Lisboa, eu te amo


Da bi se zaljubili u Lisabon potrebno vam je samo tri do četiri dana. Mi smo ostali deset.

Napisala: Iva Novosel –  njamanjamaposvijetu.hr

 

Krenuli smo u Lisabon jedne ljetne noći, iz Venecije. Iz nekog razloga TAP Portugal je ukinuo direktne letove Zagreb-Lisabon. No, Venecija je zapravo jako blizu, a putujete li vlastitim prijevozom, na aerodromu možete ostaviti auto odmah pokraj Terminala i to prilično povoljno. 3 sata leta, prebacite se u novu vremensku zonu i u Lisabonu ste. Za Lisabon smo isplanirali iskušati Air B&B smještaj. Ja obožavam hotele, pater familias također, a i zvjerke su se navikle na odsjedanje u hotelima. Ma što pričam, mogli bi živjeti u hotelima!

Pokazalo se da je Air B&B izvrstan servis. Nakon registracije možete pretraživati opcije smještaja u cijelom svijetu, pregledati iskutva, komentare i rejtinge drugih putnika i tako znati kamo i kod koga idete. Iznos za smještaj se uplaćuje unaprijed samom servisu, a vlasnik smještaja isplaćuje se po dolasku gosta. Pronašli smo stan u centru Lisabona, u četvrti Chiado, u maloj živopisnoj uličici, na 10 minuta hoda od centralne Rua Augusta i 3 minute od glavne stanice Rossio. U pravoj portugalskoj maniri, na aerodromu nas je dočekao Gustavo (č.: Guštavo) i odveo u naše malo lisabonsko gnijezdo. Upoznati Gustava bilo je otkriće. Prvi susret s portugalskim duhom, otvorenošću, neusiljenom ljubaznošću…slutilo je na dobro. Jesu li svi portugalci ovakvi? Jesu. Gustavo nas je smjestio, uputio nas u osnove funkcioniranja i bivanja u Lisabonu i prepustio Gradu.

Prvi smo dan zamislili u laganom modu, šetnjica okolicom, upoznavanje lokacije…ali svaka lisabonska ulica zove i uvlači u sebe pa smo na kraju dana odradili upoznavanje puno šireg dijela grada i pola sutrašnjeg itinerara. Nismo se ni raspakirali, a već smo pregledali našu četvrt- Chiado, susjedni Carmo u kojem smo otkrili mjesto na kojem ćemo uživati barem sat-dva svakog dana, spustili se do rijeke Tejo i na kraju otkrivali staru čarobnu Alfamu.

Chiado je živopisna stara lisabonska četvrt, na putu prema turbo popularnom Bairru Altu u kojem se nalazi velika većina barova koje vodiči preporučuju posjetiti. Chiado je između i baš je taman. Ovdje se lokalci dolaze «pripremiti» za izlazak. Lisabon je prepun malih trgova i parkova, svaki od njih ima «quiosque» u drugačijoj, posebnoj kvartovskoj boji. Želite li se asimilirati, tu ćete si naručiti piće, možda nešto sitno za prigristi i uhvatiti neko mjesto na klupici, travi, zidiću, skalama gdje ćete pričati, pustiti djecu da trčkaraju okolo i slažu igre sa klincima u istoj situaciji na nekom svom jeziku, promatrati ljude, slušati glazbu- ponekad fado, ponekad onog tko se prvi primi gitare i mikrofona. I uživat ćete. Jedan smo takav trg našli odmah iza ugla i uklopili se već prvi dan.

U čitavom gradu osjeti se otvorenost, spontanost, toplina…ona ljudska ali i temperaturna. Dodajte tome miris, a miris Lisabona je miris pečenih srdela koji izvire iz svake ulice i iz svake pore grada. Pribrojite i fado koji se mota oko vaših ušiju negdje u sumrak (jer ima li boljeg doba dana za saudade, za tugu i čežnju od onog kad se dan pretvara u večer) pa do duboko u noć…u Lisabon se morate zaljubiti jer osvaja sva osjetila. Odjednom.

Na tlu Lisabona tragove su ostavili Feničani, Rimljani, Vizigoti, Maori …i povijest i arhitektura su nevjerojatno živopisne. Vjerojatno je i to jedan od razloga njihove otvorenosti, spontanosti, opuštenosti. Onda opet, rijeka Tejo na kojoj leži Lisabon ulijeva se u more na samom rubu grada. Kako možeš ostati na mjestu, a ne pogledati kamo ćete odvesti ta rijeka i kakvo li je to Veliko More? Odgovore je najbolje tražiti u četvrt Belem, najimpozantnijem povijesnom dijelu Lisabona. Odavde su svi veliki portugalski moreplovci isplovljavali na ekspedicije, iz Belema je Bartolomeu Dias krenuo na plovidbu oko Rta Dobre nade, Ferdinand Magellan u svoje avanture, Vasco da Gama pronašao put do Indije, a Kristofor Kolumbo stao na povratku u Europu nakon što je otkrio Novi svijet.

I sve je u četvrti Belem posvećeno razdoblju Velikih otkrića. Od predivnog tornja Belem, Spomenika otkrićima, Pomorskog muzeja, a da ne spominjem Samostan dos Jeronimos koji je sagrađen kako bi redovnici pružali podršku, utjehu i snagu mornarima te molili za dušu kralja Manuela 1. U Belemu zaista možete izgubiti čitav dan, a da ne budete ni malo izgubljeni.

Samostan Jeronimos je mjesto za koje bih čekala u redu na suncu sat-dva (takvih mjesta zaista nema mnogo, ne padamo na turističke-moraš-vidjeti-ili-nisi-bio-spike. Ali sva sreća, nismo morali čekati). Impresivno gotičko ili točnije manuelitsko zdanje oko kojeg se formirao Belem kakav danas jest, a iznutra…često poželim da imamo priliku putovati ne-turistički i na određena mjesta (ok, većinu) ući i šetati i doživljavati ih i osjećati ih bez ikakvog zvuka oko sebe. Ovaj samostan baš to “pita”. Nasloniti leđa na hladan kamen i slušati tišinu. A onda trenutak prođe nova grupa turista kojima se možda i neće biti tamo, uleti, poslika se, ode na wc ako je usput i trči u obližnji Pasteis de Belem.

Da, ni jedan vodič ili preporuka ne zaobilazi Pasteis de Belem. Ali, pa to je samo slatko, čemu frka? Probajmo prvo nešto konkretno. Kad si u Portugalu, često si u prilici za “comer e beber” (jesti i piti). Odmah pokraj slavne slastičarne, možda ga zato ljudi i propuste posjetiti, smjestio se restoran Os Jeronimos. Pravi, tipičan lisabonski restoran, sa domaćim gostima, pun odlične energije i još bolje hrane. Za malo novaca. Jer u Lisabonu se tako jede- dobro za malo novaca. Ili izvrsno za malo novaca. Os Jeronimos ima tako razrađen sistem i uigranu ekipu (ne,ne nemojte sada zamišljati neki fensi restoran sa konobarima koji su na praksi bili u Francuskoj. Ovo je lokalna konoba, obiteljski restoran sa iskustvom i tradicijom, to je sve. I fenomenalnom hranom). Dakle, razrađen system i uigranu ekipu tako da je hrana na stolu za 15 do 20 min, sve friško pripremljeno i za-prste-lizati-ukusno. Pa punih trbuha, jer čeka nas šetnja uz rijeku, svratili smo i mi dvoja vrata dalje do Pasteis de Belem. Peku oni svašta, ali svašta imate i doma. Taj kolačić o kojem se priča, Pastel de nata…imate osjećaj da vam anđeli plešu u ustima. Idete li u Lisabon, ponesite mi par komada.

Insajderska informacija je bila da ne čekamo u redu, jer čeka se dugo već da uđemo sa lijeve strane, kroz ulaz u slastičarnu, nađemo mjesto, sjednemo se popiti kavu i naručimo Pasteis za van. Aha, informacija iz prahistorije! Naime, slastičarna ima preko 400(!!) sjedećih mjesta i sva su zauzeta, a za sjedenje također postoji red. Ma što red, redina! Ali…uspjeli smo se strateški rasporediti i dobiti nekoliko komada ovog savršenog kolačića. Da ih je bilo 100 bilo bi premalo.

Natrag na istraživanje Belema. Od Jardima do Praca do Imperio šetnjom do Padrao dos Descobrimentos (Spomenika Otkrićima) i zatim uz rijeku Tejo do Torre de Belem.

Svakako vrijedi posjetiti Pomorski muzej. Kulturni centar Belem je ogromna moderna građevina koju smo prošli na povratku. Ali tko je više imao snage za to? Možda bi i imali da nismo imali drugi plan- posjetiti omiljenu destinaciju u svakom gradu, žilu kucavicu, srce grada- tržnicu. A Mercado da Ribeira, kako se ispostavilo, mjesto je na kojem bi mogli boraviti danima.

Tržnica koja datira još iz 13.st. i nekoć je bila jedna od najpoznatijih ribljih placa u Europi. Gradskim vlastima je postala teret (ovo je zaista velika tržnica) pa su 2010.god. dali na licitaciju jedan veći dio prostora. Time Out je uletio i uređen je nevjerojatan prostor. Dio tržnice je onaj “dnevni” na kojem možete pronaći…ma sve, a drugi je dio tržnice renoviran i u njemu su, jedan kraj drugog, fenomenalni mali restorani, vinarija, delikatesni dućani i prostori za comer, beber i uživanje. Na katu, prostori za kuharske radionice. Nije ovo nešto što prvi puta vidimo, isti tip tržnice posjetili smo u Oslu, ali uz dužno poštovanje, norveška hrana i energija ne mogu se uopće uspoređivati sa portugalskom.

Uhvatilo nas predvečerje, a ostali bi mi na Mercado da Ribeira do sutra (inače, radi do ponoći a vikendom i do 2 ujutro). Sad su lisabonske ulice prepune ljudi, lagani vjetrić s rijeke nosi glazbu iz svake ulice, ok smo, nismo nimalo umorni. Za kraj dana, ja imam još jedan plan- moramo posjetiti najstariju knjižaru na svijetu. Koja nam je na 5 min od stana. I kažu oni, ma idi sama. Jeeeeeeiiiii! Sad uopće neću pisati o mom oduševljenju time što sam u knjižari osnovanoj 1732., što slinim nad svakom policom, što sjedim u starim kožnim foteljama i samo mirišem zrak. Neću, jer mislit ćete da sam luda. Ali, za mene ludu, to je to. Savršen završetak dana. I naravno, piće na našem trgu da se slegnu dojmovi. Sjeo nam je ovaj Lisabon. Baš jest. Dogodila se Ljubav.

To što na ovo putovanje nismo krenuli vlastitim autom nije nas naravno moglo spriječiti da upoznamo nešto više Portugala od samog Lisabona. Vlakovi, trajekti, autobusi…jedino što u Portugalu nismo isprobali su popularna «tuk-tuk» vozila koja na svakom koraku nude turistička razgledavanja grada i okolice.

U varijanti kada niste na svojim kotačima treba ukalkulirati vozno vrijeme metroa, «ričarđanje» kartica, dolazak do busa, gužve, opasnost od gubitka barem jedne zvjerke (uvijek iste op.a.)…Ipak, naviknuti, ispraksirani, u «ništa-nas-ne-smije-iznenaditi» modu, spremni smo i na buđenje i polazak u 5.30 ujutro (znam, luđaci) za izlet u Coimbru. Činjenica je da je portugalska mreža vlakova izvrsna, linije redovite, vlakovi čisti i brzi. Alfa Pendular vlak za 2 do 3 sata vožnje odvesti će vas u više-manje svaki dio Portugala.

Coimbra je u unutrašnjosti pa nas nije dočekalo tipično ljetno vrijeme. Da bi zvjerke nagradili za ovu ranojutarnju avanturu prva je stanica u Coimbri bila Portugal dos pequenitos, dječji park. Čudesan prikaz portugalske arhitekture i njihovih kolonija kroz minijaturni svijet. Mjesto za otkrivati portugalske građevine, pa one iz zemalja portugalskog govornog područja, Madeiru, Azore i Coimbru. Proći kroz par malih muzeja (lutaka, minijaturnog namještaja, pomorski). Zabava za cijelo jutro.

A zatim u istraživanje Coimbre. Penjanje uzbrdo. Strmo brdo. 
Coimbra je u srednjem vijeku bila glavni grad Portugala. Ipak, najpoznatija je po drugom najstarijem Sveučilištu na svijetu (prvo je ono u Bologni), osnovanom 1290.god. kada je lisabonskim gradskim ocima dosadilo imati hrpe raskalašenih studenata po ulicama grada pa su jednostavno čitavo Sveučilište “protjerali” u Coimbru. I to na vrh brda. Barem su ga smjestili u dvorište stare kraljevske palače s predivnim pogledom na grad. No, nije Coimbra odabrana samo zato što je dovoljno daleko već zbog postojanja duge tradicije školstva. Još 1308. dobiva svoj statut, Magna Carta privilegiorum. Danas tamo studira oko 20.000 studenata. 
Vrijedi ga posjetiti. Glavna stvar koja nas je (Mene) vukla gore je prekrasna Biblioteca Joanina. Nije stara kao Sveučilište, datira iz 1728., a ime je dobila po kralju Joau V koji je pokrenuo njenu izgradnju. Dovoljno je stara da bude mistična, čudesna, savršena, jedna od najljepših svjetskih knjižnica. Sastoji se od samo tri prostorije, uređene u baroknom stilu a koje čuvaju oko 100.000 starih, starih knjiga. Dobro ih čuvaju jer je zgrada tako dobro pozicionirana da ima savršene i gotovo identične uvjete kroz sva godišnja doba. DA se be poremeti balans unutra može ući samo 60 ljudi istovremeno. Niti jedan više. 
Nakon toga slijedio je lakši dio, spuštanje nizbrdo, kroz uske zavojite uličice i prolaze prepune zgodnih restorana i barova. Dovoljno je živo uz velik broj turista, kako li tek mora biti u vrijeme akademske godine?!
 U principu i bez obzira na ranojutarnje buđenje jedan prilično lagan dan.

Pa za kraj dana fado pod prozorom, lagani povjetarac s rijeke, miris pečenih srdela u zraku i sve to traži bocu dobrog portugalskog vino verdhea ili porta. Lisabon osvaja, osvaja baš onako spontano, da niste ni svjesni kako vam se odjednom uselio u misli i srce. Ovaj grad stvarno treba (do)živjeti.

Sljedećeg smo dana opet lutali po Portugalu. Do Sintre se putuje vlakom, to je najbrži i najjednostavniji način. Čak i da ste u Portugalu na četiri kotača, dolazak u Sintru automobilom je nepreporučljiv. Naime, grad je krcat turistima, sve su ulice jednosmjerne, strme i “nevozljive”. Parking je znanstvena fantastika, vožnja ulicama Sintre samo za one sa čeličnim živcima i iskustvom profesionalnog šofera, a kolone u kojima se vozi dugačke kao da se nešto besplatno dijeli. Vlakom se vozite tek 40 minuta i čim siđete s vlaka uletite u more turista. Ipak, turističke ture su izuzetno dobro organizirane. Odmah na izlazu iz kolodvora stoje autobusi za Cabo da Roca ili za Palaču La Pena i ostale znamenitosti. Karte se prodaju na ulazu u autobuse, koji voze često i nema predugog čekanja. Ali vožnja… e, to je ono što sam spominjala. Ulice su uske, strme i jednosmjerne, autobusa, automobila i hodajućih turista more pa vožnja traje i traje…cuk…cuk…

Možete obići sve znamenitosti jer lako uhvatite sljedeći autobus koji vozi dalje, ali mi smo se odlučili «samo» za Maurske zidine i palaču La Pena. Da bi dojam bio potpun, dan je bio siv, sve je utonulo u maglu i bilo nevjerojatno mistično i romantično.

Mauri su osnovali Sintru u 8. ili 9.st. kada su izgradili utvrdu koju danas zovu Castelo dos Mouros. Ide priča da su prvo što je Kolumbo ugledao na povratku nakon otkrića Amerike, bile stijene Sintre. A kakve stijene! Maurske zidine su nevjerojatno moćne, zamisliti njih tamo, a zaista je moguće odlutati u to davno doba, bilo je fascinantno. Pogled na šarenu palaču La Pena sa zidina čaroban. A tek palača! U podnožju brda je nevjerojatno zelenilo, Serra de Sintra, nacionalni park.

Kad smo se popeli do palače, oblaci su doslovno prolazili kroz nas. Ili mi kroz njih. Nema rose, nije hladno, doslovno smo bili u oblaku. Naokolo magla, lebdiš usred ničega, a leđa ti čuvaju šareni zidovi La Pene. Prekrasno. Zapravo je toliko visoko da se, ako je lijep dan i nebo čisto, vidi čak iz Lisabona.

Iz nekog smo razloga očekivali da će dolje biti manje magle pa smo sjeli na autobus za Cabo da Roca, najzapadniji rt u Portugalu. Vidjeli smo irski Cliffs of Moher pa čisto da usporedimo. Od najzapadnijeg rta u Portugalu vidjeli smo samo maglu. Maglu svuda oko nas. I ništa osim magle. U redu, bilo je i za očekivati, ali ja sam samo htjela vidjeti horizont. I more. Kako lupa u stijene. Pa nije to puno! Na Cabo da Roca se svi fotkaju kao “a super sam, aaaa kosa mi je u ustima, aaaa puše za poludit…jeiiii Cabo da Roca”. Pomalo kiseli i pomalo pokisli krenuli smo popraviti dojam.

Bilo bi blesavo potegnuti skroz zapadno a ne posjetiti barem jednu pravu staru vinariju. Vino iz Colaresa, područja i grada blizu Sintre, poznata su i specifična zbog načina sadnje loze. Naime, ona se sadi u pijesak. I tako ju nikada nisu poharale velike zaraze koji su uništili većinu europskih vinograda u 19.i 20.st. što znači da je većina sorti u regiji originalna i jako stara. Da skratim priču iako tu ima još puno slova i o terroireu i o povijesti. Colares je najmanja vinska regija, od njih 17 ili 19 (nisam sigurna, taj je podatak došao pred kraj degustacije) u Portugalu, ali jedna od najposebnijih.

Već je stiglo vrijeme za večeru? Colares je na moru. Na oceanu, točnije. Već znate kakvih sve riba, školjki i morskih algi ima u Atlantiku ili bar možete pretpostaviti. A svi koji nas znaju svjesni su činjenice da bi mi i kamen iz mora pojeli. E pa morali smo probati svaku školjku koju nikad nismo i sve što je bilo tradicionalno i nastavili bi tako do jutra da nismo morali natrag to Sintre pa na vlak za Lisabon. Noge lagane vratile nas u stan, a kad tamo pod prozorom fado, povjetarac i miris pečene sardele. Dobri, stari Lisabon.

Usred ljeta nam pada jedan rođendan. Zapravo dva, ali ovaj Zvjerke broj 1. je bitniji. Znam kako je biti rođen usred ljeta, svi prijatelji rasuti posvuda. Njegovi mama i tata još k tome svake godine zamisle neko putovanje baš u vrijeme rođendana. Zato se ipak potrude da to bude najbolji dan putovanja, sve posvećeno dječjoj zabavi.

1998.god. u Lisabonu se održavao Expo sajam i na prostoru nekadašnje močvare niknuo je niz paviljona. Danas taj prostor više podsjeća na Dubai nego Lisabon sa impozantnim građevinama, neboderima i modernim hotelima. Parque dos Naçoes ili Park naroda fantastično je mjesto na kojem čitav dan možete uživati u različitim muzejima i parkovima. Pa jesmo.
 Sa stanice Oriente, najveće lisabonske stanice, kroz centar Vasco da Gama, spustili se do rijeke Tejo pa prvo u Muzej znanosti. Ma, samo za taj muzej treba vam par sati da bi isprobali svaki eksponat. A diranje, prevrtanje, okretanje, skakanje, provlačenje, istraživanje se itekako potiče. Savršen muzej za klince. Napokon nitko ne viče “ne diraj, ne smiješ sjesti na to, pazi da ne razbiješ…”
 Odmah pokraj smjestio se najveći europski Oceanarium. Nevjerojatno mjesto. 
I mogli bi tako lutati po Parku naroda još satima. U planu je bila i vožnja žičarom koja vozi od Oceanariuma do drugog kraja parka ali već smo padali s nogu. I razmišljali o finoj rođendanskoj večerici koja nas je čekala. Puhanje svjećica i sve po redu. 
Danas je bio dan za zvijerke. Ali takvi dani prilično izmore, složit će se svi roditelji.

Dojmovi rođendanskog dana još se nisu do kraja slegli, a mi smo već krenuli na novi izlet.

Na jednom brdu, osamdeset kilometara sjeverno od Lisabona, Mauri su oko 700-te godine podigli utvrdu. Živjeli su tu dok im prvi portugalski kralj Alfonso Henriques nije oduzeo grad 1148. Zauzimanje ove maurske utvrde bio je zadnji korak u osvajanju regije Estremadura, nakon naseljavanja Sanatrema, Lisabona i Torres Vedras. Kralj Dinis je 1282.god. čitav Obidos, to je grad iz ove priče koji je nastao oko maurske tvrđave, darovao kao vjenčani poklon, kraljici Isabel. Otada je Obidos bio pod zaštitom portugalskih kraljica i tako stekao naziv Vila das Rainhas (grad Kraljica).

U crkvici Santa Maria u Obidosu vjenčani su portugalski kralj Alfonso V, koji je tada imao 10 godina i njegova rođakinja, osmogodišnja princeza Isabella od Coimbre. U potresu 1755. Obidos je dosta stradao i tada je uništeno mnogo originalne maurske arhitekture. Ali grad se obnovio i čitav je zaštićen kao spomenik. A danas, danas je Obidos jedan od najljepših europskih srednjovjekovnih gradova. Romantičan, živopisan sa svojim kamenim uličicama, šarenim malim kućama koje prekrivaju bugenvilije, crkvicama ispranih fasada, lončanicama na prozorima i raznobojnim keramičkim pločicama, bezbrojnim galerijama. I svojim zidinama.
 Zaštitnica grada je Gospa od žalosti, ali ništa ovdje nema veze sa tugom.

Ovaj gradić je nevjerojatan, ovo bi bio portugalski Grožnjan.
 Danas smo, šesti dan, do Obidosa otišli busom do kojeg treba sat vremena vožnje i prebacili se u neki drugi svijet. Tempo je zadnjih dana bio žestok pa smo odlučili jedan dan laganini, samo lunjati i istraživati. Samo jedno mjesto. Grad je malen, lako ga je prehodati u dva sata. No, nismo samo tako za danas isplanirali baš ovaj izlet. Već godinama se u Obidosu ljeti održava srednjovjekovni sajam i čitav grad je tada poput filmskog seta sa centralnim događanjem u samim zidinama. Sve je do detalja dotjerano- od kostima, glazbe, suvenira do hrane i pića koji se poslužuju u glinenom posuđu i jedu rukama, ljudi koji se tako dobro i iskreno znaju zabavljati. Fenomenalan dan. Zabava za pamćenje.

Nakon nekoliko napornih dana treba se malo smiriti, ponekad se na to odlučiš sam, a ponekad te sredi viroza. I to na 40 lisabonskih celzijevaca. Dosta gadno. Ali na putu smo, nema odmaranja, treba Lisabon do kraja istražiti. Te je dane vikenda bilo prilično teško vući se pustim ulicama Lisabona, jer svi su pobjegli na more. No, Mercado da Ribeira je uvijek dobra za ubijanje vremena I viroze u finoj hrani i upoznavanju ljudi. Penjanje i spuštanje ulicama Bairro Alta I ne tako dobra (kažu da je centar lisabonskog života ali meni se Chiado u kojem smo mi smješteni čini puno življi).

I dalje u istom filmu (čitati: virozi koja je na sreću, samo mene uhvatila) posjetili smo Fatimu, portugalsko svetište Majci Božjoj. Autobus za Fatimu kreće sa stanice Sete Rios, sat i pol vožnje.

Uz Fatimu se veže lijepa legenda prema kojoj je mjesto dobilo ime po lijepoj maurskoj princezi Fatimi. Ona se zaljubila u nekog viteza i radi ljubavi preobratila na kršćanstvo. 
Nakon što se 1917. Gospa ukazala Franciscu, Luciji i Jacinti, malim pastirima iz obližnjeg sela i njima kroz duži period podijelila Fatimske tajne te nakon što je Crkva priznala ukazanje, milijuni ljudi hodočaste u Fatimu. Namjerno smo odabrali ponedjeljak da izbjegnemo gužvu. Fatima je, za razliku od Lourdesa i Međugorja, bar prema našem iskustvu, puno dostojanstvenija i umjerenija. Osim na autobusnom kolodvoru nismo vidjeli niti jedan štand sa religioznim predmetima poput krunica, kipića, Burberry tajica i šarenih parea.
 I ne mogu si pomoći, ali uvijek imam problem s količinom i tipom ljudi u svetištima, u koja čovjek odlazi ispuniti zavjet, pronaći utjehu, osjetiti mir, svatko ima svoj razlog. A zapravo zaluta na još jedno turističko odredište.

Zadnji, deveti dan bio je dan za rekapitulaciju.

U devet dana prehodano 115 km (nije “odokativno”, mjerila je aplikacija na mobitelu), a vožnje raznim prijevoznim sredstvima nešto više od 1000 km, ne računajući put avionom. I metroom. Saude! Ili očito- za lude! Ma, požalim li se još koji put na djecu sama ću se nogom u guzicu!

Za kraj smo odlučili Lisabon vidjeti s druge strane rijeke Tejo. Iz luke u Cais do Sodre vozi trajekt s kojim smo za 20ak minuta bili na drugoj strani, u Cacilhasu. Nekada su rijekom Tejo, s jedne na drugu stranu vozili samo tzv. cacilheirosi, bijelo narančasti brodići. Onda je sagrađen lisabonski Golden gate odnosno Ponte 25 de Abril. No, za prelazak na drugu stranu i ljepše i najjeftinije je voziti se trajektom.

Sa pristaništa u Cacilhasu šetnica vodi uz more i stara napuštena skladišta, ruševine i dokove na kojima se lokalni penzioneri i galebovi usidre pa “bace tunju”, do panoramskog lifta koji vozi prema spomeniku Cristo del Rey. E, pa ne vozi. Digne on vas gore, ali do Crista del Rey treba se još nahodati. Nije strašno, ali ne treba vjerovati ni svemu što piše u lokalnim vodičima. Na kraju ipak vrijedi ta šetnja, pogled na Lisabon i na Ponte 25 de Abril je zaista veličanstven.

Spomenik Cristo del Rey, inspiriran je onim poznatim brazilskim Kristom u Rio de Janeiru, a sagrađen je 1959. u znak zahvale što Portugal nije stradao u Drugom svjetskom ratu. I pogled na Lisabon i spomenik i kapelica u spomeniku i maslinici koji ga okružuju, mir i toplina kojima sve odiše…pa i te ruševine kraj kojih se prolazi na putu do gore, zaista vrijedi prijeći Tejo.

Nakon penjanja ide spuštanje. Na sreću. Spustili se mi do luke Porto Brandao, druge luke iz koje je moguće vratiti se u Lisabon. Nismo slučajno tamo krenuli. U istoimenoj marisqueiri, ribljem restoranu, jede se najbolja Cataplana de Marisco, jelo od morskih plodova (pravih morskih plodova- škampa, ogromnih kozica, rakova, školjaka…) koje se kuha u posebnoj posudi, cataplani. Izgledom slična peki. U njoj se ukuhava s lukom, paprikom, pasatom. Kakvo jelo!

Trajektom natrag u Lisabon, do Belema pa šetnja Avenidom Liberdade. To bi bilo nešto kao lisabonski Champs Elysees sa skupim dućanima i luksuznim hotelima. Malo prođirali pa nazad u Chiado, na naš Largo do Carmo gdje je gušt sjediti na skalama, slušati glazbu i upijati mirise, zvukove i dušu pravog Lisabona.

I opet zaključak- ako radi ničeg drugog, u Portugal vrijedi doći radi ljudi. Povijest, arhitektura, priroda, hrana i vino- sve vrijedi doživjeti, ali ovakve ljude još nismo sreli. Teško bi bilo ispričati iskustvo sa svakim kojeg i koju smo upoznali, ali učinili su Portugal nezaboravnim.

Pozdravili smo se sa Gustavom, sa Lisabonom i Portugalom, ali bit će to samo Adeus (doviđenja) nikako Zbogom…