Ozalj – grad koji će vas očarati prirodom, pričom i odličnim domaćinima


Ozalj – grad Zrinski i Frankopana, Slave Raškaj, grad iz čije je hidroelektrane potekla druga u Hrvatskoj, treća u svijetu javna električna rasvjeta, grad bez semafora, grad u kojem ptičiji pjev nadglasava zvuk automobila, grad vrijednih i marljivih ljudi

 

Ozalj mi je posljednjih mjeseci, sasvim slučajno, bio u fokusu, što iz knjiga i edukativnih časopisa, što iz povijesnih tv serijala pa je je jedne subote početkom svibnja došlo vrijeme da se vlakom uputim u isti. Otkrit ću vam već na početku, Ozalj me očarao svojom prirodom, pričom i odličnim domaćinima.

Nedavno sam čitala knjigu Nives Opačić Malena mjesta srca moga. Knjizi me privukao sam naslov, jedan od stihova meni najdražeg pjesnika Tina Ujevića. Riječ je o knjizi putopisa, putopisnih crtica hrvatskim malim mjestima koji su autoricu globetrottericu u njenim dugogodišnjim putovanjima Hrvatskom doticala i dotiču. U knjizi čitam putopise iz 20 hrvatskih županija i priču o životu u Zagrebu. Neke od županija zastupljene su sa pričama iz više mjesta. Karlovačka županija zastupljena je između ostalog i s pričom o Ozlju, u kojeg sam odmah nakon ispričane priče poželja otići.

Osim spomenute knjige o Starom gradu u Ozlju čitala sam i u Merdijanima – časopisu za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja. A želja je za posjetom spomenutom Ozlju porasla je i kad sam pročitala uvodnik 196. broja Merdijana u kojem urednica priča o nužnosti interpretacije hrvatske baštine, u skladu s tom potrebom osnovana je istoimena udruga, jer činjenica je Hrvatskoj nedostaje učinkovit i adekvatan način interpretacije baštine, a materijala ima, iako se po vijestima u medijima čini da je jedino što imamo u Hrvatskoj politička kriza.

Ozalj je bio jedan od poprišta i snimanja Knjazovog dokumentarca o Nikoli Šubiću Zrinskom u sklopu odličnog serijala Hrvatski velikani, pa mi je i tu porastao interes za posjetom Ozlju. Priča je najvažnija u turizmu i putovanjima općenito, znam to kao i putnica, ali i kao povremeni turistički djelatnik.

Turistička zajednica grada Ozlja, osmislila je u sklopu projekta EU RUMOBIL koji se uz Hrvatsku provodi još u šest zemalja odličnu turističku, kulturnu i gastronomsku priču u suradnji s lokalnim obiteljsko poljoprivrednim gospodarstvenicima te u suradnji sa Hrvatskom željeznicom.

Osmišljen je projekt željezničkih turističkih posjeta Ozlju iz Zagreba i Karlovca po promotivnim cijenama tzv. Ozaljski turistički vlakovi – do kolovoza 2018. vozit će ukupno 35 izletničkih vlakova (raspored polazaka na izlet u Ozalj potražite na web stranicama Hrvatskih željeznica). Naravno, izletnički vlakovi samo su jedan od načina posjeta ovom gradu – koji ima predivnu priču, prirodu i dobre domaćine.

Iz Zagreba u Ozalj putujem spomenutim turističkim vlakom. Iako me u grad privukla priča iz spomenutih izvora, prevelikih očekivanja ipak nemam, jer taj dio Hrvatske ne poznajem.

Ozalj je smješten u sjevero-zapadnom dijelu Karlovačke županije, nekih petnajstak kilometara je udaljen od slovenske granice. U gradu živi nešto manje od 7.000 stanovnika, a status grada je dobio zbog svoje povijesne važnost.

Naime, Ozalj je grad Zrinski i Frankopana. Grad se prvi puta spominje 1244. godine, a od kraja 14. stoljeća je u vlasništvu Frankopana iz čijih je ruku rodbinskim vezama prešao u obitelj Zrinski u čijem je vlasništvu bio sve do 1671. g. Ta godina – Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski bili su nositelji pokreta hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca i u pokušaju odupiranja Bečkom dvoru, bivaju prevarom pozvani u Beč kod cara Leopolda I. pod lažnom krinkom pomirbe. Dolaskom u Beč bivaju odmah utamničeni, a u Bečkom Novom Mjestu i ubijeni – značila je kraj obitelj Zrinski i Frankopan. Nakon što je stoljećima njihov grob bio u Bečkom Novom Mjestu 1919. je prebačen u kriptu zagrebačke katedrale – a na njihovim grobovima stoji natpis – navik živi onaj tko pošteno zgine. Datum smaknuća Zrinski i Frankopana, 30. travnja, slavi se kao dan grada Ozlja.

U Ozlju nas dočekuju domaćini, uz čašice domaće rakije, stojim sa strane i promatram domaćine i turiste, misleći naivno da sam nevidljiva. No, dobrim domaćinima nijedan gost nije nevidljiv i već se tu susrećem sa ljubaznošću i gostroprimstvom Ozaljčana. Pita me šefica domaćina, odakle sam, rekoh iz Zagreba sam, ona mi se nasmiješi i kaže ne bi rekla po naglasku. Pomislim evo sad će reći da sam iz Splita kao i većina ljudi s kontinenta koji me prvi put sretnu, pa je preduhitrim, i uz smiješak kažem iz Šibenika sam. Shvatit ću tijekom posjeta Ozlju kako me je Zagreb prilično „otuđio“ u žurbi i strci. Ljudi u većim gradovima sve manje komuniciraju, nitko nikoga ne zanima, u manjim sredinama ljudi su još uvijek humaniji, spremni na priču bez povoda. Iako sam na prvu sumnjičava u smislu što ovi hoće od mene, ja njih ne poznajem, svakom novom rečenicom i razgovorom postajem sve otvorenija i srdačnija, pitam što me zanima i dobijem srdačan odgovor.

Pitam o ljudima; kako im je tu, što rade, iseljavaju li? Nisam o tome čitala, a u našim medijima, grad poput Ozlja nije vijest, tu sve štima, ljudi su vrijedni i snaljažljivi, ima posla pa ljudi ne iseljavaju odgovaraju mi. Začudim se na tim podatkom, pa gdje rade? – pitam i kad mi spomenu imena tvrtki, postaje mi puno toga jasnije. Kažu mi stopa nezaposlenosti je 3%, dodajem, dakle u gradu ne rade samo oni koji ne žele raditi, zvučim okrutno, ali poznajem ljude koji „traže posao, ali mole Boga da ga ne nađu“ pa to s pravom komentiram.

Kažu mi da u domovinskom ratu Ozalj nije stradao, za razliku od županijskog središta Karlovca i to mi je bila dobra startna pozicija.

Šetam po Ozlju i gledam kuće, sve su mahom sređene sa okućnicima i nerijetko sa dva automobila u dvorištu, pričaju mi ovdje ljudi lijepo žive.

Iako mu ne manjka automobila Ozalj je i grad bez semafora, to ne bi ni primjetila da domaćini to nisu spomenuli, ali je i dalje dominantniji zvuk ptica od zvukova automobila, a i u zraku se osjeti onaj „no stress“ osjećaj, tako potreban nakon života sto na sat.

Prolazimo i pokraj Gradske knjižnice i čitaonice koja nosi naziv po Ivanu Belostencu, hrvatskom jezikoslovcu i leksikografu rođenom Ozaljčanu, autoru enciklopedijskog ilirsko-latinskog i latinsko-ilirskog tronarječnog rječnika Gazophylacium. Usput saznajem da Ozaljčani pričaju u svom kraju sva tri narječja hrvatskog standardnog jezika, jer se grad nalazi na graničnom području s različitim jezičnim utjecajem.

Šetnju nastavljamo do mosta koji premošćuje obale Kupe, žile kucavice grada, impresivne modro zelene boje – uz koje rastu drvoredi šume i sežu u nepreglednu daljinu i pravi su melem za oči – i već tada osjećam polako priroda me opušta. Ljeti se ljudi kupaju uz obale Kupe, pa je Ozalj idealna destinacija za pronaći i ljetno osvježnje. Iako sam prilično dobra plivačica sa više desetljetnim stažom, dokazano „ne znam“ plivati na zagrebačkom Jarunu, a iskustvo kupanja u Kupi tek trebam doživjeti, a onda i o tom iskustvu po principu one prvo skoči pa reci hop.

S mosta puca pogled s jedne strane na Stari grad – izgrađen na litici iznad rijeke Kupe i župnu crkvu sv. Vida, a s druge strane na Munjaru – hidroelektranu. Riječ je o hidroelektrani smještenoj na rijeci Kupi iznad ozaljskog slapa, danas zaštićenom spomeniku kulture, koja od 1908. godine i danas uz više od 5.000 sati rada proizvodi tzv. zelenu električnu energiju. Hidroelektrana djelo je graditelja Valerijana Riezsnera te poznatog projektanta i arhitekta Hermana Bollea. Izgrađena je za potrebe rasvjete grada Karlovca, koji je drugi u Hrvatskoj, treći u svijetu imao javnu električnu rasvjetu. Prvi u svijetu grad s električnom javnom rasvjetom bio je moj Šibenik – koji tu činjenicu nedovoljno koristi u turističke svrhe, iako Šibenik posve zasluženo posljednjih godina doživljava svoj puni turistički procvat.

Šetnju nastavljamo do Starog grada, utvrde Zrinski i Frankopana čim je smaknućem, naglo zaustavljen razvoj grada. U 18. stoljeću grad pregrađuju novi vlasnici Perlas i Batthyani koji do tada pretežito gotičkom gradu daju današnji barokni izgled.

U utvrdi Starog grada smješten je Zavičajni muzej u kojem je dan povijesni pregled razvoja grada sa zanimljivim postavom, a jedan dio muzeja posvećen je i velikoj Slavi Raškaj, koja je rođena u Ozlju. Slava Raškaj iako je već dio svog života izbivala iz rodnog grada, nikad ga nije zaboravila, jer su motiv njenih daleko poznatih minijaturnih akvarela (op.a. po njima je bila najpoznatija) vrlo često inspirirani rodnim Ozljom. Slava je bila plemenitog roda, školovala se u Beču iako gluhonijema rušila je brojne tadašnje društveno nametnute standarde. Posjednje godine života provela je umobolnici, a njezin grob deseteljićima se nalazio na stenjevačkom groblju u Zagrebu. Tek su 1999. godine njezini posmrtnici ostaci preneseni u Ozalj, a danas se njezin grob nalazi u dvorištu župne crkve sv. Vida.

Crkva svetog Vida seže iz 1349. godine, središnji oltar posvećen je Gospi Lurdskoj zaštinici između ostalog radnika u hidroelektranama.

Nakon razgleda glavnih spomenutih znamenitosti grada, ukoliko putujete sa izletničkim vlakom na terasama Starog grada dočekat će Vas lokalni ugostitelji sa svojim ozaljskim delicijama, ali i vlasnici obiteljsko poljoprivrednih gospodarstava, gdje osim što se možete zasititi domaćim jelima s okusima, možete i kupiti domaće proizvode provjerenog porijekla.

Kao jednu od turističkih zanimljivih mjesta u Ozlju, valja spomenuti i Etno park koji je muzej na otvorenom koji je dio etnografskog odjela Zavičajnog muzeja Ozlja. 

Mogu li bolje nego uz pismo Petra Zrinskog svojoj voljenoj supruzi Katarini, koje slovi kao jedno od najljepših ljubavnih pisama zavrišiti ovaj putopis iz Ozlja:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Puteštvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling.

Ivona Bačelić Grgić