Petar Šakić: Mumbai slums


Petar Šakić ima 29 godina, nedavno je dao otkaz kako bi krenuo u novu životnu avanturu. Prijavio se za posao na kruzeru i sada putuje i plaćen je za to. Kroz ovaj tekst i fotografije vodi nas na u Mumbai gdje ćemo saznati kako se živi u slamovima.

Posljednja ruta na kojoj je kruzer bio, prije nego sam zavrsio svoj ugovor i krenio kuci, bila je od Abu Dhabia sve do New Mangalore-a, redom preko Dubaia, Mumbaia i Mormugaa. Kada bih pokusao pisati o svemu, svakom gradu i zanimljivom iskustvu, to bi bila mala knjiga jer sam osoba koja ne voli a-z organizirana putovanja sa detaljnim satnicama kada se i gdje odlazi, kuda hodati, kako disati,…

Da se fokusiram na Mumbai, koji je sam po sebi jedna prekrasna prica bez obzira koliko siromastva i tuge se u njemu “krije”.

Kako se kruzer priblizavao luci, more je sve vise slicilo na otpadnu vodu, smeđe boje na kojoj je plutalo sve i svasta, nimalo lijep prizor niti prvi dojam kakvog biste pozeljeli. Odmah nakon pristanka, pri napustanju broda potrebno je proci kroz kontrolu jer Indija ima jako strogu imigracijsku politiku i stječe se dojam da su oni strahu da ćete se tamo zadržati. Napuštajući terminal, već nakon nekoliko koraka vas toplo docekuje grupa taksista koja vam nudi voznju preko cijeloga grada za svega jedan dolar. Naravno da se radi o “nesporazumu” kojeg bismo platili znatno više od jednoga dolara, pa nastavljamo šetnjom i doslovno se probijamo kroz najbolje ponude, kako to vec biva kod taksi prijevoznika.
S obzirom da se pristaniste za kruzere nalazi svega 20 minuta setnje od Vrata Indije, jedne od glavnih turistickih destinacija, odlučili smo se uputiti tamo šetnjom. Nakon par minuta ostavili smo iza nas pristaniste za kruzere, a mirisi cimeta, kardamoma i klinčića, visoka temperatura te jako vlažan zrak su nam priredili pravu dobrodošlicu. Putem smo vidjeli nekoliko krava koje šeću prometnim cestama grada, dok ih sasvim normalno i bez ikakvog čuđenja zaobilaze vozači Royal Enfielda (kultni motor). Kako smo se približavali Vratima Indije, koja u noći izgledaju prekrasno i stvarno ostavaljaju bez daha, sam Mumbai polako je gubio svoju autenticnost. Sve više restorana, luksuza, turista i fotoaparata a sve manje pravog Mumbaia. Kažem “pravog” jer će nas ostatak teksta odvesti i do tog dijela.
Nakon nekoliko fotografija, ugodne setnje i fine hrane, odlučili smo se vratiti na brod je se vrata luke zatvaraju u 23:00 sata te nemamo mogućnost vratiti se nazad na brod prije 07:00 ujutro ako zakasnimo. Da bismo stigli na vrijeme, dobili na još kojoj minuti provedenoj u gradu, odlučili smo se umjesto šetnje vratiti teksijem i velikom slučajnošću kako uvijek to biva, naletimo na Alia, taksi vozača, kojih u Mumbaiu po njegovim riječima ima preko 60000 (a provjereno nije lagao). Kako to uvijek i biva, najbolje stvari se događaju slučajno, te nakon vožnje od Alija spremimo kontakt da mu se možemo javiti sutra da nas ponovno baš on preveze do odredišta (odlučili smo posjetiti Hard Rock Cafe Mumbai).
No umjesto toga, odlučili smo pokušati nešto drugo, pa ukoliko ostane dovoljno vremena, došao bi na red i Hard Rock Cafe. Odlučili smo se pokušati posjestiti pravi slum, ali ne samo prošetati pokraj slum-a, već baš vidjeti kako izgleda život u slum-u, sami njegov “centar”. Prije nego smo se uopce konzultirali sa gospodinom “Google”, već je poruka “Da li moguće posjetiti slum?” bila poslana našem taksistu od večeri prije – Aliju.
Rekli smo da se najbolje stvari događaju slučajno i ispada da je Ali zapravo osoba koja je odrasla i živi u slum-u, onom južnom (Colaba Maharashtra), odmah pokraj zgrade World Trade Centra o kojem su pisale brojne novine, snimljeno nekoliko dokumentaraca, pa i sami film “Slumdog millionare” sadrži neke scene snimljene tamo. Njegov odgovor bio je “Naravno, u slumu živim te vas mogu tamo odvesti”. Iako malo skepticni, sumnjicavi, ipak smo se odlučili na rizik. Ponijeli smo novca dovoljno da platimo rucak i taksi, malu vrecicu sa nekoliko igracki, bojanki i olovki za djecu te mobitel da možemo fotografirati cijelu avanturu. 
Ali nas je pričekao ispred terminala kako smo se i dogovorili i krenili smo put slum-a. Kako smo se približavali, ne mogu reći da nam se nije polako uvlačila nervoza da li je sve ovo dobra ideja. Ali je djelovao kao stvarno krasna osoba koja nam iskreno želi pokazati svoj dom, život u slum-u. Parkirao je automobil 10ak minuta šetnje od ulaska u slum, te smo ostatak puta nastavili pješke u mnoga pitanja. “Da li je sigurno tamo”, “Ima li puno kriminala”, “Kako je u slum-u noću”, “Koliko ljudi tamo živi”…
Nismo ni zavrsili sa pitanjima, već smo bili na jednom od ulaza u slum. Sa jedne strane prostiru se zgrade gdje žive oni imućniji, te zgrada World Trade Centra, ogledalo luksuza Mumbaia, dok se odmah pokraj njih nalaze prve kuće onim najsiromašnijih. Imali smo dojam da svako dijete, svaka osoba gleda baš u nas, uz mali čudni osmijeh na licu. Nastavili smo šetati istom ulicom koja je postajala sve uža, te se svakim korakom sa strana pojavljivalo sve više i više malih uskih uličica koje su vodile prema središtu slum-a. Iako je bio dan, što smo dublje ulazili u slum, postajalo je sve mračnije radi brojnih gusto nabijenih kućica prekrivenih svakakvim platnima, plastikama, razno raznim otpadom kojim se ulice štite od sunca.
Kao kroz pravi labirint, nekoliko metara se krećemo pa skrenemo lijevo, par koraka pa opet lijevo, 10ak metara pa desno i tako u nedogled. Kuda god prođemo svi nas promatraju, većinom uz osmijeh, a neki krou čuđenje i znatiželju. Osjećali smo se prilično sigurno, imamo svoga vodića, ljudi su nasmješeni, rade svoj posao i promatraju strance koji nisu dio svakidašnjice u slumu. No u jednoj od ulica, uskoj dovoljno da može proći smo jedna osoba, nalazio se u bijeloj košulji krupniji muškarac te nismo mogli dalje. Ali nam je rekao da pričekamo dok on ne “sredi” prolaz. Nakon nekoliko riječi, muškarac se povukao sve do kraja ulice i na Alijev znak smo prošli dalje. Nismo mogli izdržati a da ne upitamo o čemu se radi. Ali nam je objasnio da nisu svi dobrodošli u svaki dio slum-a, ali kako je on tamo odrastao i poznaje sve osobe, da se nemamo o čemu brigati. Onaj osjećaj sigurno je malo splasnio, ali nastavili smo dalje jer smo već bili toliko duboko da se ne znamo sami vratiti.
Prateći Alia, zaustavili smo se ispred jedne od kuća u nizu. Ali nam je rekao da je to njegov dom, te nas je pozvao da se popnemo na sami vrh da nam pokaže kako to izgleda sa visoka. Prije nego smo se krenili penjati prema vrhu njegove kuće, podijeliti smo nekoliko poklona znatiželjnoj djeci koja su nas promatrala. Sa krova kuće primjetili smo da je zgrada World Trade Centra, koja je bila odmah uz ulaz u slum sad već prilično daleko. Tek u tom trenutku dobijete dojam koliki je taj slum. Ali nam je pokazivao gdje će proći nova željeznica, iznimno ponosan na sebe, objašanjavao nam je kako sav zarađeni novac ulaže u mlađeg brata kojem plaća studij, koliko je platio i kako je kupio tu kuću, te kako se nada da će jednoga dana grad otkupiti tu kuću kako bi mogli napraviti željeznicu. Naš razgovor prekinuo je žamor djece, kojih je sad već bila mala skupina, čekajući da podjelimo i ostale poklone. Nakon što smo podjelili sve preostale poklone, nastavili smo se kretati kroz slum, Ali nas je odveo u kuću svoga najboljeg prijatelja. Kuća, kao i svaka druga u slum-u, pravi primjer velikog siromastva, ali njezin vlasnik dočekao nas je uz oduševljenje. Vlasnik, Alijev prijatelj najmlađem dječaku nešto dovikne, izvadi 10 rupija i dječak otrči iz kuće. Upoznali smo se s vlasnikom, smjestili se na pod na njegov tapet i odmorili se nekoliko minuta uz ugodan razgovor. Nekoliko minuta nakon, vraća se dječak sa bocom hladne vode, kupovne. Nekoliko sekundi mi je trebalo da shvatim, da je vlasnik poslao dječaka da nam donese vodu, plativši je iz svog džepa. Zaista nevjerojatno, ostao sam u čudu. Objasnili su mi da samo sat vremena dnevno imaju vodu koju onda pohrane u plastične spremnike da bi je kasnije mogli koristiti, te da nam nije htio ponuditi tu vodu, već hladnu i zdravu kupovnu.
Zajedno su nas proveli kroz ostatak slum-a, od zajedničke praonice rublja, male tržnice, “igrališta” za djecu, kada je već polako krenio padati mrak. Pozdravili smo se s domaćinom i Ali nas je poveo prema izlazu iz slum-a. Na putu prema izlazu, pokazao nam je WC kojih ima nekoliko i nalaze se na krajevima slum-ova, jer kuće nemaju sustav kanalizacije pa svi koriste zajedničke zahode u koje plačaju ulaz 5 rupija (50 lipa). 
Napustili smo slum i uputili se prema automobilu. Osjećaji su se miješali, od ponosa, sreće, preko tuge i žaljenja. Toliko siromaštva, a opet toliko sreće i osmijeha na licima tih ljudi. Tolika zahvalnost malog djeteta nakon što mu darujete kemijsku olovko sa logom kruzerske kompanije.
U znak zahvalnosti, Alia smo pozvali da večera s nama, platili mu za vožnju i njegovo vrijeme koje je toliko srdačno i iskreno uložio da bi nam ponosno pokazao svoju kuću kao i cijeli slum, te smo se vratili natrag na kruzer našim obavezama. Jedno fantastično i unikatno iskustvo, jedno drugo tj prvo, ono pravo lice Mumbaia – uspomena za cijeli život. Šaljem i nekoliko slika, broj od Alia za bilo koga tko bi posjetio Mumbai i njegove čari imamo, pa ga podijelimo s vama ukoliko ikada bude trebalo.
 
Ukoliko ste došli do ovdje, hvala vam na vašem interesu i vremenu. U slučaju bilo kakvih pitanja, na raspolaganju sam, rado ću odgovoriti.
 
Petar Šakić