Home > Putopisi > Putešestvije by Ivona > Idemo u Ameriku: S istoka na zapad – vožnja po Route 66 (većim ili manjim djelom) – 1. dio

Idemo u Ameriku: S istoka na zapad – vožnja po Route 66 (većim ili manjim djelom) – 1. dio

Sjećam se jedne  večere, na sjeveru Europe,  koja je bivala sve opuštenija kako je noć odmicala.  Baš te večeri, sugovornica  mi  je u uho ubacila ideju o novom mogućem putovanju i to vožnju po Route 66.

U posjetu Chicagu (prvi dio)

Buba u uhu propupala je kao ideja dokumentarcem Josipa Šarića  Route 66 prikazivanim na HRT –u kojeg sam se s oduševljenjem pratila, pa smo za vožnje po Islandu suputnica  i ja odlučile da ćemo sljedeće ljeto na vožnju po majki svih cesti. Netom, po povratku s Islanda na put oko svijeta preko Amerike i vožnju po Route 66 krenuli su i dragi Putoholičari, koji su nam svojim savjetima i informacijama pomogli pri realizaciji našeg  puta – na čemu im i ovim putem iskreno i veliko hvala. Na putu nam se i pridružuje i još jedna suputnica, pa na američku avanturu putujemo u troje, ja u sendviču sa dvije prijateljice koje se ne poznaju.

Plan našeg puta obuhvaćao je vožnju po Route 66, posjet Grand Canyonu, San Franciscu, Los Angelesu i šećer na kraju posjet centru svijeta New Yorku. Iz nabrojene rute posve je jasno da smo povremeno skretali s Route što zbog viših ciljeva poput Grand Cayona, što zbog činjenice da je na pojedinom dionicama Route zapravo Dead Route, a povremeno zbog lutanja i vožnje u krivom smjeru zbog slabe označenosti route, a ponekad i voljom naše suputnice koja je na ovom putu odvozila 5.500 kilometara, uglavnom sama samcata – na čemu je veliko hvala.  Bio je to put kroz deset saveznih država i četiri vremenske sezone, uglavnom nisam znala koliko je sati, sat je ostao doma, a mobitel se povremeno usklađivao s lokalnim vremenom.

Bilo je na ovom putovanju svakojakih iskustava i doživljaja, o kojima ću Vam zbog opseženosti puta, priče ispričati u tri nastavka, a Vi upravo čitate prvi dio.

Kako od suputnica, nas dvije po prvi puta posjećujemo Ameriku, a državljani Hrvatske, moraju pri posjetu Americi imati važeću vizu,  prije puta pristupile smo procesu vađenja važeće turističke vize. Najave, iz medija o ukidanju viza za građane Hrvatske nismo dočekale, kao ni kako sam kasnije po dobivanju vize čitala bitnu novinu da se ne mora više na obavezan razgovor s konzulom u veleposlanstvu. Nas dvije, smo sve prošle po ps-u i to opet uz pomoć Putoholičara, i njihovog  članka Kako bezbolno dobiti američku vizu http://www.putoholicari.rtl.hr/kako-bezbolno-dobiti-americku-vizu-22874/. Riječ je o članku koji na jednostavan način posve jasno objašnjava cjelokupni proces dobivanja američke vize sa svim potrebnim objašnjenjima kao i potrebnim dokumentima  koje je nužno priložiti za dobivanje vize. Isti link, distribuirala sam i prijateljici suputnici, ali i prijateljici koja je mjesec dana prije našeg puta također putovala u Ameriku na odmor, ali i svim onima koji su me pitali za pomoć oko dobivanja američke vize.

Suputnica i ja smo se kako sam i  spomenula netom prije najave  iz medija da Hrvatski državljani koji žele vizu za Sjedinjene Države više neće morati obaviti do sada obavezan razgovor s konzulom u veleposlanstvu, bili na razgovoru s konzulicom, svaka sa svojom i moram istaći da je riječ o sasvim ugodnom razgovoru. Nakon što sam konzulici otkrila putanju našeg kretanja po Americi, simpatično mi je rekla da je ljubomorna.

Doduše, posve naivno skoro sam pala na sigurnosnoj provjeri ulaska u zgradu ambasade. Kako smo do ambasade stizali javnim prijevozom,  stigli smo ranije od dogovorenog termina, i na pumpi smo popile piće, konkretno ja sam pila kakao. I onda pri sigurnosnoj kontroli pri ulazu u zgradu, čovjek iz osiguranja me po otkriću vode u mojoj torbi zamolio da se napijem. Na vrh jezika mi je bilo da mu odgovorim, posve naivno, da nisam žedna, jer nisam bila, ali je na sreću ruka mehanički prinijela bocu ustima i ispila sam vodu. Kasnije sam ispričala prijateljici i mami anegdotu o zahtjevu za ispijanjem vode od strane sigurnosnih službi – obe su racionalno komentirale isto – Što ti tu nije bilo jasno? Sad mi je sve posve jasno, ali moj prioritet u tom trenutku bila je da oprostite probava, kakao i voda ne idu zajedno. Jel da? Kako bilo, viza nam je odobrena, iako sam svjedočila i iskustvu ne dobivanja iste, dok sam čekala na parkingu pumpe da na red za razgovor s konzulicom dođe suputnica, pa je sreća tim bila još veća, a teško da su me mogli odbiti jer prilaganje ugovora o kreditu na trideset godina – najveća je garancija da ću se vratiti sama ili će me banka vratiti J.

Vrijeme pred put, proletijelo je u strci i zbirci pa je potpuno neplanski svanula subota polaska. Organizacija puta pod motom „lakoćemo“ nije moj omiljeni modus operandi putovanja, ali sad se ništa nije moglo promijeniti, trebalo je uživati – i vodila sam se motom „ništa mi neće ovaj put pokvarit“ – i nije.

Do Chicaga letimo preko Frankfurta, rano jutarnjim letom. Čekiramo se i spremni smo za let koji je prošao ugodno i bezbolno, a slijećemo i na isti terminal s kojeg polijećemo za Chicago. Isti terminal  za zračnu luku Frankfurt osobito je važan, jer sam se svojedobno upravo tu znala natrčati kroz niz hodnika, tunela, liftova sve do vožnje vlakićima. Ni tu nas nitko ništa ne pita, pa je ukrcaj protekao, uostalom kao i let posve ugodno. Let Frankfurt Chicago traje oko osam sati, ali uz red jela, dobre knjige i bogatog filmskog programa na zaslonu sjedala vrijeme leti. Uostalom, vrijeme leti u ugodnom društvu, a društvo nam je na zadnjem sjedištu našeg aviona pravio pas sa živopisnom vlasnicom –maleni slatki mops.  Vlasnica osim što je  ljubiteljica  pasa, voli i dobru hranu i piće – iz priče smo shvatili da ima puno pasa, a osim mopsa društvo joj je na ovom letu pravio i još jedan pas – njemačka doga  – doduše, i najiskrenije na sreću u teretnom djelu aviona. Ispunjavanje carinskih dokumenata njoj je oduzelo vremena. Let je svakako obilježio i  stjuard, koji je prvi dio leta bio sve samo ne ljubazan i neobično bezobrazan. I onda taman ga je po sredini leta switchalo na dobro raspoloženje i  ljubaznost. Srest ćemo ga drugog dana u Chicagu – još i dalje u dobrom raspoloženju i otkrit će nam da su cijene piva u gradu skupe – možda je u tom tajna njegovog dobrog raspoloženja. Nisam mu u razgovoru otkrila da ne pijem pivu.

Također, svakojake priče o strogom ulasku u obećanu zemlju u kojoj se ostvaruju snovi, u našem slučaju padaju u vodu. Konkretno na graničnoj kontroli zračne luke O`Hara dočekao me ljubazni granični policajac, i to sa samo dva pitanja, gdje idem i gdje radim pa sam lagano  ušetala na četvrti kontinent i 39 zemalju u mom putničkom stažu – pa neka putešestvije Amerikom počnu (možda mu je iz ekrana iskočio sken ugovora o kreditu). Od formalnosti valja istaknuti, da se pri ulazu u zemlju dobije obrazac za ispuniti „USA customs and border protection“, koji se preda graničnom policajcu na provjeri putovnice i u našem slučaju važeće vize. Doduše, pričala mi je prijateljica da se ona mjesec dana prije našeg posjeta Americi, napričala sa  graničarem o svrsi i razlogu posjeta njihovoj zemlji, tako ti je to kad nemaš kredit (šala).

Ulazimo u Ameriku, zadovoljstvo je potpuno, organizacija puta pod motom „lakoćemo“, već ovdje dolazi do izražaja, jer nismo proučile put do hotela. Planirala sam to napraviti, ali nisam. No, iskustvo putovanja, i kilometri u nogama, donose niz prednosti, koje je suvišno i nabrajati, ali  presudno i nužno za preživljavanje na putu kao i u životu jesu prilagodljivost i snalažljivost. Na info pultu uzimamo kartu grada, polako hvatamo konce i odlučujemo da ćemo vlakom do centra grada – gdje nam je smješten hotel.

Ivona - Chicago 1Ivona - chicago 5Ivona - Chicago 3

Kupnja karte za vlak, pokazat će se podvigom od 45 minuta, jer karte, u jednom trenutku, nije bilo moguće kupiti ni novčanicama ni karticama – ni kreditnim ni debitnim. Informacija da ne možemo kupiti kartu, nije nimalo uzrujala kontrolora pri ulazu u vlak, to nije njegov problem odavao ga je posve jasan stav – nema karte, nema ulaza. Metoda pokušaja i promašaja i unošenja pinova svih znanih i ne znanih, i otkriće da naš pin zapravo nevažeći na ovom aparatu, već da je univerzalni pin za strance u ovom slučaju –  0 enter – doveo nas je do tako željenih karata za prijevoz vlakom do grada.

Kad sam s prijateljicom pričala o Americi, upozorila me je na problem pre klimatiziranih prostora – i ogromne temperaturne šokove između unutra i vanka i to mi je postalo sasvim jasno već sa ulaskom u vlak – temperatura je u vlaku neugodnih 15 stupnjeva celzijevaca. Promrzle izlazimo na duplo i pol više stupnjeva u zraku, pa su nam se sige koje smo zaradile od hladnoće u vožnji vlakom, trenutnim izlaskom na ulice Chicaga otopile, a lice  nam se otkočilo i pojavile su se bore smijalice. Uz pomoć karte lociramo hotel i smještamo se. Hotel je strateški smješten u samom centru gradu, pa do svih znamenitosti stižemo pješice.

Nakon kratkog predaha idemo u razgled Chicaga – naše početne stanice. Upravo je to grad iz kojeg je kretala i kreće cesta svih cesta legendarna Route 66. U ulici Adams smješten je znak koji obilježava simbolično početak route s oznakom ceste i natpisom BEGIN.

Ivona - Chicago 9Ivona - Chicago 6Ivona - Chicago 10

Chicago je treći najveći grad Sjedinjenih Američkih Država, nakon New Yorka i Los Angelesa, u kojem živi oko 2,8 milijuna stanovnika te glavni grad države Illinois. Nazivaju ga vjetrovitim gradom, a kažu za njega da je „Loving Chicago is like loving a women with a broken nose: you may well find  lovielier lovielies, but never a lovely so real. Grad je to u kojem živi veliki broj Meksikanaca, Poljaka i Vijetnamaca, pa su nerijetko servisne informacije ispisane uz američki i na jezicima spomenutih nacija. Chicago je središte rocka, bluesa i jazza. To je i sportski grad, prvenstveno je to grad košarke, i to kluba za koji sam čak i ja čula Chicago Bullsa, a koji svoje utakmice igra u United dvorani. U gradu su snimani i  brojni  svjetski poznati filmovi, pa i legendarni film po kojem mi u Hrvatskoj znamo da nam dolaze Božićni i Novogodišnji blagdani Sam u kući – jer se kod nas baš u to vrijeme u prime terminu emitira baš svake godine od kada pamtim.

Mi svoju šetnju gradom započinjemo ispred Buckinghamske fontane poznate između ostalog iz najavne špice legendarne američke serije Love and marriage – Bračne vode, koja priča o životu obitelji Bundy, a koja je obilježila jedno televizijsko razdoblje i koju sam ritualno pratila. Riječ je o fontani koja spada među najljepše na svijetu, iako mi je teško išta mjerljivo sa rimskom Fontanom dei Trevi. Fontana zauzima središnji dio parka Granta, napravljena je u rokoko stilu svadbene torte 1927. godine, a riječ je o poklonu gradu od  Kate Sturges Buckingham u spomen na svog brata Clarence-a.

Ivona - Chicago 14Ivona - Chicago 16Ivona - Chicago 15

Spuštamo se na obalu jezera Michigan i šećemo gradom s vjetrom u kosi pa u potpunosti shvaćamo zašto grad zovu vjetrovitim. Zanimljivo je kroz grad prolazi rijeka Chicago, pa se tu moguće uputiti na krsteranje gradom i promatrati gradske nebodere s broda. Nastavljamo do Millenium parka koji je središnja  gradska oaza prepuna znamenitosti, a proteže se na gotovo 100.000 m2. Izgradnja parka započela je 1998. godine sa ciljem obilježavanja početka drugog milenija, ali je izgradnja kasnila četri godine, pa je park otvoren 2004. godine. Uostalom, bolje ikad nego nikad, pa ima nade i za izgradnju našeg Pelješkog mosta. Millenium park povezan je sa Grant parkom preko pješačkog mosta. Središnji dio parka zauzima paviljon s pozornicom, gdje je poprište brojnih događanja na otvorenom, ali i mjesto druženja i opuštanja. Glavna znamenitost parka, ali i grada je skluptura Cloud gate poznatija kao the  Bean. The Bean je čelična zrcalna reflektirajuća skluptura koja odražava susjedne gradske nebodere, horiznote grada, neba i posjetitelja. Tradicionalno tu je i najveća gužva, svatko od posjetitelja traži svoj komadić odraza na the Beanu, jer pruža orginalne, jedinstvene i neodoljive vizure kojima nitko neodoljeva s fotoaparatom u ruci. Zanimljiv je i donji dio sklupture tako zvani „pupak“ koji umnaža refleksije.

Ivona - Chicago 17Ivona - Chicago 18Ivona - Chicago 20

Pod dojmom refleksije, koja je zbog umora kod mene i sama od sebe prisutna, nastavljamo dalje i do također atraktivne fontane The Crown. Riječ je zapravo od dva 15-metarska zida koji uz korištenje svjetlosnih dioda i digitalnih video isječaka prikazuju lica preko 1000 stanovnika Chicaga. Između dva zida nalazi se fontana, a koju djeca za vrijeme ljeta rado koriste za osvježnje, a odrasli za odmor.

Napokon, shvaćam da hodam i spavam, da mi je moć percepcije i doživljaja bitno smanjena pa odlučujem biti party breaker, nije mi prvi put uostalom, i svečano objavljujem da ću u hotel zbog ograničenih perceptivnih mogućnosti. Nakon objave da idem u hotel, dobivam društvo na putu do hotela. Iako je Chicago poznat kao grad Al Caponea – ovaj središnji dio ne čini mi se ne sigurnim, ne osjećam strah u zraku, što se neće moći reći za posjeta San Franciscu i strah koji će nas obuzeti točno u podne, kada smo mojom greškom zalutale. Ipak, oprez i pažnja nikad nisu na odmet nigdje, zlonamjernih i zločestih ljudi ima posvuda. Oprez je nužan u životu, ali  paranoja je nepotrebna.

Ivona - Chicago 19Ivona - Chicago 4Ivona - Chicago 7

Na putu do hotela, pažnju mi zaokuplja zgodan mladić sa zanimljivim natpisom koji drži u ruci Free intelligent conversation, iako u polusnu sasvim sam svjesna da nakon 24 sata na nogama mogu samo produžiti dalje i da je to najinteligentnije za mene, a i za njega.

Uz temperaturni šok, kojem smo izloženi ulaskom u hotel, do sobe stižemo brzo, taman toliko snage kola mojim tijelom, da se istuširam jer after all tomorrow is another day.

San je vratio snagu u naše živote, pa se prije današnje laganini šetnje gradom, zaustavljamo na doručku u Dunkin` Donuts-u, nacionalnom lancu koji prodaje krafne svih okusa. Osim imena donutsa (krafni) na polici su označene kalorije. Častim se, jednim čokoladnim, jedinim dvostruko čokoladnim donutsom, a ovaj potonji je moju razini šećera podigao iznadprosječno visoko.

Nastavljamo dalje, do bara, da popijemo kavicu, dok jutarnje zrake sunca prže sve pod sobom. Pri narudžbi kave s mlijekom najmanje od tri decilitra smelo me posve neočekivano pitanje i brzina tog pitanja s kojim ću  mlijekom kavicu – ne znam ponoviti vrste ni na hrvatskom, obrano, pasterizirano, i još neko. Rekoh barmenu  whatever- u prijevodu daj šta daš, nakon dvije američke krafne teško mi išta može više, a kamoli mlijeko utjecati na liniju. Ma da iskreno, američka hrana temeljena na fast foodu visoko je na moj gurmanskoj listi. Doduše, rado ću po povraku u Zagreb, prihvatiti prijateljičin poziv na punjene paprike  i pire (rado se bilježim opet za domaći ručak J).

Ivona - Chicago 21Ivona - Chicago 22Ivona - Chicago 8

Nakon što smo se okrijepile, šetnju nastavljamo do spomenute ulice Adams – mjesta gdje se nalazi znak o službenom početku Route 66. Izmjenjujemo se ispred znaka fotografirajući se međusobno. Nema tu gužve, još je rano, vremenska razlika od sedam sati u odnosu na Hrvatsku i rano lijeganje, rano nas je tog jutra probudilo i odvelo u šetnju. Osobno, nisam imala većih problema sa jet-legom ni u jednom pravcu – tijelo je moje istrenirano prilično sa svakojakim putešestvijama koje sam u priredila, hormoni su druga priča ipak J.

Nakon fotografiranja, nastavljamo do gradskog umjetničkog muzeja, pa se nakon kulture zaustavljamo kod Chicago Board of Trade – malo kulture, malo biznisa – i ovo dvoje je povezivo, barem na putovanju.

Šetnju gradom nastavljamo i do – vidikovca grada, Willis towera – racionalni strah od visine, omeo me da se popnem na isti, iskreno, a niti me očaravaju panorame gradova s visoka. Uostalom, netko uživa u panorami s dna, netko s vrha – o okusima se ne raspravlja. Willis tower neboder je od 108 katova, visok 442 metra. Izgrađen je 1973. godine, bio je najviši na svijetu, prešišavši u to vrijeme i WTO centar u New Yorku. Titulu najvišeg nakon 24 godine preuzeli su mu Petronas twin towersi u Kuala Lumpuru u Maleziji. Koliko mi je poznato danas najviša zgrada u svijetu je Burj Khalifa u Dubaiu, ali  najveća zgrada svijeta gradi se u Jeddahu u Saudijskoj Arabiji, pod nazivom Kingdom Tower. Mi se umjesto na 108 katu Willis towera, krijepimo  i osvježavamo u hladovini u podnožju towera,  uz Mejk šejkove, a razine šećera suvišno je i spominjati. Nakon okrijepe i kupnje suvenira idemo  prema hotelu, nastavljamo dalje.

Ivona - Chicago 12Ivona - Chicago 11Ivona - Chicaho 11

Vraćamo se na aerodrom. Ovog puta pri kupnji karata za vožnju vlakom nemamo baš nikakvih problema, osim temperture u vlaku, koja je pogađate opet u nesrazmjeru sa vanjskom za duplo i više najmanje.  Pa se opet promrzle iskrcavamo na aerodromu, tražimo šalter rent a car kuće, no oznake nas vode do buseva – svaka od rent a car kompanija ima svoju bus liniju koja vas vozi do šaltera na kojem se preuzimaju auti. Rent a car industrija u Americi razvijena je do savršenstva, i nije jeftino iskustvo, ali je za to nezaboravno.

Nakon produženog dogovora i druženja sa renta car čovjekom, i rasta početne planirane cijene na duplo, ulazimo u auto, palimo radio i znakovito ili ne čujemo pjesmu The time of my life –i neka avantura Route 66 počne.

Nastaviti će se…. U sljedećem putopisu idemo na vožnju po Route 66 ( većim ili manjim djelom J).

I za kraj kako bi to rekao Davor Rostuhar: Putujući učimo mnogo toga što u svakodnevnici ne možemo naučiti, što s ograničenog prostora svog otoka ne možemo sagledati, ali i ono što možemo naučiti doma, na putovanju učimo mnogo brže i temeljitije. Putovanje je odlična škola života. A učeći o drugima, u konačnici učimo o sebi. Svako putovanje realno ili metaforično puno je života, puno čuda i ljepote. A kraj svakog putovanja ujedno je i početak nekog novog.

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Puteštvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/ .

Ivona Bačelić Grgić

Možda ti se svidi i ovo
Povratne aviokarte za Las Vegas za 377€
Roadtrip Maroko – Povratne aviokarte za Marrakech + rentacar već od 116€
Odvozite Route 66 – Aviokarte sa dolaskom u Chicago, a povratkom iz Los Angelesa za 427€
New York – Povratne aviokarte u rujnu za 337€

Odgovori