lokalnu zemljopisnu kartu i šešir. Ujedno, svaki od tih instrumenata zna i svirati. A isto tako zna i bar nekoliko riječi na jeziku svake države koju je posjetio, pa tako i hrvatskom :)
Nakon par dana sa njim i švrljanja po 4000m visokim vulkanima, krenula sam za Mexico City. Tamo me čekao Pepe, Warmshower. Nabavio mi je bicikl od prijateljice pa smo biciklirali po gradu i van njega. Iako bicikliranje po Meksiku nisam doživjela opasnim, MC je ipak malo drukčija priča. Što je, je, promet je velik, brz, gust, ceste su loše, treba imati hrabrosti ući u taj metež na malom bicikliću. Ali jesam i još jednom sam bolesno uživala u tome. Kaos je moja furka.
Snježana & Onni

Imala sam prilike i prisustvovati trećoj godišnjici biciklističkog kluba Bici Verde, koji je u tu čast imao noćnu vožnju gradom. Dala sam intervju za tko zna koga i dobro se zabavila sa tim zaljubljenicima u bicikliranje koji zapravo nikada nisu biciklirali izvan svog grada 🙂
Jedina stvar koju sam baš onako jako htjela vidjeti u Meksiku je Piramida Sunca, što mi se i ostvarilo kada smo dan nakon noćne vožnje Pepe, ja i još dva mladića krenuli na dvosatnu vožnju bicevima do nje.
Dan je začinio susret sa Robertom, mojim sponzorom bicikla, kojeg sam doslovce srela na Piramidi. Eto, nekad je baš lijepo pričati hrvatski i reći – jebemti, al je prljav ovaj Meksiko – bez da te itko razumije 🙂
Kako sam bila bez prikolice, Onni je morao ostati u stanu i čekati da se vratim. Obilazak piramida se odužio, a trebalo je još voziti i dva sata natrag do MC.
Moja nervoza što je Onni sam još se više povećala kad se jednom od mladića probušila guma. I mijenja on nju i mijenja, 5 minuta, 10, 15, 25…
Pa ne može ugurati vanjsku gumu u obruč.. A onda sam u jednom trenu prošvikala i istrgnula mu taj kotač iz ruku, ugurala gumu, napumpala, smontirala na bic i rekla zapovjednim tonom: Ajmo, Onni me čeka!
Pa ti sad probaj stati na put između mene i mog psa 🙂
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Od heroja do zločinca
A paralelno sa mojim izletom u autostoperske vode, odvijala se i prava mala meksička sapunica sa Oscarom i Trishom.
Oscar je pokupio Trishu u Wisconsinu i krenuli su prema Houstonu, gdje su bili cca tjedan dana dok je on slagao komponente na svoj novokupljeni džip. Čovjek koji je donirao prikolicu, koji je rekao da mu se obratimo za pomoć kad god trebamo, odjednom je postao podmukli gad. Iz nekog čudnog razloga mislio je da Trisha i ja nismo u kontaktu, pa ju je počeo filati sa pogrešnim informacijama. Tj. počeo ih je izokretati.
Npr. znao je da idem prema Meksiko Cityju dok čekam Trishu, no njoj je to servirao kao podatak da ja odlazim iz Ciudada bez nje. Počeo joj je pričati loše priče o Hrvatskoj i Hrvatima. On navodno posluje sa nekom našom firmom, pa je samim time najbolji poznavatelj i sudac našeg mentaliteta i karaktera.
Čovjek koji još nije razveden od prve žene, ali već par godina živi sa drugom s kojom ima djecu, koji paralelno pokušava napraviti i ljubavnicu od Adriane, dao si je truda da novcem pokuša potkupiti i Trishinu naklonost.
Kad je uvidio da ne uspijeva u svom naumu, ostavio je Trishu na granici, na cesti, sa psom u jednoj ruci i prikolici punoj stvari u drugoj, da sama prođe kroz najopasniji dio Meksika.
Nije joj preostalo ništa drugo nego da i sama autostopira, a kako se sve točno odvilo i sa više detalja možete pročitati na njenom blogu.
Jednom sam voleo zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu
Snježana & OnniS obzirom na novonastale okolnosti, skratila sam svoj boravak u MC i pojurila prema Ciudadu. Nazvala sam Gonzala da se nađemo i da se s njim opet vratim prema jugu. Morala sam prvo stopirati iz MC do Ecatepeca pa do Tulancinga.
Do Ecatepeca nisam imala puno sreće, pa mi je neki čovjek pomogao u nagovaranju vozača autobusa da me primi u bus sa Onnijem. Na kraju je i uspio, a vozač se pokazao kao pravi kad je zbog mene totalno skrenuo sa svoje rute kako bi me ostavio na dobrom mjestu za daljnje stopiranje. Plus, tu dugu vožnju mi je naplatio samo 15 pesosa!
Nakon ovog kratkog iskustva sa stopiranjem, zaključila sam da to nije moj đir. Prvo, dosadno mi je čekati dok mi netko stane. Drugo, nisam baš najbolja osoba za usputni chit chat o svom privatnom životu sa vozačima kamiona, a oš neš, koliko god bili ljubazni, u jednom trenu putovanja, svi oni dođu do tog pitanja.
I tako, dok sam stajala na autocesti za Tulancingo, sa knjigom u lijevoj ruci i podignutim palcem na desnoj ruci, prišlo mi je dvoje mladih, brat i sestra, i rekli da mogu s njima u njihovom kombiju. Bili su pravo osvježenje nakon svih onih kamiondžija. Joki je pričala engleski, a Eliel nije, pa mi je bilo super kad joj je rekao: Reci Anni da ima lijepe oči i da ću joj sad otpjevati pjesmu kako bi me se zauvijek sjećala 🙂
I tako je i bilo. K vragu, ali ti Meksikanci, svi od reda, znaju pjevati! Muški, žene, djeca, svi! 🙂
U Tulancingu sam pričekala Gonzala i oko 18h smo krenuli na još jednu dugu vožnju. Ovog puta je kamion bio potpuno natovaren i kretali smo se brzinom puža.
  • Anna, zašto putuješ? Tako je malo vremena za upoznati te. I tako je malo vremena da ti upoznaš nekoga. Kako ćeš se zaljubiti? Kako ćeš naći muža?
I kako mu reći da sam se već zaljubila? Da sam već voljela? Da već volim? Da sam već našla muža? Da putujem jer je to jedino što mogu? Da putujem jer mi ništa drugo ne preostaje? Da putujem jer sam sve to izgubila?
Nisam rekla ništa od toga. Osmijeh uvijek spašava situaciju.
  • Ne brini, Gonzalo, put i život se pobrinu za sve.
A i kako mu objasniti riječima ono što osjećaš srcem? Ono što sanjaš, ono o čem razmišljaš dok ležiš u šatoru, ono što vrtiš pred očima dok se okreću kotači tvog bicikla.. Ili bih «ono» trebala zamijeniti sa «onog»..
Jednom sam voleo zbilja, a danas vozim hiljadu milja, da zaboravim da sam voleo zbilja. Komično, zar ne? 🙂
Two girls, two dogs, two bicycles, two trailers, two continents, two years
Tokom noći se dogodila nesreća na cesti, pa su ju zatvorili, a Gonzalu i meni nije preostalo ništa drugo nego odspavati dok se to ne riješi.
Snježana & Onni

Drugi dan, oko 14h, došlo je vrijeme rastanka. Prije toga , Gonzalo je preko radio stanice kontaktirao druge kolege i našao mi siguran prijevoz do Villahermose.
Stvarno je čudno kako se čovjek zbliži u tako kratko vrijeme. Dva dana u toj kamionskoj kabini, razgovarajući o svemu, iskreno i otvoreno, stvore osjećaj da se poznaješ godinama. I automatski sam se sjetila svoje domaćice u Nizozemskoj, mlade Claire, koja je sa 18 godina autostopirala Australijom i pričala mi baš o tome.
Put spoji, put razdvoji. Toliko dobrih, zanimljivih ljudi sretnem putem i većinu neću nikada više vidjeti. Neke ću i zaboraviti.
I ne mogu reći da mi se, onog trena dok sam gledala Gonzala kako odlazi kamionom u svom smjeru, a ja pješačila do drugog kamiona, srce nije stisnulo od tuge. Koliko rastanaka čovjek stvarno može podnijeti?
Stigavši napokon u Ciudad, usred noći, počela sam dobivati stotine praznih SMSova od Trishe. Kad kažem stotinu mislim na 197 prazna SMSa!
Znajući da u to vrijeme Trisha taman stopira preko najopasnijeg dijela Meksika, i da je već imala neugodno iskustvo sa prvim vozačem, u panici sam mislila da mi možda šalje poziv za pomoć.
Nazvala sam ju, ali nije se javljala. Zvala sam opet i opet i opet. Ništa. A poruke su dolazile i dolazile. Nakon ne znam kojeg pokušaja, javila se, potpuno snena:
  • Trisha jesi li dobro??
  • Da, spavala sam. Što je bilo?
  • Upravo mi dolazi hrpa tvojih praznih SMSova!
  • Nemam pojma, poslala sam ti samo jednu sa tekstom da sam ujutro u Ciudadu.
  • Oh bože, nemam pojma što se događa, ove poruke samo stižu, a tu jednu nisam dobila.. Ah ništa, nastavi spavati. Vidimo se ujutro.
I ujutro je stigla. Onni i ja smo dočekali curke. Ceiba se popiškila od straha kad je vidjela ogromnog Onnija, ali već sljedeće sekunde su veselo jurcali ulicom.
Opet na okupu, opet zajedno, sa jednom članicom više, već sljedećeg dana samo napustile Ciudad del Carmen.
Blaženi Onni među ženama 🙂
Snježana Frketić (Happiness around the world)
Snježana & Onni
Možda ti se svidi i ovo
Povratne aviokarte za Meksiko već od 389€
Jedna cura + jedan pas + stari kombi = putovanje života
Nisu svi oni koji lutaju izgubljeni
Domaći chili tortilja čips (Meksiko)

2 Responses

  1. Pingback : Snježana & Onni - Where did you sleep last night? (Guatemala, 1.dio) | Putoholičari

Odgovori