Tjedan dana jahanja, desetine različitih auta, kamiona, kombija i ostalih naprava na četiri kotača daleko su sada već iza nas. Više ništa nije bitno. Bitno je samo da smo došli na Phuket, najveći otok Tajlanda.

Mlad dečko sa superluksuznim autom ostavlja nas odmah na prvoj plaži, centimetar od aerodroma. Hodamo po narančasto-izblajhanim pijeskom i ‘bacamo skener’ – tražimo potencijalno mjesto za kamp. Ruksaci, torbe, vrećice i gitara pritišću nas prema dolje, ali glava još uvijek gleda prema gore, i osvajački koračamo prema naprijed. Iza nas ostaju samo duboki tragovi planinarskih čizama. Osim tereta čija je gravitacija svakim korakom sve veća, za sobom vučemo poglede znatiželjnih očiju koje su već odavno prestale treperit. Više izgledamo ko’ astronauti nego tko netko tko se došao sunčati. Ma, totalni uljezi!

“Hi. What’s up? Kako si? Ovo-ono?? Nego, jel’ možemo ovdje kampirati??”
“Maaa, nema problema. Možete kampirati gdje god želite. Ovo je plaža!” veli spasioc podbočen na kokosovo drvo.
“Nego, u šest sati navečer nam završava smjena, tako da se onda možete preseliti ovu našu kućicu”, i s prstom pokaže na njihov polu-šator. “Znaš, ako će pasti kiša da ste na sigurnom. A sigurno hoće zato što je već lagano kišna sezona.”
“Hvala šef, ovdje ćemo se ugnijezditi.”

Ekipa za očevid sastoji se od četiri spasioca. Šef, momak s tetovažom na licu, klinac i debeli nemaju baš nešto pretjerano posla. Zapravo, nemaju ništa za raditi. Zapadna obala Tajlanda poprilično je vjetrovita, more divlje, a kupača nigdje. More je većinom prazno i vrlo je mala mogućnost da netko pluta po moru. Valovi se dižu i do 4 metara visine i ekipi za očevi jedini posao je procjena kada staviti zastavicu zabrane plivanja. Sve što trebaju je uzeti crvenu zastavicu u ruke, istrčati ko David Hasselhoff iz svoje jazbine i staviti je na vidljivo mjesto. I to je to. Posao smjene.

U ‘slobodno vrijeme’ igraju odbojku na pijesku, kartaju se, rolaju duhan, lagano pijuckaju rum i bacaju fore. Da ne biste mislili da ama baš ništa ne rade, bace oni ponekad lagani ‘skening’ kroz dalekozor, ali to je tek toliko, za publiku, da održe svoju reputaciju.

Lucy, Tetovirani, Šef i Klinac. Fali samo Debeli

Jedino momak s tetoviranom facom nešto je kreativniji. Izvana izgleda tako opasno, zastrašujuće, ali iznutra je mali dječačić, totalna dobrica koja ne bi niti leptira zgazila. Iz njegovih ustiju očekivao sam dubok heavy meta glas, ali kada je progovorio dobio sam lagan cvrkut slavuja. Lik, nazvat ću ga Tetovirani, ima jedan hobi. Svakog jutra kad dođe na posao ostavi svoju pet centimetara malenu torbicu i ručnik koji mu visi o rame u svom ‘uredu’ i otiđe po plaži sakupljat prirodne otpatke koje more preko noći donese. Školjke, puževe kućice, grane drveća, kosti ribe….sve to Tetovirani pretvori u ogrlice, narukvice, prstenje, naušnice, igračke i suvenire.
Sve te ‘pizdarije’ koje ima na sebi, a bogami ima more toga, napravio je sam samcat. Na prstima prstenje od nekog crnog drva, oko ruke narukvice, na ušima naušnice, a na jeziku piercing. Full paket. Nema zajebancije s Tetoviranim.

Tetovirani, mada čak mu leži i nadimak Opasna Dobrica

Šef jedini nabada nešto po engleskom, ali kada mu zašteka, izvuče se na osmjeh koji mu zaokruži glavu. Debeli ko debeli, uvijek je u nekoj kombinacija s hranom, a Klinac ko klinac. Lagano upija znanje i šalju ga po šibice. Duhan. I viski. Piva je na Tajlanda skupa, ali viski nije. Boca malog crvenog transparentnog kupi se bez problema. Niti se ne osjeti po džepu. Viski je spasiocima dodatna oprema, sredstvo za ubijanje dosade i spajanje ideja. Šef je većinom naredio, tetovirani natočio, i čaša viskija već je bila u mojoj ruci. Jedan, dva, tri, i odmah je sve nekako bilo bolje.

Naš privremeni dom. Šator i plaža daleko najjača kombinacija

Iste večeri…

Sprema se oluja. Dolazi nevera. Crni mordorski oblak polako plovi morem i pitanje je samo kad će udarit po obali. Par tisuća kilometara zapadnije nalazi se Indija, i mora da su ga Indijci poslali. Vjetar pojačava a mordorčina je sve bliže. Pritisak u zraku. Sprema se nešto ozbiljno. Prije nego što udari, moramo se osigurati u vezi hrane, jer jednom kad počne udarati, nema više gibanja. Hodamo prema obližnjem restoranu, ali, nešto nas vuče nazad na plažu. Odjednom plažu preplave nadobudni ekstremisti, windsurferi i kitesurferi. Sve momentalno ludo. Sprema se opasnost, ali baš zato svi su poblesavili.

Pogled mi se spaja s Lucynim, što znači samo jedno – jebeš hranu, idemo u more!! Dotrčali smo do šatora, i jedan-dva, hop, i već smo plutali po moru. Vjetar, kiša, valovi, bodysurfing po valovima, windsurfing po moru, kitesurfing po zraku, munja-dvije po nebu…i što ti treba više. A nevera?? Ma koga to više zanima. Kada udari, udarit će.

Lifegardsko kampiranje na plaži došla je do kraja. Od ekipe za očevid samo se Tetovirani pojavio tog jutra. Još jednom otišao u laganu šetnju i vratio se sa šakom otpadaka. Riječ zahvale, tapšanje po ramenu i ruka oproštaja bilo je zadnje što smo izgovorili. Na odlasku nam je dao malen suvenir kojeg je par minuta prije izradio. Koja dobrica od čovjeka. Ali, skužio sam ga ja. Malo sam razmišljao o njemu, razmišljao, i sve mi se povezalo. Pošto je Tetovirani vrlo sramežljivi, podosta neprimjetan što ga je valjda pratilo kroz cijelu mladost, jednog dana odlučio je to promijeniti, stati na kraj, i cijeli se istetovirao. I facu isto. Sada više nije neprimjetni, dobiva itekako pozornosti, privlači poglede prolaznika, pitanja stranaca. Evo na kraju i zbog te tetovaže po licu dobio je i pola stranice u ovom blogu. Bez brige Tetovirani, više nisi neprimjetni. Baš suprotno, itekako si vidljiv.

Suvenirčić kojeg je Tetovirani napravio i poklonio nam

Eh, taj kaučsurfing!

Fucaranje po plažama i kampiranje malo za promjenu odlučili smo zamijeniti za topli i mekani krevet. Vrata svog stana otvorio nam je Harry, kaučsurfer kojeg je Lucy pronašla. Inače, Lucy pronalazi kaučsurfere bez pola muke, a ja pišam krv da pronađem nekoga. Totalno me živcira činjenica u što se kaučsurfing u zadnju godinu-dvije pretvorio. Prije tri godine na samom početku puta ta stranica davala mi je vjetra u leđa zato što bez nje ovo low budget putovanje već odavno bi svršilo. Ne bih stigao dalje od Indije. Zahvaljujući kaučsurfingu prespavao sam u više od 70 različitih domova i upoznao predivne ljude. Puno puta dogodilo mi se da sam u nečiju kuću došao kao gost, a otišao kao prijatelj. Ugostiti nekoga i pružiti mu krov nad glavom daleko je najvažnija stvar, sama svrha te stranice. Međutim, u zadnje vrijeme sve to zajedno polako je počelo blijediti, i miris nade da stranica opstane zamijenio je miris koji prodire i razjebe sve do čega dođe – miris seksa!
Primijetio sam da muškarci preferiraju hostati cure, a cure muškarce. Čak sam primijetio da se na muškim profilima može naći gdje debelo napominju da u svoj stan primaju samo cure! A ja se pitam, koji k….ljudi?? Za ta slinjenja jedni po drugima imate druge stranice, imate famozni Tinder, samo ne dirajte ovu. Ali zabadava ja cvilim zato što je već prekasno. E kaučsurfingu, moj kaučsurfingu, gotovo je s tobom. Samo još godinu i dvije, i bit ćeš kuplerajska stranica.

U Phuketu sam trebao ostati sljedeća dva tjedna zato što sam upisao dvotjedni tečaj foot massage. Nakon što je Lucy otišla za Novi Zeland poslao sam preko 20 CS zahtjeva, ali kako su korisnicu u Phuketu većinom likovi, sa zlim smiješkom na licu odbili su me kao balavca. Iživciran i razočaran otišao sam u centar grada i uzeo dormitory sobu u najjeftinijem hostelu u gradu te u njemu ostao puna dva tjedna.

Odlazak iz Phuketa

Kada sam došao na glavnu cestu i digao palac, shvatio sam jednu poprilično čudnu činjenicu koja je i mene iznenadila. Sam samcat, ali stvarno sam samcat nisam stopirao više od godinu i pol dana!! Zadnji autostop koji sam primio bio je iz Kambodže do Saigona, na Badnjak 2016. Godine! Ludnica, jel’ da?

Odlazak iz Puketa zapravo bio je iznenađujuće lak. Bez problema ustopirao sam dva-tri pick-upa, i pola sata kasnije već se našao ‘na kopnu’. Nogomet i Rusija još uvijek nekako su friški, i kad vozačima velim da sam iz Hrvatske, odmah pozitivno polude

“Ya, ya…Kroejša, futbal, gud, gud….best one…nice…i like….bravo!” i takve slične. Back time, kad je vozaču koji me pokupio na cesti geografija zakazala, da mu olakšam njegovo neznanje, vadio sam se na Italiju: “You know, Italy! Next to Italy. It’s small country!”
“Aaaaaaa, Italy!!”
“No Italy! Next to Italy. Neighbour country!!”
“Aaaaa. Ok. Ok.”

Pick-up, moj najčešći prijevoz po Tajlandu

Na prvom raskrižju na kopnu staje mi Englez. Spuštanje prozora, otvaranje vrata, sjedanje unutra, smiješak, i na moj odgovor na njegovo pitanje od kuda sam, onako kroz zajebanciju mi odgovara: “Ajde molim te izađi van iz auta.” Naravno još uvijek friška rana zbog poraza u polufinalu koja se i ovako kroz šalu osjeća. Ah, dosta više o tome. Jebao me više taj nogomet. Samo par minuta kasnije došla je oluja, kiša se spustila, munje počele udarati, pijavica vijugati a cunami prijetiti. Evo ga, opet ludo vrijeme. U tren-dva mirna obala Tajlanda pretvorila se u crni prolom oblaka od kojeg sam za dlaku pobjegao. Da sam ostao na cesti par minuta duže, valjda bih nestao. Razgovor između mene i Engleza tekao je ka’ na traci. Konektirali smo se momentalno. I to toliko dobro da smo se jadan drugome nadovezivali na rečenice. U međuvremenu zvao je ženu do doma dolazi s novim frendom Hrvatom, ali kako je vrijeme prolazilo, tako je ta ideja sve više isparavala. Ponadao sam se da ću spavati kod njih u kući, ali planovi su se iznenada promijenili, i na kraju umjesto kod sebe u stanu ostavio me na glavnoj cesti, na raskrižju, pored kafića.

Totalno zbunjen sjeo sam na terasu i razmišljao o sljedećem potezu. Da li nastaviti? Ili završiti dan negdje ovdje? Umoran, nezainteresiran i lijen jednostavno se nisam mogao pomaknuti iz te udobne stolice. Kiša je još uvijek lijevala i gasila mi entuzijazam da krenem prema naprijed. Ok, novi plan. Nejdem ja danas više nikamo. Ostat ću ovdje. Odlazim u kafić, bacam foru-dvije, smijeh ovo-ono, i pitam ih da li mogu kampirati ovdje na terasi. Kratko čavrljanje na tajlandskom, i dobio sam zeleno svijetlo.
“Možeš. Ali pričekaj još malo sa šatorom. Za sat vremena zatvaramo i tek onda ga možeš postaviti.”
“Maaaa, nema problema!”

I onda se opet dogodilo…

Već rano ujutro ulovio sam auto koji me ostavio na raskrižju, 30 km dalje. Stavio sam ruksake na leđa i počeo pješačiti glavnom cestom. Dvije minute kasnije prilazi mi lik iz Obale Bjelokosti, s djetetom u ruci i veli: “Vidjeli smo te da stopiraš. Nego, dalje možeš s nama. Kamo ideš? Mi idemo na Koh Lantu”.
Odmah vadim mobitel da vidim što je to. Što je Koh Lanta.
“Hmmm…..ne. Ja idem za Maleziju. Moram se držati glavne ceste a koliko vidim ovaj otok je 30 km suprotno od mog smjera!”
“Ok, onda samo nastavi ovom cestom ravno, nakon 200 km bit’ ćeš u Maleziji. Pozdrav.”

Lik se okrenuo a u meni upalio alarm. Crvena lampica zasvijetlila mi u glavi. To je to, Tom! Ovo je znak! Ovi ljudi došli su po tebe. Zašto nejdeš s njima? Sloboda prepuštanja trenutku, Tom. Just go with the flow.
“Čekaaaaj! Ipak idem s vama. Nije mi bilo u planu, ali fućkaš plan.” Skočio sam između njih na stražje sjedalo auta, i krenuli prema otoku za kojega nikada nisam niti čuo. Malo prije odlučno sam krenuo za Maleziju, a sada, 30 minuta kasnije, vozim se u totalno suprotnom smjeru. Ali neka, neplanirane stvari uvijek nekako ispadnu najbolje.

Ovaj život toliko je savršen, toliko predivan, toliko poseban da niti ne shvaćamo koliko. Refleksija njegove savršenosti vrlo česno nas zaobilazi zato što smo većinu vremena omeđeni crnim oblacima razmišljanja i gustom maglom nerazumijevanja Neki od nas, sretnici, dobimo malenu priliku da se nekako iščupamo iz ove zamke besmislenog sistema, pokidamo konce vezanosti i počinjemo koračiti u neku svoju slobodu. Koraci su nam odlučni, čvrsti, ali pogled još uvijek nekako mutni. Sumnjičav. Crni oblak već je daleko iza nas, ali sivi još uvijek je prisutan i stoji nam na putu ka totalnoj slobodi. Pogled prema ‘gore’ izgubi se u sivilu koji smo si stvorili refleksijom naših misli. Upali smo u novu zamku. Posljednju zamku. U zamku uma. Sistem je već daleko iza nas, ali glava nije. Nemirni um još uvijek je ovdje. Tiho nam proturječi i obeshrabruje nas. Hrani nas sumnjom i zamućuje pogled.

Čupao sam se iz toga godinama, i još uvijek se čupam. U zadnjih par godina primjećujem da mi sistem ne stvara više toliko problema kao što je to činio kada sam bio na jednom mjestu, živio poso-kuća i kuća-poso život, i bio plesao kako su drugi svirali.
Da, daleko je to već iza mene. Ali ova druga zamka, zamka uma, zamka misli, zamka ega, sve je to još uvijek ovdje. Neprimjetno, ali prisutno. Prati svaki moj korak, pokret, zamisao, ideju, udisaj, riječ, izdisaj. Ali, najveća razlika je u tome što više ne sakrivam i ne bježim od toga. Dogodilo se baš suprotno. Dogodilo se prihvaćanje.

Svi naši događaji direktno su povezani s događajima drugih ljudi. Svaki naš razgovor s nekom osobom ostavlja utisak na oboje. Da li ste se ikada pitali što bi se dogodilo da ste skrenuo desno, a ne lijevo?? Koga biste tamo sreli i kamo bi vas to odvelo?? Što bi novoga čuli? Naučili? Gdje biste vi to završili? Kako bi se vaše riječi odrazile na tu neku drugu osobu?

Puno puta mi se dogodilo da sam bio nečija inspiracija. Većinom su to ljudi koji me pokupe na cesti kada stopiram. Ponekad satima sjedimo jedan pored drugog, ovisi o destinaciji kamo idem, i prostora za razgovor definitivno ima. Najviše mi je drago kada moja priča, moj put, moj trenutni način života duboko i u samu srž udara neku sofisticiranu bogatu osobu koja je u svom poslovno-materijalnom svijetu dostigla sam vrh uspjeha. Upravo mi oni postave najviše pitanja, i od mene traže najviše odgovora. Iako žele putovati kao što putujem ja, žele život kakav trenutno živim ja, još uvijek se opravdavaju da se ne usude riskirati, da jednostavno nemaju hrabrost da odluče, ostaviti sve iza sebi, otploviti iz svoje sigurne luke i otići u nepoznato, u nemirne vode gdje pravi Put počinje.

E sada, da me onaj auto od prije nije ostavio točno tamo gdje me ostavio, i točno u tom vremenskom razdoblju, ova obitelj nikada me ne bi pronašla, i moja sudbina bila bi nešto drugačija. Ali, tada bi se opet dogodilo nešto drugo, nešto što bi na kraju dana isto bilo savršeno. Ma sve je savršeno. Jedino što trebamo je prepustiti se, i ići ‘go with the flow.’ Ako se svemir može brinuti o bezbrojnim zvijezdama na nebu, raditi balans u cijelom univerzumu, onda se itekako može pobrinuti i za tebe.

Na putu prema Koh Lanti