Putujemo i dalje s Leom kroz Keniju. Idemo u nacionalni park Amboseli

KENIJA I TANZANIJA Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom 

KENIJA I TANZANIJA Drugi dio: Oči u oči, usne na usne 

KENIJA I TANZANIJA Treći dio: Biti jedan od njih                                      

Cijeli idući dan proveli smo vozeći se do nekoliko stotina kilometara udaljenog Nacionalnog parka Amboseli. Krenuli smo rano ujutro, a prema Kharisinim riječima, bit će nam potrebno osam sati vožnje do odredišta. Pauzu za rastezanje nogu i shopping napravili smo u golemoj suvenirnici, punoj ručno rađenih afričkih predmeta, najčešće od ebanovine, kvalitetnog, gustog, crnog drveta. Stotine uredno poslaganih figurica žirafa tata je jednim neopreznim potezom ruke doveo u stanje domino efekta. Pale su sve, od prve do zadnje. „Sve je u redu“, uvjeravao nas je prodavač, iako mu se nezadovoljstvo moglo iščitati s lica. Nisu se polomile, ali znao je da će ih morati složiti i uložiti dodatni napor koji taj dan nije planirao. Svejedno, bio je živahan, imao je svoj plan. Kupili smo nekoliko palih žirafa, nosoroga i maski popularno zvanih „Papa i Mama Masai“. Tada je i moj tata službeno postao Papa Masai. Nakon obaveznog cjenkanja, prodavač je u blagajnu stavio minimalni, nužni iznos, dok je razliku postignutu svojim trgovačkim umijećem stavio sebi u džep, pazeći da ta kriminalna radnja ne bude primijećena od strane šefa, visokog, korpulentnog, robusnog crnca. Mi smo se zabavljali kupovinom, Kharisa ponovnim popravkom automobila, taj put popustile su kočnice, a David je bio okupiran gledanjem maminih slika na mobitelu Pape Masaija. Ne moram ni napominjati da ga je uzeo sam, bez pitanja. Sasvim je pristojno baratao iPhone-om, otključao ga i brzo pronašao ono što ga je zanimalo. Nismo znali što reći pa smo ga pustili da uživa. Svatko ima svoje veselje, neka i Davidu bude njegovo.

Osam planiranih sati pretvorilo se u devet, pa deset, i u konačnici četrnaest. Iako su Masai ekstreman slučaj, i za ostale Kenijce vrijeme je često relativan pojam. „Hakuna matata“, govorio je afričku misao vodilju nasmijani David, a gladni Kharisa divljom, potpuno mračnom cestom vozio kao da sutra ne postoji. Unatoč svim njegovim naporima, na večeru nismo stigli. Umorni konobari i kuhari već su odavno počistili restoran i otišli na počinak. Praznih trbuha isto smo učinili i mi. Vjerujem da je to Kharisa najteže podnio.

Ujutro smo zato došli na svoje. Jučerašnju glad nadoknadili smo obilnim doručkom, jajima, kobasicama, rižom, povrćem, chapati kruščićima i voćem. Hrana je bila uredno posložena u zatvorene posude. Kad god bismo nešto htjeli uzeti, osoblje bi nam ih uvijek, bez iznimke otvaralo, da se mi slučajno ne bismo nepotrebno umorili. Osjećala sam se malo neugodno trpajući velike količine na tanjur, jer nikako nisu mogle proći neopaženo. „Stvarno si gladna, ha? “ smijao se jedan od djelatnika. „Jesam“, odgovorila sam, „ne znate kroz kakvu glad prolazimo“. Nehranjivi ugali u potpunosti smo ignorirali, čak i David, inače njegov veliki ljubitelj. Kharisi se osmijeh ponovno vratio na lice. Mene je razveselilo to što sam pripadnike Masai plemena počela prepoznavati i uniformirane, bilo u konobarskoj, kuharskoj, sobarskoj ili bilo kojoj drugoj opravi. Najlakše ih je identificirati promatranjem lica. Pravi Masai nema najmanje dva donja zuba, a na obrazima mu se ocrtavaju ožiljci u obliku krugova. Zube vade namjerno, smatrajući ih neprirodnima i odgovornima za bolesti kao što su proljev, povraćanje i mentalna retardacija kod djece. U dobi od otprilike šest godina na lice prislanjaju užarene komade metala od kojih će im ostati ožiljci kao dokaz pripadnosti za cijeli život. Mi se iz vjere i tradicije krstimo, a oni vade zube i rade ožiljke. I dječaci i djevojčice.

Baš kao i Masai Mara, i Nacionalni park Amboseli obiluje životinjskim svijetom. Jedno je od najboljih afričkih mjesta za safari, jer je vegetacija zbog dugih sušnih mjeseci izrazito rijetka, pa uočavati životinje nije teško. Krajolik je gotovo potpuno nizinski, s ponešto grmlja i kišobranastih agacija. I samo njegovo ime na svahiliju znači otvorena ravnica.

Bezbrojne vrste ptica i leptira, bivole, hijene, krda gnuova, zebri i ostalih životinja u hodu ili na hranjenju viđali smo na gotovo svakom koraku. Ipak, Amboseli je status drugog najpopularnijeg parka u Keniji stekao titulom najboljeg mjesta na svijetu za približavanje slonovima u njihovom prirodnom okruženju. Oni su nešto drugačiji od onih u Masai Mari. Krdo čine krvno povezane majke i njihovi mladunci, a predvodnik grupe je najstarija ženka. Mlade obavezno drže u sredini, štiteći ih od napada lavova i krokodila, a rjeđe i leoparda i hijena. Mužjaci su tu samo da obave svoje. Moram priznati da smo vrlo lako razaznavali mužjake od ženki. Osim što najčešće tumaraju sami, hodaju na pet nogu. Njihova „peta noga“ može težiti preko 25 kilograma. Slonovi u Amboseliju izrazito su velikih ušiju, smećkaste, čak i crvenkaste boje. Prakticiraju takozvane prašnjave kupke, kad se valjaju po tlu ili surlom prašinu bacaju po ostatku tijela. Na taj se način rashlađuju, čiste kožu i uklanjaju parazite. Odatle netipična boja. Jedan slon u jednom danu popije 200 litara vode i pojede više od 200 kilograma bilja. U potpunosti opustošuju područja kojima prolaze, a ukoliko ne mogu dosegnuti lišće, kljovama ruše cijela stabla.

Čest su prizor i strvine životinja, obično gnuova, nekad ogoljene do kosti, a zbog punog trbuha ubojice, nekad nedovršene. Gnu je vrlo ranjiv, meta je većine grabežljivaca. Mladunče hoda i trčkara nekoliko minuta nakon rođenja, jer je to jedino što mu daje šansu za opstanak i preživljavanje dana.

Iako smo neprestano mogli uživati u prekrasnim prizorima, znali smo osjetiti pomanjkanje adrenalina u krvi pa smo taj problem povremeno rješavali na svoj načine. Davidov i Kharisin odlazak na uređeni wc na odmorištu Papa Masai i ja iskoristili smo za napuštanje sigurnog područja pa smo se uputili u slobodno koračanje divljim afričkim tlom. Otišli smo malo dalje i uspjeli napraviti tek nekoliko fotografija, kad nas je uspaničeni Davidov glas dozvao natrag i ukorio zbog neprofesionalnog ponašanja. Zaista se bojao za nas. Na naše „Hakuna matata“ kiselo se nasmijao. Tad sam mu objasnila da nam avantura nije strana i da je mama već svima rekla da će tatu sigurno pojesti lav. Čim sam spomenula mamu, razvukao je osmijeh od uha do uha. I naravno: „Hakuna matata“.

Divlje životinje različitih vrsta, koje nisu mesožderi i ne predstavljaju opasnost jedni drugima, žive u miru i skladu i često pasu zajedno. Tako se u jednom kadru mogu naći gazele, antilope zebre, gnuovi, ptice, a s njima i bivoli, slonovi, vodenkonji. Dok krupni slonovi, bivoli i vodenkonji prilično bezbrižno i opušteno provode dane, manje životinje su stalno na oprezu. Ugledaju li potencijalnu opasnost, pažljivo prate njezino kretanje i procijene li da je previše blizu, kolektivno se daju u bijeg. Tako smo i Papa Masai i ja razradili plan za naše adrenalinske ture. Dogovorili smo se da kad ugledamo lavove kako se približavaju, pažljivo pratimo njihovo kretanje i kad se previše približe da se damo u kolektivni bijeg.

Papa Masai i ja još smo jednom srcu dopustili da prevlada razum. Osmislili smo taktiku kako ću se naći u istom kadru sa slonovima i gnuovima. Reći ću Davidu da moram piškiti, na što će Kharisa zaustaviti vozilo. Dok će njih dvojica raspravljati, kao i obično, o politici, diskretno ću se udaljiti u smjeru životinja. Tako je i bilo. Potrčala sam u divljinu, a Papa Masai spremno čekao s fotoaparatom. Uspjeli smo u svom naumu, prije nego su ova dvojica shvatila što se događa. „Leaaa, vrati se!“ dozivao je bespomoćni David.

Puni dojmova, kasnopopodnevni povratak u kamp iskoristili smo za šetnju do vidikovca, s kojeg bi se trebao vidjeti gotovo 6 tisuća metara visoki Kilimanjaro. No, gusti oblaci na obzoru nisu dopuštali ništa. Potpuno čistog neba bude samo nekoliko desetaka dana godišnje, ali naš dan nije bio jedan od njih. Stoga smo umjesto u Kilimanjaru uživali, netko na masaži, a netko na bazenu, osvježavajućoj oazi usred ničega. Zabavljala sam se s konobarima i konobaricama uz bazenski kafić. Nasmijavali su me svojim opažanjima i komentarima. Smatrali su da je manekenstvo moj životni poziv i da zarađujem baveći se poziranjem. Nevjerojatno ih je razočarala činjenica da sam obična studentica prve godine Novinarstva i da s hodanjem po pisti nemam nikakve veze. „Nema veze. Uvijek možeš postati Masajka“, zaključili su. A kad sam usvojila osnovne pokrete tradicionalnog Masai plesa i skakanja, oduševljenju nije bilo kraja. Uzvratila sam im kratkom podukom učenja hrvatskog. Nakon pola sata lomljenja jezika, uspjeli smo snimiti video od dvije rečenice. O sadržaju je bolje ne pričati.

Naš je sljedeći cilj postao prelazak graničnog prijelaza i ulazak u Tanzaniju, ništa manje fascinantnu zemlju, smještenu južno u odnosu na Keniju. Višesatna vožnja do izlaska iz područja Nacionalnog parka Amboseli dala nam je posljednju priliku za uživanje u njegovim nepresušnim ljepotama. Iako iscrpljeni i umorni, snu nismo dopuštali da prevlada. Upijali smo svaku sekundu. „Koliko ću samo puta u životu poželjeti ponovo biti u ovom trenutku?“ mislila sam u sebi, dok se sa suncem budio i životinjski svijet. Osim geparda, najviše su mi se svidjele hijene. Kod većine ljudi svojim izgledom izazivaju zgražanje, no, ljepota je u oku promatrača. A ja sam promatrač koji voli hijene. Posebno kada savladane vrućinom legnu u malo vode, ostatak jučerašnje kiše.

David i Kharisa su se za to vrijeme bavili svime osim promatranjem svijeta oko sebe. Pili su vodu, jeli čips ili kuhani kukuruz, izraženim gestikulacijama ruku raspravljali o politici i čistili uši prstima.

Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač

Napisala: Lea Bijač