Home > Putopisi > Putešestvije by Ivona > Na Zlarinu – šibenskom zlatnom otoku koralja i Vesne Parun

Na Zlarinu – šibenskom zlatnom otoku koralja i Vesne Parun

Možda je tajna mog stalnog vraćanja Zlarinu, sadržana u rečenici Branislava Glumca „Zavičaj je misterij. DNK života“.

Zlarinu se rado vraćam, svakog ljeta.

Tako je bilo i ovog ljeta, iako je u jednom trenutku, izgledalo da, barem tog ponedjeljka kad sam se uputila na Zlarin, na otok  ipak neću stići.

U luci kupujem kartu, tempo mi je laganini, na godišnjem sam, računam nigdje mi se ne žuri pa sam otišla prošetati do hladovine obližnjeg autobusnog kolodvora.

Upravo ću iz hladovine, par minuta kasnije, ugledati scenu kako brod isplovljava prema Zlarinu bez mene.

Nevjerica i smijeh su me obuzeli istovremeno, rekoh sebi niz „velike putnice“ se nastavlja, nakon što sam prije par mjeseci na recepciji u hotelu ostavila osobnu,  svjedočim da brod za koji imam kartu isplovljava bez mene.

Ne odustajem ja lako, u nevjerici surfam Jadrolinijinim voznim redom (op.a. raspored plovidbe dostupan vam je webu Jadrolinije), ustanovljujem vlastitu grešku, umjesto vremena polaska na ekranu mobitela sam  gledala vrijeme dolaska broda na otok. Usput gledam kad mi ide sljedeći brod.

Sljedeći brod mi ide za tri sata, odlučujem da neću šetati gradom u prime terminu za dobiti sunčanicu, to nije opcija pa se kao velika putnica vraćam doma na ručak. Blizina i laka dostupnost svega u Šibeniku, potvrđuje mi se još jednom kao velika prednost manjih gradova. Preživjet ću razložan obiteljski podsmijeh nakon mog povratka, a poslije ručka vraćam se u grad i sljedećim brodom idem na Zlarin, i ovog puta ne tražim hladovinu, već sam među prvim putnicima na brodu, da ne bi bilo zabune, rekoh sama sebi, ovog puta ništa me neće iznenaditi.

Isplovljavamo iz luke, iza nas ostaje morski pogled na Šibenik – 951 godina stari grad, tu po enti put ostajem facinirana ljepotom rodnog grada i opet padam na testu lokal patriotizma unatoč sad već bezbrojnim kilometrima u nogama i pola života provedenog na zagrebačkoj adresi, ali sjetite se Glumčeve rečenice s početka putopisa.

Fotografiram opet po zna koji put morsku vizuru the grada i ubrzo mi je u objektivu odnedavno na UNESCOV popis uvrštena Tvrđava sv. Nikole u sklopu obrambenog sustava Republike Venecije  16. i 17. stoljeća. Tako je danas, Šibenik jedini grad u Hrvatskoj koji ima dva kulturna dobra na popisu svjetske kulturne baštine. Naime, šibenska ljepotica katedrala svetog Jakova 2000. godine uvrštena je na UNESCOV popis kulturne baštine. Tvrđava sv. Nikole, jedna je od najljepših pomorskih fortifikacijskih utvrda na obali Jadrana, smještena u kanalu svetog Ante na otočiću Ljuljevcu. Izgrađena je sredinom 16. stoljeća po projektu mletačkog vojnog graditelja Michielea Sammichellea  i tijekom stoljeća je obnavljana i nadograđivana, ali prema izvornom planu i ideji.

Vožnja od dvadesetak minuta vodi me na otok Zlarin, najbliži otok šibenskog arhipelaga, udaljen od kopna cirka 2 kilometra, a proteže se na 8,19 km2. Oduvijek mi je facinantan dolazak brodova na otoke.

Otočanima je brod sve, a Zlarinjanima i Prvićanima jedan brod osobito je drag – Tijat, najstariji Jadroliniji brod. Iako mu je 2015. godine prijetio zbog starosti i „propisa EU“ nepovratni put u rezalište, Tijat na radost otočanina i njihovih gostiju i dalje plovi na relaciji Šibenik-Zlarin-Prvić – Vodice i prkosi buri kad drugi brodovi stoje zavezani za rivu, a otočani ostaju odsječeni od kopna. Tijat je izgrađen 1955. godine i već 62 godine neumorno plovi, a 60 rođendan u studenom 2015. godine proslavio je veličanstveno uz zvukove pjesme i veselja u svakoj luci svoje rute plovidbe, a vrhunac proslave ovjekovječen je sa milenijskom fotografijom Šime Strikomana na Vodičkoj rivi.

I ja na Zlarin stižem s Tijatom, Lara je isplovila bez mene, tri sata prije.

Zlarinu tepaju da je  zlatni otok, jer se vjeruje da mu ime potječe od latinske riječi koja u prijevodu znači upravo zlatni.

Zanimljivo na Zlarinu tijekom godine živi oko 280 stanovnika, ali taj broj  znatno raste za vrijeme sezone i to na više od 2.000 stanovnika. Veseli da je nakon trogodišnje pauze, u školskoj godini 2016./2017. g. na otoku  ponovno otvorena škola i to samo za jednu djevojčicu. Zlarin je jedan od najsunčanijih otoka na Jadranu sa prosječno 2700 sunčanih sati godišnje, a jačini zlarinskog sunca i sama sa svojedobno više puta svjedočila kad bi se s otoka vratila „izgorjelih nogu“.

Otok je i poznata  nautička luka pa je tu na vezu cijeli arsenal najljepših jedrilica i jahti na kojima se odmaraju oni dubljeg džepa.

Već tradicionalno  svoj boravak na otoku započinjem šetnjom po otoku, i to  uvijek istim rasporedom prvo šetam do središnje župne crkve posvećene Marijinom uznesenju – baroknoj crkvi koja u svojoj unutrašnjosti krije relikvije svetog Fortunata – mučenika iz križarskih ratova. Ispred crkve se nalazi bunar, neki kažu da izvor vode prolazi ispod samog glavnog oltara. Šetnju nastavljam uskim otočnim uličicama, zen je u zraku tek se čuju djeca koja se bezbrižno igraju uličicama bez straha od najezde automobila.

Na otoku bez automobila glavno prijevozno sredstvo je bicikl (op.a. u unutrašnjosti otoka  su i uređene biciklističke staze), traktori s prikolicama, pokoji neregistrirani motor i „ klupski golf“ autić, ali i karijole alias tačke neizostavno su sredstvo u prijevozu namirnica s kopna, ali i kofera.

Šetam uskim ulicama i vraćam se na obale otoka,  stižem do Leroja – tornja s javnim satom, izgrađenog 1839. godine, obnavljan je kroz povijest, a od 1970. godine na njega je postavljen električni sat.

Nastavljam šetnju po otoku do Zavičajnog muzeja tu je izložena zanimljiva zbirka etnografskih predmeta otoka, originalni alati za vađenje i obradu koralja, a tu je i spomen soba  velike jedne i jedine velike i moje omiljene pjesnikinje Zlarinjanke Vesne Parun.

Duž obale/rive niz je restorančića i kafića u kojima je moguće pronaći predah, osvježenje i okrjepu, a tu je i hotel koji nosi ime po simbolu otoka –  Koralj. Za Zlarin se veže stoljetna duga tradicija koraljarstva, prvi pisani tragovi o lovu na Koralje na Jadranu potječu iz 13. stoljeća, a kao poznati koraljari spominju se Zlarinjani. U svrhu očuvanja tradicije organizira se manifestacija „Ispraćaj koraljara“ kojim se zorno prikazuju običaji odlaska predaka  u lov na kćeri mora kako tepaju koraljima, a koji su Zlarinu utisnuli pečat otoka koralja.

Zanimljivo, u crkvi Gospe od Rašelja, smještenoj van centra otoka, nalazi se najveće zlarinsko kulturno bogatstvo, riječ je o prvoj matrikuli – pisanom čakovštinom odnosno latinicom iz 1456. godine. Blagdan Gospe od Rašelja slavi se osmog srpnja i tada je posebno svečano na otoku.

I danas je Zlarin poprište brojnih kulturnih događanja posebno tijekom ljeta, zahvaljujući svojim stanovnicima, ali i brojnim umjetnicima kojima je upravo Zlarin oaza odmora i izvor inspiracije.

Nakon šetnje po otoku, predah je najbolje potražiti na jednoj od Zlarinskih plaža koje krasi čisto more, i na kojima nećete pronaći rezervirane ručnike i plahte, a gdje se i sama osvježavam pred povratak na kopno uživajući u stihovima Vesne Parun.

Šum mora

Jednoličnost umornog šuma

i vrata otvorena maštanju.

Valovi puni tjeskobe

bježe u daljinu.

Kuda da uputim misli o budućnosti

kad ne znam što će mi sadašnjost?

Htjela bih od nje sazidati tvrđavu

ali vrijeme je oprezno.

Kako da oprostim vremenu

koje nema sažaljenja?

Netko je pitao: otkad ostarjeh?

ali nitko nije odgovorio.

Tri crne masline prišle su blizu

i gledaju pučinu.

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/ .

Ivona Bačelić Grgić

Možda ti se svidi i ovo
London – Povratne aviokarte iz Hrvatske već od 34€
3 nove linije za SAD iz Budimpešte
Povratne aviokarte iz Zagreba za Izrael već od 141€
Chiara & Mattea u Nadoru – Moroko

Odgovori