Ekipa “Adventure Rakela” & “TheMladichi” nakon likvidiranog vampira nastavljaju balkansku avanturu. Kako su posjetili Đavolju varoš, gdje ih je zamalo poklopio odron, obišli su i Ćele kulu u Nišu, ta izašli na tamburaše u Vlasotincu, sve to u nastavku.

Četvrtak, 13.03.2014.

Ustajemo oko 08.00 sati i idemo se oprostiti od našeg simpatičnog i iskrivljenog prijatelja, te napraviti intervju s vlasnikom legendarnog autobusa.

Nakon službenog dijela poslastica. Obilazak i fotografiranje povijesnog autobusa. Odmah primjećujemo da je s vanjske strane iznenađujuće očuvan, a s unutrašnje nešto manje, ali je sve na mjestu, kao u filmu. Od drvenih klupa, peći na ugljen, pa do ograde za svinje u stražnjem dijelu. Sjedamo unutra kao razdragani školarci na ekskurziji i prepričavamo scene iz filma.

Na trenutak zamišljam Krstića juniora kako vozi s povezom oko očiju, švalera koji zavodi seljakovu ženu i starog u prepirci s Krstićem seniorom oko naplate karata.

U 09.30 nastavljamo prema prirodnom rezervatu zvanom “Đavolja varoš”. Na putu za Kruševac, koji prolazimo oko 11.15, primjećujemo najmanje pet naziva splitskih kvartova.

Južni dio Srbije je druga planeta u usporedbi sa sjevernom. Tu uzrečica “što južnije, to tužnije” ima potpuni smisao. Socijalno stanje regije je vidljivo u samom, površnom, pogledu kroz prozor auta, gdje kuće bez fasada i ceste bez asfalta jednostavno bodu oči.

Zaustavljamo se kraj jednog bradonje da ga pitamo kako dalje do našeg cilja. On je, kao i svi na ovom putu, jedva dočekao da s nekim popriča, pa, opet kao i svi, kunio u drvo i kamenje političare koji “nas upropastiše, narod prevariše i braću zaratiše”. Bez obzira na to što je na glavi imao vojnu beretku.

U Đavolju varoš dolazimo prije 14 sati. Neznam kako, ali ne plaćamo kartu i ulazimo u šumu koja je kao iz dječjih bajki, gdje zločesta stabla napadaju ljude. I inače je u tom rezervatu sve neobično, od crvene vode koja izvire iz planine do ogromnih, zemljanih stećaka s kamenom, kao kapom, na vrhu.

Ipak, idilu obilaska i fotografiranja, u predivnom ambijentu, nam kvari jedan, umalo tragičan događaj. Dok smo se odmarali u podnožju te velike klisure, odjednom se začuje neka tutnjava, kao da krdo bizona galopira. Pogledamo iznad sebe i..

– ODROOOON!! – skoro smo svi u glas povikali i refleksno otrčali u neko malo udubljenje pod brdom.

– CHASHHHH… – je bio zvuk pogotka ogromnog kamena u drveni most, par metara od nas. Izašli smo uplašeni zagledani u ruševine pred nama, pa smo pogledali prema vrhu gdje je stajala neka životinja, ali je, zbog daljine, nismo mogli identificirati.

– Da nije drekavac opet? – pomislio sam, pa odmahnuo rukom, uvjeravajući samog sebe kako je to nemoguće.

Pored nas su protrčali djelatnici parka, na trenutak se čudeći što tu radimo i kako smo ušli, pa su nastavili dalje prema pokojnom mostu.

Već u 14.40 sma na putu za Niš, a što idemo južnije, sve se više osjeća netrpeljivost prema hrvatskim tablicama. Pogotovo u Nišu, gdje stižemo za dva sata i ostajemo šokirani mrkim pogledima. Ali, srećom, sve na tome ostaje.

Ubrzo nalazimo memorijalni centar “Ćele kula”, koji je stravični podsjetnik na poraz srpske vojske od Osmanlija 1809. godine, kada su ih Turci pobijedili, a njihove lubanje, sveukupno 952, ugradili u zid za opomenu.

Uglavnom, po svetosti jednome narodu, može se usporediti jedino sa židovskim Zidom plača, što je razlog više da Siru, kao ljubitelju okultnoga, damo dvije za uši i spriječimo ga u naumu koji bi, zasigurno, digao srpsku vojsku na nas.

Izlazimo iz muzeja i upućujemo se prema kombiju. U parku pored se neka ekipa javno drogira. Jednome, koji taman “slaže crtu” na klupi, na majici piše “Meraklije Niš”, što je njihova navijačka grupa.

Pred kombijem mi prilazi neki lik i kaže;

– Daj bato dvesta dinara za pivu.

Dobiva jedno prijateljsko tapšanje po ramenu, a on baci pogled na naše tablice;

– Hrvati? Uuuuuu… Ovde vas baš ne gotivimo..

Drugi u prolazu sam sa sobom komentira;

– Koji kurac Splićani ovde?

– Ajmo mi ljudi pomalo. – rečem ekipi.

U to prolaze i Cigani u zaprezi. Okinem fotoaparatom, ono rutinski, a lik mi dobaci;

– Sutra ima da mi sliku pošalješ.

U 18.10 sati dolazimo u Vlasotince, malo mjesto od oko 15 000 stanovnika u Jablaničkom okrugu.

Iako smješten na zajebanom prostoru tromeđa Bugarske, Makedonije i Kosova, ovaj južnosrpski grad ipak puno prijatniji od Niša, mada me život naučio da ne budem isključiv, nego da zaključim kako smo možda i u Nišu bili na krivom mjestu u krivo vrijeme i da je sve moglo drugačije izgledati.

Dojam dodatno popravljaju tri pozitivca iz BMW kluba Vlasotince, koji nas, kao Rakelini prijatelji, vode u obilazak grada, do hotela i na kraljevsku večeru.

Jedan od zadataka nam je bio razjasniti dali je mit o nepobjedivosti Leskovačkog roštilja istinit, pa smo išli probati i Vasotinačke, koji su im svojevrsna konkurencija. Stručni sud, na čelu s našim ekspertom za gastronomiju, uvaženim Goranom Šerićem, je ustvrdio slijedeće – vlasotinački je puno bolji i ukusniji od marketinški razvikanijeg leskovačkog!

Još jedan mit je srušen.

Kada je Alduk, ekspert, ali za noćni život, pitao radi li u gradu koji plesnjak, dobio je odgovor da nema ni inače, a kamo li četvrtkom, ali da zato ima jedna dobra krčma s tamburašima. Jednoglasno donosimo odluku da se odemo tamo zabaviti, što i radimo do kasnih jutarnjih sati.

NASTAVLJA SE…

 Jurica Galić, The Mladichi