Nekih novih pet prijatelja ili mogu li se proputovati Velika Britanija i Irska s troje djece?


Iva Novosel s njamanjamaposvijetu nas vodi na jedno veliko putovanje kroz Veliku Britaniju i Irsku

 

Isn’t it weird that everything sounds better in English?

Čak i prije nego sam naučila prve engleske riječi, a dok sam na materinjem gutala knjige Enid Blython i Lewisa Carrola, znala sam da ću šetati britanskim countryside-om u gumenim čizmama, kad-tad.

I zaputili se mi u ljeto, godine 2015. u Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske pa, kad smo već tamo, i u Republiku Irsku. Na punih 28 dana.

Čini vam se puno za putovanje s troje djece dobi 7, 5 i 3.5 godina? I meni se činilo, priznajem. Posebice u trenutku kada petoro ljudi, od čega troje spomenute djece, treba spakirati za 27 dana putovanja bez mogućnosti pranja odjeće i za vremenske (ne)prilike odnosno ljeto-koje-uopće-nije-ljeto. Sve navedeno znači da DOSLOVNO sve iz ormara trpate u četiri kofera, koliko ih stane u prtljažnik automobila uz razne sitnice koje bi mogle zatrebati na tako dugačkom putovanju. Mission impossible.

Ali, kao i uvijek…kreneš s onim što je nužno. Onda napraviš što je moguće. I uskoro radiš ono što se činilo nemoguće. Spakirani i zatrpani, krenuli smo jedne ljetne večeri, sa zagrebačkih 36 celzijevaca, put Calaisa. Vozili cijeeluu noć, do Kanala smo prošli kroz 7 država i negdje pred Eurotunelom krenulo je pravo uzbuđenje. Vozit ćemo se u autu vlakom ispod mora! U Calaisu, uparkirali se u vlakić i za 25 minuta bili na Otoku, u drugoj vremenskoj zoni, na «krivoj strani» ceste. S automobilom koji, po njihovom poimanju i prometnim pravilima, ima volan s krive strane. Dovoljno je reći da mrtvi kut postaje malo veći izazov i da vožnja europskog automobila engleskim cestama nakon mjesec dana može rezultirati upalom vratnih žila. Ali, Izazov br.1 svladan.

Izazov br.2: brzinsko preračunavanje brzine izražene u miljama u onu kilometarsku.

Izazov br.3: shvatiti «what the heck» znači «No hard shoulders for x miles». Ili, «slow kids on roads with no shoulders»

Da dojam bude potpun, smještaj smo odlučili rezervirati u tradicionalnim britanskim B&B kućama, cottagesima ili farmama. S idejom da natučemo kile tradicionalnim english breakfastima i pivama malih craft pivovara u lokalnim pubovima (koga briga, ljeto je skoro pa gotovo!). Svi izazovi, a posebno ovaj posljedni, uspješno savladani.

Prva je stanica bila Engleska.

Smjestili smo se 100 km jugozapadno od Londona, u Winchesteru, Hampshire, bivšem glavnom gradu Engleske u kojem su živjeli i stvarali Jane Austen i John Keats. Charming, indeed! Baza za istraživanje bio je hotel The Black Hole B&B, preuređeni bivši zatvor. U Engleskoj se usred ljeta odlično spava pa smo puni energije istraživali živopisan i pomalo dekadentan Brighton na jugu Engleske, vidjeli THE stones u impresivnom Stonehengeu i pravili se Englezi u šarmantnom Bathu ispijajući originalni Five o’clock tea sa čajem, sendvičima od krastavaca i lososa, sconesima sa maslacem i džemom jer kad si u Engleskoj praviš se Englez. Yeah, mate.

Usred ljeta nam pada jedan rođendan. Ove godine sedmi. Zamislite da slavite prevažan 7. rođendan i da vam kažu da idete u Legoland?! Taj dan je najbolji dan ikad. Nakon toga nismo mogli propustiti posjetiti Njeno kraljevsko visočanstvo u dvorcu Windsor, isprobati kraljevski dobar fudge, posjetiti Eton College i na kraju večerati uz Temzu i rođendanski se zasladiti Eton messom. U Etonu.

Pet dana je premalo za istraživanje Engleske, ali pred nama je još dug put. Sljedeća stanica Wales. Usred šume, u Llagantocku, u potkrovlju kuće stare preko 100 godina. Škripavo i autentično. Kada krećete u Wales, ne znate što očekivati. Nitko ne zna puno o Walesu. A totalno je potcjenjen u okvirima VB. Englezi ih smatraju seljacima, a čak nas je i jedna rođena Velšanka pitala prije puta: ” why the hell would you want to go to Wales?!” A zašto ne? Prirodne ljepote kakve ova zemlja ima su…pa, nadnaravne. Životinjice kao iz slikovnice. Ljudi divni. Full english breakfast dodatno podebljan, ipak su oni u brdovitom kraju. Ovdje istražujete prirodu, sve je opuštenije, kao kod babe na selu. Lutate po nacionalnom parku i istražujete pećine Dan yr Ogof National Showcaves of Wales, vozite se starim vlakom na parni pogon po nacionalnom parku Brecon Beacon. Piknik na jednoj od stanica. Scena iz «Pet prijatelja»- mesne pite, sir, pivo s đumbirom, pink lemonade. Laganini. Čilanje po velški…pa tko ne bi zavolio Wales?

Atmosfera se osjeća i u gradovima. Cardigan i Cardiff, a posebice ovaj drugi, glavni grad Walesa puni su prirodne, zdrave, zemljačke energije. Ljudi se vole motati, oblačiti i farbati u nacionalnu boju- crvenu, vole piti- puno, a uglavnom to kombiniraju. Karneval.

Iz Walesa smo nakratko potegnuli nazad do Engleske. Jer kako prevaliti te silne kilometre i ne prošetati se ulicama kojima je nekoć hodao veliki Shakespeare, vidjeti gdje je napisao i danas aktualne drame, gdje je na kraju pokopan? Stratford upon Avon živi i diše Shakespearea.

Došlo je vrijeme za Republiku Irsku. Tu zelenu, vlažnu zemlju u kojoj se u jednom danu izmjene četiri godišnja doba, u kojoj se pije nevjerojatno dobra piva i jede izvrsna hrana, u kojoj te glazba prati na svakom koraku, kao da si u nekom filmu jer oh, što ti ljudi vole svirati i što vole svoju narodnu glazbu… zemlju koja je nezasluženo raseljena, a ima takva bogatstva. Zemlja u kojoj obožavaju Hrvate. A napokon sam shvatila i zašto. Irska je mala zemlja za veliki odmor. Baš kao i naša. Jer imaš zelenila, imaš more, imaš pivu i stara kamenja i «što će ti brate mili, više od toga?!». Kopirani mentalitet.

Smjestili se na samom jugu, u Arthurstownu pokraj Waterforda, u kućici uz more. Vjerojatno niste čuli za ovo malo mjesto koje broji svega tridesetak kuća, ali u kojem se lovi i potom dimi najukusniji losos. Toliko ukusan da ga se mora spomenuti.

Izlet u Kilkenny je “must” kada ste na jugu Irske. Taj srednjovjekovni šarmantni gradić definitivno je vrijedan posjeta posebno za trajanja jednog od brojnih festivala, mi smo imali sreću naletjeti za vrijeme Art festivala. Kilkenny je proglašen za 9. “najprijateljskiji” grad na svijetu i prvi u Europi. Ovdje je dovoljno šetati uličicama i dvorištima u kojima se svira na svakom uglu, osjeća Irska kakvu zamišljate i pije savršeno hladan Guiness ili još bolje, Kilkenny. I osjećate se kako su vas prirodno prihvatili, nekako toplo oko srca.

Cork, sigurno utočište za sve brodove, u Irskoj slovi za buntovnički grad, a Rebelsi-buntovnici, kako sami sebe nazivaju, jako su ponosni na to. Uvik kontra, takva sorta…Glad nas je odvela u gradić Crosshaven gdje se smjestio poznati irski pub Cronin. Mjesto prepuno uspomena, antikviteta (ljudskih i ostalih) i rariteta, u kojem se poslužuje prava domaća hrana za male novce, ljudi se osjećaju kao u kuhinji najboljeg prijatelja, djeca su sastavni dio scenografije. Uz zvuke frulice i potpuno opušteni od zelenila koje nas okružuje, zaputili smo se na nekoliko dana u sjeverozapadnu Irsku, na farmu u Miltownu, Tuam. Sam put do tamo je prečaroban.

Ostavili dakle, jug i krenuli prema Galwayu i Coonemari. Prva stanica na putu bila je Rock of Cashel ili St. Patrick’s rock (stijena sv. Patrika), u zamislite, zelenoj pokrajini Tipperary. 
Rekla bih da je impresivno da nakon toga nismo vidjeli čuda prirode. Zapadna obala, nešto niže od Galwaya. Tu su se smjestile stijene zvane Cliffs of Moher. Prirodne stijene, visine 200m koje su same po sebi nevjerojatne, a s kojih puca pogled na nepregledni Atlantik. Prije 320 milijuna godina na ovom se mjestu u more ulijevala rijeka. 
Ogladnili od šetnje uz Veliko more pa smo se spustili do malog ribarskog sela, imena Doolin (zaista malog jer se proteže kroz samo jednu ulicu-Fisher street). Doolin je osim po odličnom tradicionalnom irskom gulašu poznat i po Irskoj narodnoj glazbi koja se svira neprestano u svakoj kući i pubu i koja je unazad nekoliko godina počela privlačiti sve više zaljubljenika i svirača na spontane svirke i festivale ili “fleadhanna”. (Doolin je poznat i po igrici za PS3, Folklor u kojoj se do Netherworlda odnosno Zemlje duhova može doći samo prolazom kroz jedno mjesto na zemlji, selo Doolin).

S naše male farme, nakon obilnog Full Irish breakfasta ( a kako smo prelazili iz Engleske u Wales pa se penjali Irskom, Full English breakfast je bio sve obilniji. Dok smo došli do Škotske, s jednim se tanjurom može nahraniti četveročlana obitelj. Za ručak!), svakodnevno smo skitali.

Prvo do Galwaya, gdje smo našli Irsku kakvu sam zamišljala.

Na stranu što su oni “wanna-be Englezi” (u svim su etničkim nemirima i sukobima stali na stranu Engleza i uvijek su bili lojalni engleskoj kruni), kakvu dušu ima ovaj grad! Pomalo boemsku. Poznat vam je osjećaj kad s nekim koga tek upoznate jednostavno kliknete? Tako smo Galway i ja totalno kliknuli. Nije ljubav, ali nekako smo si sjeli. Ostatak bande dijeli osjećaj.

How many days are we? Tako Irci pitaju «koji je danas dan»? Tko više broji! «Đir» zapadnom stranom Irske, vozili smo se poznatom Wild Atlantic Way rutom na kojoj se krajolik nevjerojatno mjenja iz kilometra u kilometar, od borovih šuma i zelenih pašnjaka do mora i kamenjara. Pa naletite čak i na fjord! 
Posjetili benediktinski samostan Kylemore Abbey. Još jednom se uputili do Galwaya kako bi nas stari ružinavi brod prebacio na Inis Mor, najveći od tri Aranska otoka u Galway zaljevu. Otoci su stari preko 350 milijuna godina, poznati su po očuvanim ranokršćanskim i keltskim spomenicima te po iznimnom i jedinstvenom kulturnom nasljeđu koje stanovnici i dalje njeguju. Primjerice, muškarci pletu fantastične veste. Da, oni pletu. Po otocima se možete šetati ili biciklirati. I gledati predivan, nepregledan Atlantik.

Došlo je vrijeme za zadnju irsku stanicu, za layover u Dublinu, o kojem je već toliko pisano i ja ne želim kvariti dojam, ali…pa najmanje smo Irske osjetili u Dublinu, prepunom turista i prilično iskomercijaliziranom. A možda je stvar u tome što smo pravu irsku dušu već našli negdje drugdje pa se Dublin činio kao još samo jedan veliki grad. U kojem se naš materinji jezik čuje na svakom koraku. Pravi paradoks. Toliko se Iraca odselilo iz svoje domovine da bi Irska postala obećana zemlja nekim drugim dušama u potrazi za boljim životom.

Pustimo patetiku, čeka nas najbolji dio avanture…preko Sjeverne Irske, iz Belfasta brodom do Škotske. William Wallace, here we come!

Škotsku nikad nisam zamišljala osunčanu. Iznad tih ruševnih dvoraca, ciglenih i kamenih kućica i bezbroj zelenih brežuljaka na jednom od kojih se kroz maglu nazire gajdaš u kiltu, moraju biti tamni zlosutni oblaci. Takvo nas je vrijeme dočekalo u Škotskoj. Ovdje je živio Rob Roy, ali ne mogu si pomoći, kao što ne možete ni vi, da vam jedna od prvih asocijacija na Škotsku ne bude Mr Braveheart William Wallace, kako ga je utjelovio Mel Gibson. A Škotska je jedna zemlja divna. I nema veze što je sve mokro i blatno, nema veze što na najtopliji dan u godini živa dosegne 20 stupnjeva, nema veze što ljeti moraš nositi “wellies”, ova je zemlja divna i čarobna.

Smjestili se u Callanderu, malom gradiću koji se smjestio na granici Highlanda i Lowlanda. Taman da nam bude taman. Čine ga dvije ulice. Savršeno. Ali zato je priroda usred koje se smjestio neopisiva. Možete se šetati, planinariti, voziti oko bezbroj jezera, voziti se po jezerima. Malo pivice usput (Škoti vole i pivu, ne samo viski).

Jesam li se veselila Edinburghu? A ne, nisam. Dun Eideann, glavni grad Škotske, leži blizu rijeke Leith i uz zaljev Firth of Forth. Stanovnici ga od milja zovu Auld Reekie (old Smokey).
 Spektakularan je i slikovit sa svojom srednjovjekovnom arhitekturom, sa moćnim dvorcem koji dominira gradom ležeći na ugaslom vulkanu. A još je spektakularnija energija ovog grada. Zaista mogu zamisliti zašto je J.K.Rowling upravo u Edinburghu dobila inspiraciju i u nekom kafiću napisala prvi dio “Harry Pottera”. Ili Arthur Conan Doyle za Sherlocka, a da ni ne spominjemo Roberta Burnsa, Sir Waltera Scotta, Muriel Spark, Irwine Welsha…ovaj je grad inspirirao preko 500 romana i zasluženo je 2004. postao prvi UNESCO-v grad literature. A naše se putovanje poklopilo sa jednim od najvažnijih svjetskih kazališnih festivala- FRINGEom. I sa Gin festivalom, Jazz festivalom, International book festivalom…miruj srce moje! Brzo nazad u prirodu. Ballater, Aberdeenshire je najsjevernije što smo vidjeli od Škotske. Prilično sjeverno. Ondje smo se zaljubili. Zaljubila sam se u mnogo gradova u kojima smo bili, ali nikad ovako. St. Andrews, gradić na istočnoj obali, poznat je po katedrali koja je bila najveća katedrala u Škotskoj. Tu su se čuvale relikvije sv. Andrije po kojem je grad kasnije i dobio ime, koji je postao svetac zaštitnik Škotske i čiji je križ na škotskoj zastavi. Upravo je ovdje izmišljen golf, u 15.st. U gradu ima 7 golf terena, a turnir koji se igra na najstarijem, Old Course terenu je…pa, nešto kao golferski Wimbeldon. Želim biti penzić u Škotskoj, živjeti u St. Andrewsu, šetati uz more i igrati golf.
 Back to reality. Nakon ovog grada u kojem se povijest, kultura, znanost, uglađenost i jedan opći mir duha osjete na svakom koraku, krenuli mi u Perthshire, u samo srce Škotske, na highlander igre. Vašar, kirvaj, dernek, fešta po škotskiVeselje i smijeh. Gorštak do gorštaka, usred impozantnih i moćnih škotskih planina.

Ma vidjeli smo i Hadrijanov zid, kojeg su izgradili Rimljani (dalje nisu mogli, Škoti su ih zaustavili) a koji je doslovno dijelio Britanski otok, na povratku kući se zaustavili u čarobnom francuskom Colmaru. Ali Škotska… definitivno želim biti penzić u Škotskoj.

Nakon što putujuća petorka proputuje čitav svijet.

Napisala: Iva Novosel – njamanjamaposvijetu.hr