Ines nas ovim putopisom vodi u Grčku. Veličanstvene skupine prirodnih planina i stijena na kojima se nalaze pravoslavni manastiri – Meteora
Nakon pete zvonjave alarma napokon se budimo i shvatimo da kasnimo na vlak; jedini vlak u tom danu na relaciji Atena – Kalambaka. Budimo Giorgosa, prijatelja koji nas vozi do željezničkog kolodvora kako bismo uhvatile vlak. Stižemo u zadnji tren i u žurbi kupujemo karte.
Kalambaka je gradić u središnjem dijelu Grčke, u pokrajini Tesalija, jednoj od trinaest grčkih periferija (nešto poput naših županija). Ima svega dvadesetak tisuća stanovnika, podno njega teče rijeka Penej, a ove „lebdeće stijene“ nalaze se iznad grada te se do gore može doći automobilom ili lokalnim autobusom. Doista, ako ih se promatra sa određene točke, stječe se dojam da lebde negdje između neba i zemlje. Moguće je i planinariti do gore, u što bismo se prijateljica Kimberly i ja sigurno i upustile pod nekim drugim okolnostima.
Budući da smo kasno legle i rano ustale, u vlaku zaspemo gotovo istoga trena. Veći dio puta sam prespavala. Grčke su željeznice zadovoljavajuće kvalitete, jedina im je negativna strana što je pušenje dozvoljeno u kupeima. Srećom, suputnici su tolerantni i ne zapale cigaretu za vrijeme vožnje. U rano poslijepodne, nakon gotovo pet sati vožnje, silazimo iz vlaka.
Vrhovi Meteore vide se još iz grada – ogromni, asimetrični, veličanstveni. Gledam ih sa oduševljenjem i jedva čekam da dođem gore. Dok čekamo lokalni autobus koji vozi do gore, odlazimo u obližnji restoran nešto pojesti. Nije trenutak za degustaciju egzotičnih jela pa biram klasični Menu. Simpatičan nas konobar pita odakle smo te mi postavi pitanje koje me iskreno nasmijalo: „Do you want a meal with pile or with svinja?“ U nevjerici pokušam saznati kako to da raspolaže hrvatskim rječnikom te mi objašnjava da je radeći ovaj posao tijekom godina naučio od svakog jezika po malo. Tim individualnim pristupom osvaja goste i gotovo mu se svatko vraća ponovo; dobra kompenzacija za premali i kvalitetom jedva pa prosječan obrok.
Malo manje gladne nego prije, Kimberly i ja izlazimo iz restorana i prvo što uočavamo je nebo koje je crnije nego ikada. Sprema se oluja.
U ljetnim cipelama, sa koferom u jednoj te malim kišobranom kupljenim kao suvenir u drugoj ruci, pitam se je li ovaj pothvat trenutno uopće izvediv. Krupne kišne kapi padaju po ulici, gromovi nadglasavaju buku iz prometa. Premda obožavam oluje, moram priznati da je čak i najvećim avanturistima izazov ići na vrh planina dok grmi i pljušti kiša.
Vožnja je spora, ceste su uske i vijugave, temperatura se znatno spustila. Prizor koji vidim kroz prozor je doista epski, filmski. U autobusu je još nekoliko optimističnih turista. Dok ja fotografiram, neki stari Grk cijelim putem razgovara sa Kimberly, postavlja joj hrpu neobičnih pitanja, pa se i drugi putnici priključuju razgovoru. Na pola puta pak Grk izlazi iz autobusa jer je vozač shvatio da ga ipak ne može povesti gore bez kupljene karte.
Meteora je skupina prirodnih planina i stijena na kojima se nalaze pravoslavni manastiri. Nekada ih je bilo čak dvadeset i četiri, no do danas ih je ostalo samo šest – od čega je jedan ženski. Nalaze se na UNESCO-vom popisu Svjetske baštine. Način na koji je priroda kreirala ove divove uistinu je impresivan sam po sebi, čak i ne uzimajući u obzir arhitekturu na vrhovima.
Čini se da ipak imamo sreće jer je kiša taman stala dok smo došli do gore. Naravno, samo je pitanje vremena kada će ponovo početi padati. Kimberly nije ni blizu oduševljena kao ja pa ostaje na stanici gledati suvenire i čuvati nam kofere, gdje brzo sklapa prijateljstvo s tamošnjim lokalcima, dok se ja odvažujem „planinariti“ zanemarivši nezavidne uvjete.
Obilazim koliko uspijevam u relativno kratkom vremenu koje provodimo gore. Ne ulazim u manastire, ali gledajući ih ovako izbliza, primjećujem da zaista izgledaju ogromno. Izgrađeni su prije više od pet stoljeća, no ne zna se točno kada. Nekada je bilo vrlo teško doći do gore, koristile su se duge ljestve od užadi. Danas se u najvećem, Svetom Manastiru (Velikom Meteoronu) nalazi muzej za turiste.
Manastiri su građeni tako da se doima da su prirodni „nastavak“ stijena, odnosno ne vidi se jasna granica gdje prestaje stijena i počinje zid – što ih čini još posebnijima. Postoje mnoge priče i legende vezane uz ovo mjesto, što nije neuobičajeno s obzirom na Grčku koja je prepuna mitova i legendi. Prema jednoj od njih, osnivač prvog manastira nije sam došao do gore, nego ga je donio orao.
Premda osobno nisam pobornik legendi niti u potrazi za duhovnošću, ovakva kombinacija prirodne ljepote i čovjekove gradnje zasigurno je mjesto koje bih preporučila svakom avanturistu, pa i turistu. Sa olujom ili bez nje – Meteora je sasvim sigurno sama po sebi avantura.
Napisala: Ines Ignjacic
