Home > Putopisi > Putopisi čitatelja > Porto – mjesto u koje sam se zaljubio

Porto – mjesto u koje sam se zaljubio

Postoje mjesta koja nam se uvuku pod kožu i prije nego što ih posjetimo. Postoje mjesta koja ničim izazvana, postanu dio našeg srca i naša sigurna luka. Mjesta, na čiju pomisao osjetimo kako nam se usne iskrivljuju u jedan iskreni osmijeh sreće i zadovoljstva. Tako je meni sa mojim Portom. 

Porto – ljepotica sjevera

Ko je glavni krivac za ovo, teško je reći. Možda su to godine čitanja o ovom nevjerovatnom gradu, brojni ljudi koje sam upoznao, hrana o kojoj sam toliko slušao ili jezik koji toliko obožavam. Ko ga da je ovo učinio, svjesno ili nesvjesno, hvala mu.Hvala mu jer mi je pomogao da otkrijem mjesto koje ima posebno mjesto u mom srcu.

Porto informacije

Porto je drugi po veličini grad u Portugalu, nakon prestonice Lisabona. Sa svojih 300.000 stanovnika, predstavlja najveći grad na sjeveru zemlje. Simbol grada, ali i čitave zemlje galski pjetao za kojeg postoji jedna simpatična priča. Legenda kaže da je upravo ovaj pjetao, prvi donio glas, tj. kukuriknuo u luci, kada je grad oslobođen od Mavara. Zato je i grad dobio ime Porto (luka). Grad danas nosi nadimak Invicta, odnosno nepobjedivi.

Ovo se odnosi na građanski rat koje je razarao zemlju u XIX vijeku. Tokom opsade, koja je traja duže od godinu dana, grad se uspješno odbranio od svih napada i sa pravom stekao nadimak koji danas nosi. Inače, Porto se kao i Budimpešta, sastoji od dva dijela, Porta i Gaje, pa je samim tim i država dobila ime.

Lokalno stanovništvo svoj grad zove Oporto, jer O se koristi kao član u portugalskom jeziku. Inače, u gramatici ovog jezika članovi se nikako ne stavljaju uz imena gradova, osim kod gradova koji označavaju neku imenicu, kao što je još slučaj kod Rio de Janeria, koji u prevodu označava januarsku riijeku. A upravo to lokalno stanovništvo ima jedan neobičan nadimak, Tripeirosi. Priča kaže da je u XV vijeku, princ Henry tražio od građana Porta da mu obezbijede hranu za njegove vojnike koji su ratovali u Ceuti. Podržavajući svog vladara, građani su mu poslali svo meso koje su imali, osim iznutrica (tripeiros) koje su ostavili sebi, da bi imali od čega da prežive. Po tome i nadimak.

Ismine, spoj grčkog gostoprimstva i portugalske srdačnosti

Porto sam posjetio u aprilu sa svojom djevojkom Nikolinom, odnosno Ninom, jer Nikolina je previše formalno. Naviknut na tada banjalučkih + 20, u Portugalu nisam očekivao ništa manje. Natrpao sam kofer pun bermuda, japanki za zastavom Brazila i kojekakvih ljetnih stvari, ni ne gledajući vremensku prognozu. Stavio sam čisto reda radi, dvoje hlača da se nađu ako zatrebaju. Međutim, čim smo sletjeli na aerodrom, vidio sam da sam pogriješio. Kiša, vjetar i temperatura od oko 10 stepeni bila su prva stvar koja nas je dočekala ovdje. Kasnije sam čuo da je kiša u proljeće, ovdje sasvim normalna stvar.

Na aerodromu nas je dočekala Ismine, Nikolina prijateljica Grkinja. Dolazi sa ostrva Samos, ali već neko vrijeme živi u Portu. Kad kažem Grknija, mislim na onu pravu crnu, otresitu i ponosnu Grkinju. Već nakon par minuta razgovora sa njom, zaključio sam da je sjajna. Obožava Porto i zaljubljena je u Portugal, a jednom davno i u jednog Portugalca, neki Joao biješe. Primjetio sam da ima oštar um, širok i bistar. Prostran. Sa njom možete voditi najkvalitetnije razgovore o bilo čemu. Čak i one i politici gdje povremeno psuje svoju vlast i sve uže i šire članove njihovih porodica. Odjednom mi je nešto žao Mile Dodika, nekako, sad znam kako se osjeća svako malo.

Pričamo malo sa njom dok se vozimo do njenog stana. Obično kada noćim kod nepoznatih ljudim putem Couchsurfinga ili preko prijatelja, ne očekujem mnogo, ne očekujem nikakav luksuz. Nadam se samo nekom relativno interesantnom sagovorniku i relativno udobnom mjestu gdje mogu da se ispružim naveče. Ali kako to obično biva, najčešće mi se desi da zaglavim u nekom super sređenom stanu, sa super zanimljivim ljudima. Tako je bilo i ovaj put kod Ismine.

Dolazimo u sami centar grada. Malo šetamo po gradu. Ne osjetimo nikakav umor od puta, jer toliko smo čekali da budemo ovdje, na ovom mjestu. Samo čekam da ostavimo kofere i krenumo u noćni obilazak. Ismine odjednom uspori te počešmo da se penjemo u jednu veću kuću. Pretpostavljam da tu renta neku sobu tu, jer s obzirom na lokaciju, ovo sigurno prevazilazi njen studentski budžet. Tamo nas dočekaše njena tri cimera. Prijatni kao i ona, iako smo ih prekinuli u jelu. Odmah sjedoše da pričaju malo sa nama. Italijan, Francuz i Njemac. To su tri momka sa kojima živi i tri zemlje koje obično baš i nisu najsrdačnije prema novim ljudima, Međutim, njih trojica su skroz kul, super opušteni i normalni likovi, baš kao i Ismine, Onda mi reče da oni praktički izdaju čitavu kuću i da tu žive svako u svojoj sobi, a da jednu posebnu sobu ima za nas. Grčka ljubaznost kaže.

Porto što vidjeti 

Porto predstavlja grad sa dušom, mjesto koje svojom jednistvenošću i  jednostavnošću, daje ovoj ljepotici sjevera, pravi šmekerski feeling. Po dolasku na Sao Bento, glavnu željezničku stanicu Porta, primijećujem čuvene Portugalske azulejose, pločice plavo bijelih boja, koje krase svaki dijelić ovog nevjerovatnog kompleksa. Njih više od 20.000, stanuju na ovom mjestu još od 1903. godine, a kao motive najčešće koriste motive iz bitnih događaja Porugalske istorije. Postoji jedna interesantna priča vezana za ove pločice.

Njihova tradicija doseže još od XV vijeka. Portugal ju je, preko Španaca prihvatio od Maora, koji su je iskopirali od Persijanaca. Tako bar Persijanci kažu. Zašto bi neko pločice ljepio na spoljne zidove, umjesto u kupatilo, ne može čovek da se ne zapita.

Prve pločice su uvezene iz Sevilje, i kako je nalagao islam, nisu prikazivale ljude, već samo geometrijske oblike. Postepeno, portugalski umjetnici su počeli da ukrašavaju pločice svim i svačim. Ali bukvalno!  Ukrašavali su ih životinjama, svecima, scenama događaja i ljudima, i u svim bojama, a naročito plavoj, zelenoj, žutoj i beloj. Danas, azulejose ćete naći po čitavoj zemlji.

Riberia je dio grada koji je zaštićen od strane UNESCO-a. Jedan totalno autentičan dio grada, sa šmekom, pravi Portugal. To je mjesto na kojem iz Porta idete u Gajo. Mjesto, sa kojeg se pruža možda i najljepši pogled koji ćete u životu vidijeti.

Rijeka koju imate priliku ovdje vidijeti zove se Douro. Douro znači od zlata na portugalskom. Jasno mi je zašto.

Osim pogleda koji vjerovatno ni Mile Dodik nema u svojoj vikendici u Bakincima, ovaj dio grad prosto je savršen za degustiranje vina. Zanimljivo je da je Porto vino slatko sasvim slučajno.

Za to su krivi Englezi koji su u davna vremena običnom vinu iz okoline Duora dodavali brendi da se ne bi pokvarilo u dodiru s vazduhom u toku transporta brodom. Kasnije, kada su počeli da ga intenzivno uvoze, Portugalci su mu zaštitili geografsko porijeklo i nastavili da vinu pojačavaju ukus, stvorivši tako Porto vinski brend. Vinarija pored vinarije, vinskih podruma kao kafića u Banjaluci, čak i ukoliko niste veliki ljubitelj vina, nećete ostati ravnodušni ovjde.

Most koji možete vidijeti sa ove strane grada, zove se Luis I. E sad, podsjeća li vas konstrukcija na rad Gustava Ajfela, tj na njegov čuveni toranj u Parizu? Liči malo, zar ne?. Naime, arhitekt je Teofil Sejrig, nekadašnji Ajfelov učenik, pa otud i inspiracija.

Ipak, ono po čemu sam možda najviše zavolio Porto, bila je jedna knjižara. Da ne bude zabune, Livraria Lello nije obična knjižara. Lello je mjesto sa maštom, mjesto koje čini da se osjećate kao u maloj bajkovitoj priči iz nekog filma koji ste gledali kad ste bili mali. Inače, autorka Harry Pottera, J.K. Rowling, priznala je da je koristila Lello kao inspiraciju tokom kreiranja priče o malom čarobnjaku.

U ovoj knjižari, knjige se prodaju još od davne 1906. godine. Ukoliko se nekada zadesite u ovoj knjižari. svakako potražite Antera Bragu, jednog od vlasnika ovog nevjerovatnog mjesta i velikog zaljubljenika u književnost. Za više o Lellu i o tome, zašto je Harry Potter nastao upravo ovdje, pročitajte ovaj vodič o Portugalu.

Ako ste više u fazonu šopinga, pođite ka ulici Rua de Santa Catarina i izgubite se u moru prodavnica, kafića i restorana.

Obavezno posjetite i gradsku katedralu, sa koje se pruža sjajan pogled na Douro

Kao i toranj Klerižos, urađen u baroknom stilu, lociran u najužem centru grada.

A sigurno ćete vidijeti i veliki broj drugih katedrala i crkvi, jer ipak, Portugal je 99% katolička zemlja.

Ok, u Portu nećete naći Ajfelovu kulu, Koloseum ili neko slično pompezno čudo arhitekture. Ovdje toga jednostavno nema. Možda je i bolje tako. Jer Porto ima mnogo više od tog Koloseuma i Ajfelova. Ima dušu koja se osjeti na svakom koraku koji napravite u ovom dijelu grada, ima ulice koje će vas vratiti godinama i godinama nazad, ima lifestyle koji ne možete naći na nekom uštogljenom turističkom mjestu.

Fado muzika

Ona šta nikako ne smijete propustiti u Portugalu, bez obzira u kojem gradu se nađete, je njihova tradicionalna muzika fado (sudbina na portugalskom). Prije dolaska u Portugal, slušao sam je na Youtubu, na radiju pa i u emisiji Ivana Ivanovića kada mu je u goste dolazila čuvena fado pjeačica Marisa. Ništa nisam osjećao. Nije mi bilo jasno u čemu je fora sa ovim. Šta ima toliko kul u vezi sa muzikom nastalom u XVIII vijeku, koja se temlji na nekim srceparajućim žalopojkama i obično pjeva o teškom životu ljudi?

Jedno veče, drugarica od Ismine, još jedna Grkinja, reče nas vodi u jedan restoran gdje se može čuti fado. Priča nam i kako postoje dvije glavne vrste fada, lisabonski i coimbranski fado. Lisabonski stil je popularniji. Coimbranski je profinjeniji. Koji god da je, željno čekamo da čujemo. Želim da napokon shvatim u čemu je fora. Restoran u koji uđošmo je mali, jedva za dvadesetak ljudi. Simpatični konobar donosi nam vino. Donosi nam i bacalhau (bakalar) umjesto kikirikija da prezalogajimo dok čekamo da se pjevač pripremi. Stariji čovjek, vidi se da je gospodin, lagano ustaje sa jedne stolice. Odlazi ka bini, predstavi se i poče da pjeva.

Kad slušate fado osjećate svaku emociju. Osjećate i bol i žalost i sreću i tugu, iako možda ne razumijete ni jednu jedinu riječ portugalskog. Osjetite emociju koja prozilazi iz nje, osjetite dušu koja ima ime. U nekom ste čudnom stanju. Plače vam se, a opet vam je lijepo. Tužni ste, ali se potajno smijete dok slušate. Potpuno ste zbunjeni, ali konstanto uživate. Nema riječi da se opiše fado, on se mora doživijeti. Napokon sam shvatio o čemu se radi.

Religija koja se zove fudbal

Što se tiče sporta, Portugalci su ludi za fudbalom. Vjerovatno ste bar jednom do sada slušali priče kako su neki klinci u Brazilu igrali fudbal po favelama sa nekom krpenom loptom. Ovdje je slična situacija. Samo što nema favela. Ali na svako malo, neko dijete negdje pika loptu, nadajući se da će jednog dana postati novi Ronaldo, koji god da je. Ovo me malo podsjeti na moje djetinjstvo. I mi smo tako kao djece po čitava dan igrali viktorije (kad igraš fudbal na samo jednom golu). Svako je imamo svog omiljenog igrača, pa kad bi dao go uzvikivao bih njegovo ime. Ja sam bio Ševčenko sjećam se. Ali takvih prizora danas sve manje ima kod nas…

Najveći stadion i mjesto na kojem igra jedan od najvećih klubova Portugala je Estadio do Dragao, odnosno Stadion zmaja. Moćno ime. Nismo išli unutra, ali da se malo proviriti iz daljine i vidjeti kako izgleda. Sav u plavo bijelim tonovima, nalik na azulejose, stadion izgleda svijetski. Nije slučajno Porto bio prvak Evrope 2004. godine.

Francesinha 

Postoji jedna stvar koju sam preskočio da Vam kažem. U martu 2015. boraveći u Maroku na jednoj koferenciji iz marketinga, upoznao sam jednoj sjajnog lika. Pedro se zove. On je iz Porta. Mnogo voli Porto i kada priča o svom gradu, izgleda kao neko uzbuđeno dijete. Ne može to da sakrije. Pored toga skuplja novčanice iz čitavog svijeta. Skuplja i neke druge stvari. Bavi se sa mnogo stvari koje volim kod njega. Stalno me je zvao i pitao kada ćeš doći u Porto i obećavao da će mi kupiti Pasteis de nata (portugalski slatkiš) čim dođem.

Čekam ga ispred knjižare Lello, dok Nikolina u nekom kafiću hvata Wifi i pijucka svoju kafu. Malo kasni, ali Portugalac je. Odjednom ga vidim kako izlazi iz jedne ulice. Kako ga je neobično vidijeti ovdje. Vjerovatno on isto misli za mene. U rukama drži nešto i smije se.

“Ovo je ono što sam ti obećao” kaže. Ja otvorim, unutra 4 Pastela de nata koje je obećao.

“Dobrodošao u Porto” kaže.

Proveli smo dosta vremena sa njim. Šetali smo dugo. Postali smo gladni, A i kiša je pojačavala. Predlaže da odemo na nešto tipično za Porto.

Vodi nas na Francesinhu (u prevodu malu Francuskinju). Radi se o dva tosta između kojih se nalazi neopisiva količina raznih vrsta mesa. Okolo, neopisiva količina sira, poslužena u umaku koji se kuha s vinom i pivom. Prava energentska bomba!

A košta svega 5 evra. Eh da, nisam spomenuo da je Porto dosta jeftin grad. Uostalom, kao i čitava zemlja. Cijene životnih namirnica ovdje, rijetko prelaze one na Balkanu, pa ćete sa svega desetak evra dnevno, moći sasvim normalno da uživate ovdje.

Dobišmo i Super Bock. Kaže da je to najbolje pivo u Portu. A košta svega 1,2 evra. Nisam neki pivopija, ali pivo skroz sjeda i na ovom hladnom kišnom danu.

Nakon što smo jeli, reče mi da dolazi Luiza. Luiza je njegova djevojka. Ista ona o kojoj mi je pričao dok smo bili u Marakešu. Kaže da je magistrirala jugoslovensku istoriju, čak i da je zajedno sa njima bila u Banjaluci. Simpatična je kao i on. Obožava Porto kao i svi mi.

Ponudili su da nas odvedu uz okean, koji se nalazi na samo 20- tak minuta vožnje od centra grada. Izađošmo iz auta, a prvo što osjetih je hladni vjetar sa Atlantika koji ledi kroz kosti. Ko bi rekao da ću se smrzavati u Portugalu

Proveli smo neko vrijeme tu, obišli obližnju tvrđavu, upoznavali se sa Luizom. Bilo je sjajno. Iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Oduševila me je. Nikolinu isto. Pedrom sam uvijek bio oduševljen. Učinili su da Porto postane moj omiljeni grad. Možda omiljeno mjesto na svijetu. Skidam mu kapu, jel malo koji grad bi to uspio, sa kišom koja je skoro stalno padala.

Porto mi se uvukao pod kožu na neki svoj poseban način. Sasvim neprimjetno, osjetio sam taj saudade (portugalska riječ za nešto što je kod nas čežnja, ali ne postoji direktan prevod ) o kome svi toliko pričaju. U njemu sam od silnog hodanja skoro uništio onih dvoje hlača što sam ponio, ali sam dobio priliku da upoznam dušu ovog grada. Dobio sam priliku da sa voljenom osobom slušam fado i skoro se rasplačem u restoranu prepunom nepoznatih ljudi, bez da me uopšte bude sramota zbog toga. Dobio sam priliku da upoznam možda i najbolji narod na svijetu. Dobio sam priliku da upoznam magični Porto.

Tekst pisao: Robert Dacesin –  RIO priče sa putovanja

 

 

 

 

 

 

Možda ti se svidi i ovo
London – Povratne aviokarte iz Hrvatske već od 34€
3 nove linije za SAD iz Budimpešte
Povratne aviokarte iz Zagreba za Izrael već od 141€
Chiara & Mattea u Nadoru – Moroko

Odgovori