Idemo na put oko svijeta – pratite nas live!


Idemo na lagani put oko svijeta, i to u Južnu Koreju, Japan i SAD. Redovito, koliko nam to dopusti pristup internetu, na webu, Facebooku i Instagramu ćemo stavljati fotke i pisati gdje smo i što trenutačno radimo.

Dakle, idemo na put oko svijeta – Južna Koreja, Japan i SAD. Na našoj Facebook straniciTwitter profilu i Instagram profilu ćemo redovito (koliko nam to dopuste mogućnosti, odnosno pristup internetu) izvještavati zgode i nezgode sa našeg putovanja i sve to pokušati začiniti sa što više fotki i videa. A ovdje, u ovome članku ćemo redovito pisati gdje smo, da li smo živi i što trenutačno radimo.

Ovo nam je drugi put oko svijeta, odnosno putovanje u kojem je cilj proći cijeli krug oko zemlje. Prije 3 godine smo radili sličan projekt pod nazivom Put oko svijeta za 40 dana (40 dana, 4 kontinenta, 6 država i više od 50000km. Bilo je tu još 9 aviona, 2 otkazana leta, 2 rentana auta, 1 helikopter, 1 ukradena kamera i jedno vjenčanje). Kratki video tog projekta možete vidjeti ovdje —>  LINK, a putopise i fotke sa cijelog puta možete vidjeti —> OVDJE. Ovaj put to radimo za 30 dana ali u suprotnom smjeru.

Također ovo cijelo putovanje će biti predstavljeno u Areni Zagreb na međunarodnom sajmu turizma – PLACE2GO2019

                     

                             

Sa sobom nosimo Canono EOS 5D i objektive EF 17-40mm i EF 55-200mm, pa se nadamo da će fotke biti super. Osim fotoaparata s nama ide i Amkov kamerica te naravno dron, ovaj put novi i bolji DJI Mavic Pro pa će biti materijala s kojim ćemo vam pokušati dočarati zemlje koje posjećujemo.

Bez putnog osiguranja se ne odlazi na put, a mi koristimo godišnje putno osiguranje od Wiener osiguranja

Plan je slijedeći:

Čakovec – Zagreb – Istanbul – Seoul – Jeju – Osaka – Kyoto – Oahu – Maui – San Francisco – San Diego – TijuanaJoshua Tree – Las Vegas – Zion/Bryce – Antelope Canyon – Monument Valley – Arches – Yosemite – San Francisco – Istanbul  – Zagreb – Čakovec

            



6.7.2018. = Čakovec – Zagreb – Istanbul

To je to! Sve je spakirano, spremni smo za pokret – krećemo prema Zagrebu.
Turkish Airlines će nas večernjim i noćnim letom prebaciti iz Zagreba do Istanbula i onda do Seoula. Pa je slijedeće javljanje iz Južne Koreje. Mah, mah! Naravno kao i uvijek prilikom cekanja aviona posjecujemo loungeve i u Zagrebu i Istanbulu gdje se možete besplatno popiti neo pice ili se fino najesti. Za free ulazak u lounge dovoljneo je biti vlasnik diners kartice, a kako karticu dobiti free pogledajte —> OVDJE

7.7. 2018. – Ohai Seoul

Vremenska razlika i dug let i ode cijeli dan. Sletjeli smo predvečer, smjestili se u apartman i prozujali kratko oko apartmana.
Brzo smo išli spavat jer smo bili iscrpljeni, ali… Kako je danas bila tekma Hrvatska – Rusija, iskreno planirali smo propustiti gledanje, jer je u Seoulu bilo 3 ujutro, ali nešto nas je u snu kopkalo i probudili smo se taman za produžetke i penale i bodrili naše do pobjede.

8.7. – Seoul

Pa krenimo da vidimo taj Seoul. Prva stanica palača Gyeongbokgung – ogroman kompleks gdje smo se dosta dugo zadržali, pogledali smo i izmjenu straže, fotkali se koreancima u nošnjama. Nedaleko od palače nalazi se selo Bukchon Hanok, tradicijsko selo sa arhitekturom starom 600 godina.

Trebali smo malo odmoriti a to smo napravili u Poo kafiću – kafiću gdje je sve povezano sa izmetom i wc školjkom, pa smo tako jeli kolačiće u obliku izmeta, a rižu smo jeli iz wc školjke. Na ovom mjestu je bio i PooPooLand, tematski park, međutim trenutačno je u fazi preseljenja i u kolovozu će biti ponovno otvoren na novoj lokaciji.

Malo smo se opustili u Dynamic Maze – labirint koji moraš proći rješavajući zagonetke ili prolazeći prepreke, odmah u sklopu nalazi se i Alive muzej gdje se možete pogirati s fotkanjem u 3D ili nekim neobičnim perspektivama. Ovi muzeji se nalaze u Insa-dong ulici prepunoj dućana i galerija.

Predvečer smo prošetali uz Cheonggyecheon Stream – potok s uređenom šetnicom od 11km koji prolazi kroz kvart Dongdaemun gdje smo završili dan. Dongdaemun je zapravo šoping područje, osim noćnog marketa, ovdje se nalaze ogromni šoping centri koji rade do rano jutarnjih sati.

9.7. – Seoul

Probudio nas je zvuk kiše – fuuuuj kiša. Ali nismo se dali, uzeli smo kišobrane i krenuli.

Kako je nogomet totalno in ovih dana odlučili smo pogledati nogometni stadion izgrađen za Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002. godine. Tada je prvenstvo održano u Južnoj Koreji i Japanu, a naši su se vratili doma već nakon skupina. Prošlo je već dosta godina od tog prvenstva, al stadion je u funkciji i ne mislim samo na nogomet. Unutar i ispod stadiona imate svašta, soping centar, kino, čak i dvoranu za svadbu. Mi smo krenuli u supermarket po vode, al smo ostali na ručku. Unutar dućana imate male restorančiće s plastičnim prikazima svakog obroka koji se nudi i sve je izgledalo fino. Mi smo se odlučili na rižu s povrćem i kobasicom. Nom nom nom.

Prošetali smo kroz jednu od najpoznatijih tržnica – Namdaemun Market gdje se nudi svašta, ali moram priznati da cijene nisu nešto pretjerano jeftine.

Za kraj smo si ostavili najpoznatiji dio grada – Myeongdong – prepun neonskih reklama raznih dućana – glavna šoping meka u Seoulu, al navodno i među top 10 najskupljih ulica u svijetu. Mi smo se više fokusirali na hranu. Danas nam je sve nešto povezano s hranom. Za početak smo isprobali famozni koreanski roštilj. Iskreno, nije nešto posebno, ali je fora cijeli taj proces. Odnosno, to što si sami sve pripremat. Na svakom stolu je jedan mini roštilje samo za vas, dobijete mesto i krećete u akciju.

Morali smo probati i street food. Ulice su prepune štandova, priprema se svašta, od mesa, ribe, slanog, slatko… Mi smo se odlučili za hot dog, odnosno corn dog i to dvije vrste, jedan punjen samo sirom, a drugi s hrenovkom i krumpirićima.

Za kraj, sasvim slučajno smo završili u cat cafe-u. Mi smo više dog lovers pa nas iskreno to nikad nije privlačilo, sasvim slučajno smo se našli ispred ulaza, pogledali unutra i jednostavno morali ući. Plaćate ulaz, a za to dobijete gratis piće po izboru. Sve je prepuno maca i totalno su kjut. Ostali smo duže nego smo planirali.

 

10.7. – DMZ i Jeju

Danas imamo let za otok Jeju. No, prije leta smo ubacili turu do granice sa Sjevernom Korejom. Ponedjeljkom i nedjeljom nema tura pa smo morali danas. Drž’te palčeve da stignemo na avion 🙂

Stigli smo 🙂 No, da na samom početku razjasnimo neke stvari za one koji planiraju posjetiti granicu dviju Koreja. Do same granice, i stati preko granice ne možete bez organizirane ture, a taj dio je najbolji dio. Dakle, obično vam se nudi DMZ tura, pažljivo čitajte da li ta tura ima uključen posjet JSA (ili Panmunjom), jer većina ih nema. Mi smo bili na JSA turi, pa evo kako je to izgledalo.

U rano jutro krenuli smo busom iz Seoula, nešto više od sat vremena i stižete u DMZ (prije toga ima par check pointa gdje će vam provjeriti putovnicu). DMZ je demilitarizirana zona dugačka 240km, a široka oko 4km, pod kontrolom je vojske Južne Koreje, Sjeverne Koreje, SAD- i UN-a, u ovo područje ne možete ući bez dozvole.

Prvo stajalište u DMZ zoni je Bonifas camp – kamp UN-a, gdje nas je dočekao i “preuzeo” američki vojnik. Ispričao nam je priču o dvjema Korejama i ovom području. Potpisali smo izjavu da u ovo područje ulazimo na vlastitu odgovornost, odnosno da shvaćamo da se nam može nešto loše dogoditi i da oni neće za to biti krivi. Zatim se prebacujemo u njihov autobus i s vojnikom krećemo do JSA područja (Joint Security Area) udaljenog 2,4km od kampa. JSA je jedino područje unutar DMZ gdje se oči u oči gledaju vojnici obje Koreje, ali i mjesto pregovora. I tad stižete na pravu granicu, poznate plave kućice. U jednoj od njih smijete proći liniju i tako kročiti u Sjevernu Koreju.

Sve je vrlo strogo, vrlo oprezno, ne možete lutati kud hoćete, ne možete slikati što želite, uglavnom držite se uputa američkog vojnika. Prije ulaska morate paziti i na odjeću, poderane traperice, kratke hlače ili mini suknje, maskirni uzorak, natikače, japanke itd su zabranjeni. Navodno da sjeverno korejci fotkaju turiste i pokazuju svojim stanovnicima kako se loše živi izvan Sjeverne Koreje, a natikače/japanke pa su dodatni razlog jer nećete moći pobjeći ako će biti potrebe.

Osim toga posjećuje se još Freedom bridge, a ako uzmete duže ture onda možete na nekoliko vidikovaca s kojih se vidi u Sjevernu Koreju i prošetati tunelima.

Uglavnom, zanimljivo iskustvo, potaknulo nas da još više istražimo o ovoj temi, al to kad stignemo doma. Ako želite ući u Sjevernu Koreju na više dana to ćete morati napraviti iz Kine jer samo iz te zemlje možete ući u nju. Imate dvije opcije, a to su vlak ili avion i naravno samostalno putovanje ne dolazi u obzir već su sve ture organzirane i pod budnim okom vodiča.

I da, stigli smo na avion, ali….

Znači jurili smo s ture direktno na aerodrom na let sa JejuAir na otok Jeju. Što može krenuti po zlu, pa uvijek se našto nađe 🙂

Prilikom carinskog pregleda, gospodin korejski carinik stavio nas je oboje sa strane, prvo nas testirao na ekspoloziv, ništa, zatim pitao da li u torbi imamo power bank, naravno da imamo, moramo stalno puniti hrpu nasih elektronickih igracaka. Imamo jednu veću i dvije manje vanjske baterije u kojima je on vidio problem. Odveo nas do nekog šaltera do tete koreanke koja nije znala niti riječ engleskog pa se koristila korejsim google translate-om. Uglavnom, nakon 10min, shvatili smo da je zanima jačina tih baterija, a mi nemamo pojma. Rekla onda ne možete unijeti u avion. Ok idemo guglat, našli slične baterije na internetu i pokazali joj, al ona nema pojma što je mAh, hoće u wattima. I ko za inat cijeli internet nam ne želi izbaciti u wattima 😀 ok, našli smo stranicu koja nam je preračunala i veli teta, ok možete uzeti baterije i ići na avion. Pola sata smo izgubili, a oni uopce nisu skužili da smo u ruksaku nosili dron i 3 puno jace baterije.

Ok, ništa strašno, idemo dalje. Slijećemo na otok Jeju. Sva sreća nema kiše i temperature su puno više nego u Seoulu. Idemo si po auto – i evo opet problema.

Ok, znali smo da će prije ili kasnije, naša, nazovimo je međunarodna vozačka dozvola, stvoriti nam probleme. Znači Koreanci traže međunarodnu vozačku dozvolu, ali ovoj našoj, izdanoj od HAK-a, ne vjeruju, pa normalno, izgleda kao da smo je doma isprintali i još je sve na hrvatskom jeziku. Rekla je da nam otkazuje auto jer to nije međunarodna vozačka dozvola. I nakon pola sata nadvikivanja i uvjeravanja da je to stvarno međunarodna vozačka dozvola izdana od službene institucije u Hrvatskoj, koreanka ne odustaje. Mi još više povisujemo ton, iako nije ona kriva, ali mi smo u gabuli ako nam ne da auto.

Tada nam je počela pokazivati međunarodne vozačke drugih zemalja, sve imaju na barem dva jezika, ako ništa drugo imaju natpis: International driver license! Naša nema. Jer svima na svijetu je jasno što znači Međunarodna vozačka dozvola. I onda nas je jedna češka dozvola spasila, jer tamo nema na engleskom, al osim na češkom ima na francuskom i čim je koreanka vidjela riječ international, to joj je jasno više nego riječ međunarodna. E, tu se zeznula! Pa smo je pitali da li zna francuski, e pa tko joj je kriv što onda ne zna hrvatski 🙂 I ako već ne zna hrvatski nek si otvori google translate i napiše međunarodna i da će joj doći international. Tad je ostala bez teksta, počela nešto tipkat po računalu, pa na mobitelu i onda počela šaputat da će nas pustit, iako ne smije, al da joj je šef rekao neka ovaj put napravi iznimku. Spavaš li mirno HAK!

CIJELU FOTOGALERIJU IZ SEOULA MOŽETE VIDJETI –> OVDJE

11.7. – Jeju

Krećemo u Jeju avanturu.

Za dobro jutro jedan muzej. Cijeli otok je prepun zanimljivih i neobičnih muzeja, mi smo odabrali LoveLand. Zapravo nije muzej u pravom smislu riječi, već tematski park prepun spolnih organa i svega što na bilo koji način ima veze sa sexom.

Nastavljamo put prema istoku otoka. Prvo treba proći ogroman Jeju City, nismo si zamišljali tako velike gradove na ovom otoku. Krećemo dalje, pratimo cestu uz obalu i sasvim slučajno zaustavljamo se u mjestu Hamdeok zbog prekrasne plaže. No samo na fotkanje, ne i kupanje.

Manjanggul Cave je naša slijedeća stanica. Pećina koju je oformila lava kada je probijala na površinu i na taj način napravila tunel. Lava tube dugačak je preko 13km, od toga 1km možete proći pješke. Promjena u temperaturi je ogromna, s 32 stupnjeva spustili smo se na hladnih 12.

I za kraj dana, ono čemu smo se najviše veselili na ovom otoku je Seongsan ilchulbong, brdo pomalo neobičnog oblika koje je nastalo erupcijom vulkana. Na vrhu koji je na 182m ima krater promjera 600m i do kojeg se naravno možete popeti. Uspon na ovim vrućinama je jako težak, iako nije tako visoko i put je uređen sa stepenicama. Sa vrha se pruža prekrasan pogled na grad.

Na vrhu smo se pripremali za tekmu, i čim smo izvadili zastavu čuli smo Kroatia, Kroatia i bez povoda jedna ekipa počela nam je nabrajati cijelu našu reprezentaciju. No sjetili su se samo: Modrića, Raktića, Mandžukića, Subašića i Lovrena. Ali i to je puno za mlade Korejce.

Dan smo završili na tržnici u Jeju city. Tržnice su super stvar, prepune štandova s hranom, pa se možete brzo i fino najesti.

12.7. – Jeju

BRAVO HRVATSKA!!!

Čekali smo i čekali, cijelu večer i noć da tekma počne, no onda nas je umor svladao i činjenica da je tekma po našem vremnu počela u 3 ujutro. Propustili smo prijenos, ali čim smo se probudili i upalili internet, sve nam je bilo jasno! Bravo još jednom!

Pošto smo dugo čitali o tekmi malo smo kasnije krenuli u obilazak. Za početak joše jedna prekrasna plaža u mjestu Hyeopjae i onda ostavljamo more i krećemo prema unutrašnjosti otoka.

U samom središtu otoka nalazi se jedina planina otoka Hallasan na visini 1950m. Prvotna ideja je bila da trekamo do vrha, ali potrebno je minimalno 4 sata gori i isto toliko dolje, što znači pola dana, a i kasno smo krenuli iz apartmana, a i temperature su previsoke. Pa odustajemo i krećemo na južnu stranu otoka, opet do obale.

Južni dio otoka je nekako više uređen za turiste, nudi se puno više sadržaja, prekrasne plaže kao npr. Jungmun. No mi se opet ne odlučujemo za kupanje već krećemo prema slapovima. Tri su slapa oko Seonimgyo mosta koji je jednostavno wow. Most, ne slap. No i slapovi nisu loši, potrebno je opet malo preznojavanja da dođete do njih, ali most je stvarno wow.

Nedaleko od slapova nalazi se Jusangjeolli Cliff, klifovi koji podsjećaju na Giant’s Causeway u Sjevernoj Irski.

Htjeli smo vidjeti još jedan slap, no zakasnili smo 15min. Sve ove prirodne znamenitosti zatvaraju se u 18h. Za sve njih plaća se ulaz od cca 15kn. Većina njih pod zaštitom je UNESCO-a i zbog toga je cijeli otok proglašen novim sedmim čudom prirode.

CIJELU FOTOGALERIJU S OTOKA JEJU MOŽETE VIDJETI –> OVDJE

13.7. – Jeju – Seoul – Osaka

Petak 13.!!! Tko je praznovjeran? A mi danas imamo dva leta 🙂

Dakle, napuštamo Jeju, letimo natrag u Seoul gdje nas “čeka” let za susjedni Japan.

Ne samo da je petak 13. nego smo dobili i 13. red u avionu, aha tko je sad praznovjeran. Uglavnom preživjeli smo let, ali skoro prespavali na stanici.

Sletjeli smo u Osaku nešto prije ponoći, na aeorodromu gledamo koji vlak ćemo uzeti kad nam prilazi japanka, koja radi za željeznicu i pita da li trebamo pomoć. Pa ak se već nudiš. Pokazujemo stanicu do koje moramo doći, a ona nam gura neke papiriće u ruku i gura prema stanici. Kaže, zadnji vlak kreće ovaj čas. Ali nismo kupili karte! Zato nam je dala papirić s kojim smo se ukrcali na vlak, a kartu plaćamo prije izlaska sa stanice. Nakon nešto više od pola sata stižemo na glavnu stanicu u Osaki, predajemo papirić da platimo, ali kako nismo stigli podići/promijeniti novce, dajemo karticu. Veli teta, ne primamo kartice. Ok, da li ima tu negdje bankomat, mjenjacnica, veli ona nema. Ok, i što sada. Veli teta ne možete napustiti stanicu. I što da ostanemo zauvijek zaorobljeni na stanici? I u to vrijeme stiže striček japanac i kaže, naravno da možete platiti karticom, pratite me. I tako karta plaćeno.

E sad, pitamo mi stričeka japanca kako odavde do stanice gdje je naš apartman. Hmm, finish. Vlakovi ne voze, metro ne vozi, ništa ne vozi. Pješke, preko 7km, nije tak strasno, ali imamo ruksake, umorni smo i jedan je u noci. Preostaje nam taxi. Za taxi nam trebaju novci. Tražimo bankomat ili mjenjačnicu. Ništa, ali ništa ne radi, a nalazimo se na glavni stanici u ogromnom gradu. Huh. Krecemo prema taxiju pa ćemo se probati dogovoriti nešto s njim. Čim je otvorio vrata, i mi počeli objašnjavati, vidi on karticu i veli, ok, ok. Čovjek naravno ima u autu mogućnost plaćanja karticom. Wihiii. Stižemo sretni u prekrasan stančić u japanskom stilu.

14.7. – Osaka

Vani je dvjesto stupnjeva, vruće majko mila. Tražimo hladovinu gdje god stignemo. Uzimamo One-day-pass, nekih 30kn i neograničene vožnje metroom. 

Prva stanica Osaka Castle, koji nas unutra nije očarao, osim što je na vrhu vidikovac. Ali je zato izvana prekrasan. Na brežuljku, okružen parkom, pa je lijepo za vidjeti zelenilo među megalomanskim neboderima.

Zatim se vozimo do obale gdje se nalazi ogroman kotač i akvarijum, samo smo prošetali, al navodno se akvarijum isplati pogledati.

I tada krećemo prema Dotonbori. Propješaćili smo kilometre okolo Dotonborija, ovaj dio grada je lud sto na sat. Po danu, po noći, ludnica. Šopin, hrana, druženje, fotkanje, opuštanje, zabava, uglavnom ludnica!!

CIJELU FOTOGALERIJU IZ OSAKE MOŽETE VIDJETI –> OVDJE

15.7. – Nara

Danas se pripremamo za tekmu, ali prije toga ćemo skoknut do Nare. Skok od Osake do Nare traje nekih 40min vlakom, a košta 560yena u jednom smjeru (cca 30kn). Nara je poznata po prekrasnim hramovima, ali najviše po srnama koje bezbrižno šeću gradom. Uglavnom se zadržavaju u Nara parku. Jako su pitome i izrazito kulturne. Naime, možete za 5kn kupiti desetak keksica pripremljenih za njih i onda ih hraniti. Ono što je simpatično da će vam za svaki komadić keksa zahvaliti tako što se naklone. I ako će htjeti još opet će se nakloniti. Kad više nemate keksa pokažete joj rukama da nemate i onda se okrene i ode dalje.

Današnje razgledavanje smo malo skratili zbog večerašnje tekme. Naime, zbog vremenske razlike, tekma počinje u ponoć pa smo odlučili malo odmoriti popodne i navečer oko 9 krenuli smo prema Dotonbori.

Tekmu smo gledali u irskom pubu. Bili smo jedini Hrvati, pola puba su bili Francuzi, ali je zato cijeli pub (osim Francuza) navijao za nas. 

16.7. – Kyoto

Danas spavamo mrvicu duže, ali ne predugo jer napuštamo Osaku. Lovimo vlak sa glavne stanice za Kyoto, cijena isto kao za Naru (560yena) i vožnja nešto malo duže od pola sata. Na stanici nas čeka vlasnik apartmana koji se ponudio doći po nas, i drugi dans nas odvesti kamo želimo. Apartman nam je prekul, stara japanska kućica, jedino nije bilo kul spavati na podu – nismo naviknuti pa nas je ujutro sve boljelo 😀

Stigli smo u Kyoto za vrijeme Gion festivala, najvećeg festivala u čitavom Japanu. Festival traje čitav sedmi mjesec no najzaimljiviji dio se održava baš ova dva dana kada smo mi tu. 

Danas u večernjim satima, u jednom djelu grada, zatvorili su sve ulice i pretvorili u pješačke zone. Zanimljivo je bilo za vidjeti kako su spremni, nema mjesta za pogrešku. U par minuta, u isto vrijeme, sve ulice u tom kvartu pretvorene su u pješačku zonu, poštavljeni su štandovi s hranom, gužva je ogromna, ali sve teče nekim svojim tokom. Svatko zna svoj posao, pravila ponašanja i jednostavno nema guranja, čepova – gužva koja prolazi. Naravno da smo isprobali nekoliko lokalnih japanskih specijaliteta. Moramo napomenuti da još nismo naletjeli na nešto što nam baš i nije bilo fino.

17.7. – Kyoto

Danas je glavni dan festivala. U jutarnjim satima krenula je procesija po ulicama Kyota. Uz ulice su postavljene stolice i možete si rezervirati mjesto i biti sigurni da vidite procesiju. Mi se snašli, popeli se na neki električni ormarić i imali najbolji besplatni pogled. Procesija se sastoji od 23 yama i 10 hoko i hrpe ljudi. E sad, što su yame i hoko, teško za opisati. Yama bi bila kao neko malo svetište kojeg guraju na kotačima. A hoko je zapravo glavna priča, to su ogromna, ne znam kako ih nazvati, visoka 25 metara, a teže do 12 tona. Taj hoko je na ogromnim drvenim kotačima, a gore na hoku hrpa ljudi, i jedan od highlighta procesije je okretanje tog hoka – gospođa do nas nam je objasnila koliko je to teško i opasno izvesti.

Nismo ostali do kraja proecesije jer traje satima, a sve je vrlo slično. Mi se uputili dalje. E da, al nam je bilo zanimljivo vidjeti dečka koji je uz procesiju taman prolazio i snimao za Google maps. 🙂

Jedna od prvih fotografija koja će vam se pojaviti kad upišete Kyoto u Google je bambusova šuma – pa idemo u Arashiyamu. Arashiyama je super za dnevni izlet, npr. rentat bicikl i proći cijelo područje. Ima hrpa hramova, možete se družiti s majmunima, ploviti rijekom… Ali naravno glavna atrakcija ovog područja je bambusova šuma. Doduše kroz šumu je napravljen put kroz koji možete proći. I stvarno je prekrasno, ali brate mili koliko ljudi ima, bit će te sretni ako uspijete napraviti fotku bez ijedne nepoznate osobe. 

Danas je u Japanu vrućina posebno opaka. Iako se naoblačilo, baš je teško za disat, preznojili smo se barem sto puta.

Fushimi Inari Shrine – druga je fotografija koja će vam iskočiti na Google kad upišete Kyoto. Hram posvećen Inari je prekrasan, ali turisti uglavnom dolaze zbog “tori” – tori su narančasta vrata iza hrama koja stvaraju tunele sve do vrha brda Inari. Vrh je na 233 metara, i do vrha vam treba cca sat i pol, i isto toliko za natrag. Naš plan je bio “ići malo dalje” da se maknemo od ljudi. I tako smo stigli do vrha 🙂 Prekrasno je, šetnica sa torijima prolazi kroz šumu, uz jezero, na putu imate nekoliko manjih hramova, isplati se. Inače, na tori vratima primjetiti ćete japanske natpise, to su imena ljudi koji du donirali ta vrata. Navodno je cijena oko 400 000 yena, a onima najvećima cijena se penje i do milijun yena (cca 56 000kn). I ovo jedan od rijetkih hramova gdje ne morate platiti ulaz i nema radno vrijeme, ili kako piše od izlaska do zalaska sunca.

I kako nećeš voljeti Japan i Japance 🤗 Za kraj dana evo nas u luksuznom hotelu s pet zvjezdica u centru Kyota sa super pogledom na Kyoto tower i grad, a kako smo završili ovdje? Još kad smo bili u Osaki, ekipa iz hotela Granvia nam se javila preko instagrama gdje su zapazili da stavljamo fotke iz Japana i predložila ako imamo u planu Kyoto da bi nas oni rado ugostili na dan ili dva 😀 i tak evo nas ovdje, nije da smo se nešto previše bunili.

18.7. – Od Japana do Amerike

Imam doslovno cijeli dan za još malo prozujati po Kyoto. U Kyotu imate toliko toga za vidjeti da vam definitivno treba nekoliko dana. Mi smo morali odlučiti što ćemo posjetiti, a što ovaj put preskočiti.

Javljaju nam od doma da se na vijestima priča o ekstremnim vrućinama. Trenutak kad smo izašli iz stanice trebala nam je doslovno minuta da počinju kapljice klizit niz tijelo. U slijedećih par minuta, majica, hlače – mokre kao da je padala kiša. A danas je oblačno.

Zbog toga odlučujemo posjetiti još samo jedam hram i kvart oko hrama. Kiyomizu-dera hram nalazi se na brdu, i od stanice je udaljen 20min pješke, baš savršeno za ovu vrućinu. Nedamo se! Idemo vidjeti taj hram. I hram je stvarno wow, pogotovo ulaz u hram, ali kad vas sunce iscrpi, samo gledate gdje je hladovina i voda. I onda smo se popeli do tog hrama, kad ono – cijeli pod ceradom, u obnovi. Nemamo sreće. U podnožju hrama stari je dio grada, Gion, poznat po gejšama koju nažalost nijednu nismo vidjeli.

To je to, vrijeme je da napustimo Japana. Iz Kyota ima direktan vlak za aerodrom al skup, pa lovimo vlak do Osake i onda do aerodroma, sve zajedno nešto manje od 2 sata. AirAsia prebacit će nas na drugu stranu kugle zemaljske – sutra, odnosno danas, zbog vremenske zone, javljamo se sa Havaja.

19.7. – Oahu

Aloha!

Noćno/dnevni let nas je umorio do kraja, ali ovo su Havaji ajmooo. Sletjeli smo u Honolulu, bezbolno prolazimo granicu i još bezbolnije podižemo auto (do sada nikad nije prošlo bez nekih problemčića). I u prvih 5min se prisjećamo zašto nam se svidjela Amerika, al najviše Havaji.

E da, da spomenemo granicu. U svijetu putoholičara uvijek vlada neki strah pred tom Amerikom, hrpa vas nam se javlja zbog vize, da li ćete proći granicu, ako ovo ili ono. Najbezbolniji prolazak granice izgledao je otprilike ovako: Aloha! O Hrvatska, šteta što niste pobjedili na Svjetskom prvenstvu. Da, šteta, nismo imali sreće. Kako dugo ostajete u Americi? Tri tjedna! Ok, evo možete 6 mjeseci. Hvala! Bok!

Prošli put smo dobili na 3 mjeseca, ovaj put na 6 mjeseci, bojim da će nam slijedeći put dati na godinu dana, pa ćemo doći u napast da i ostanemo tako dugo 😀

E da, još jedna stvar koju ste nas često pitali, pa nismo bili sto posto sigurni, evo sad provjereno. Cure, kada postanete žene 🙂 i promijeniti prezime, adresu.. pa imate novu putovnicu, a vizu u staroj. Svašta smo čuli i dobili raznorazne informacije prije puta. Za svaki slučaj smo u matičnom uredu tražili međunarodni vjenčani list. Uglavnom, bezbolno. Nova putovnica i stara sa vizom i to je to (samo treba paziti da kad buše staru putovnicu ne probuše vizu). Prepisali podatke sa vize, lupili pečat u novu putovnicu i Welcome USA! 

Smjestili smo se u blizini mjesta Kaneohe, preko Airbnb kod Adriana i Chantal, mlada obitelj s klincem i psom Lunom su nas lijepo dočekali i sve pokazali. Nalazimo se u zadnjem djelu njihove kuće i totalno je sve havajski.

Imamo taman dovoljno vremena da prozujimo kroz grad i pojedemo nešto. No vrag nam neda mira pa smo se provozali uz obalu. Oblačno je i jako vjetar puše, ali hej ovo su Havaji, a Havaji su lijepi i pod oblacima.

20.7. – Oahu

Danas buđenje ranije jer Havaji čekaju, a i sunce se gura kroz oblake. To je jedna od čari Havaja – klima, koja je savršena. Znači, ako kiši, uglavnom kiši u unutrašnjosti otoka, obala uvijek bude sunčana, a temperatura je taman.

Inače, Oahu nam je samo stopover do otoka Maui, jer smo Oahu posjetili prije tri godine. Ali mi volimo stopovere gdje možemo ostati dan ili dva, pa je tako bilo i u ovom slučaju. 

Ho’omaluhia botanički vrt, to prošli put nismo posjetili, a ovaj put smo ga ubacili samo zbog pogleda na ogromne prekrasne planine. Vrt je inače besplatan i ogroman, možete kroz njega šetat cijeli dan, čak se može i u njemu kampirati.

Isprobali smo ocean na nekoliko plaža. Plaže imate na svakom koraku i sve su skoro poluprazne, jedino poznati Waikiki bude natrpan.
Još jedna stvar, pokraj koje smo prošli put samo prošli, ne znajući da je tu, je tzv- blowhole. U kamenoj obali nalazi se rupa i kad su valovi veliki iz te rupe izleti voda pa izgleda kao gejzir.

Koko head nam je bolna točka od prošli put. Do samog vrha vode stotine stepenica, prošli put smo došli do pola, ako ne i više i onda smo shvatili da nam je sportska kamera na štapu nestala (virila je iz ruksaka). Nekako smo se nadali da je negdje ispala pa smo je tražili, dugo smo je tražili, penjali se gore, dolje nekoliko puta. Nismo je našli, niti smo imali volje se popesti do kraja. Ovaj put smo to uspjeli. Popeli smo se do kraja. Teško je, strmo, vruće, na mjestima i vrlo opasno. Ali gore, pogled je wow. S jedne strane ogroman krater, a s druge strane zaljev i grad.

Još jedno mjesto smo morali opet posjetiti – mjesto zločina – plažu na kojoj smo se prije tri godine vjenčali! Dvije palme nedostaju, al bilo se lijepo prisjetiti.

Dan smo završili u Honolulu, pozdravili se s Oahom i obećali da se vraćamo jer još ima toliko toga, a otok je stvarno prekrasan.

E da, moram spomenuti ljubaznost amerikanaca. Ne znam da li nam je nogomet pomogao, ali do sada svi nam žele pomoći. Najsimpatičniji trenutak mi je bio plaćanje parkinga u Honolulu. Zamolilo smo policajca za pomoć oko automata i ne da se potrudio da nam pomogne nego nam je na kraju i platio parking. Nismo imali sitno, a veli plaćanje karticama nikad se ne zna tko će te hakirati i plati umjesto nas. I kad smo ga zamolili da nam usitni novce, nije htio niti čuti već se zahvalio što smo došli na Havaje. Pa hvala tebi, mi ćemo vrlo rado doći opet. 

21.7. – Maui

Danas letimo za otok Maui. Prvi puta, nakon hrpe letova, nisu nam stigle torbe. Taman kad smo htjeli prijaviti, kaže čovjek nek pričekamo slijedeći let, da će vjerojatno doći slijedećim letom, da je došlo do nekog kvara u Honolulu na aerodromu. Sva sreća pa su letovi svakih par minuta i gle stižu torbe.

Uzimamo rentani auto najbržom procedurom ikad – niti 5min i već se vozimo. Na prvi pogled otok je, ajmo reći puno “divlji”, prirodniji, baš nekako havajski. Kao da je vrijeme stalo.

Smješteni smo u selu Haiku, a nedaleko je prekrasno mjesto Paia sa hrpom retro dućana, restorana i nekakvo hang loose vibrom u zraku.

22.7. Maui: Road to Hana

Road to Hana je dugačka oko 100 kilometara i povezuje gradove Kahului i Hana na istoku otoka. Za vožnje je potrebno oko 2 i pol sata bez stajanja. I zašto je ta cesta tako posebna i zašto je must do. Da bi prošli Road to Hana trebati će vam pola dana, ako ne i više, više je razloga. Prvo, cesta je uska i krivudava, navodno ima 630 zavoja. Drugo, ima 59 mosta s jednom uskom trakom pa se teško mimoići s autom. Treće, prolazite kroz prašumu i krajolik je stvarno wow. Peto, uz cestu imate toliko toga za vidjeti pa će te stajati svakih par kilometara, najviše se stoji zbog slapova. Šesto, cesta datira iz 16. stoljeća  prepuna je povijesti i jedna je od opasnijih cesta za proći. Ima tu još toga, ali da ne duljimo.

Stvarno je opasna, pogotovo ako pada kiša kao nama, a ne znate što vas čeka iza slijedećeg zavoja, a lokalci jure ko ludi. Ali je je i prekrasna, zbog čestih kiša u ovom predjelu sve je zeleno, prepuno neobičnih biljaka, djeluje totalno divlje.

Krenuli smo u rano jutro, preporuka je u 7 ako ne i prije, jer kad navale turisti bude problema jer na takvoj uskoj i krivudavoj cesti je teško stati sa strane i diviti se slapu koji teče ispod mosta, a parkinga skoro pa i nema. Neki slapovi i druge zanimljivosti su “skriveni” ili treba do njih malo (i/ili puno) pješaćiti. Zato preporućamo vodič ili dobra karta s označenim zanimljivostima na cesti. (Tko planira vozit Road to Hana nek nam se javi, sad smo puno pametniji nego kad smo kretali :D).

Uglavnom, kiša nas je pratila cijelim putem, i ok malo kiše nikome ne škodi, ali bila je sve jača i jača, a puno slapova su u šumama koje su bile prepune blata. Tako da smo vidjeli samo pola toga što smo imali zapisano. Smjestili smo se u Hanu i odlučili drugi dan u rano jutro krenuti opet (u obrnutom smjeru). I to je bila odlična stvar. 

23.7. – Road to and beyond Hana

U 7 samo već bili na cesti. Sunce je svanulo. A cesta je bila prazna. Svi turisti kreću iz Kahului prema Hani, rijetko tko ili nitko ide obrnutim smjerom. I tako smo imali sve slapove, plaže samo za sebe. I kako smo odmicali na cesti sve jača gužva se stvarala, ali na suprotnoj traci, onoj prema Hani. Tad smo se odlučili okrenuti i vratiti u Hanu. I sad kad razmislim, ne da smo je prošli, mi smo Road to Hana prošli tri puta. 🙂

Ono što je super, svi turisti, ili barem veći dio njih se u Hani okreće i vraća natrag, samo rijetki, malo luđi nastavljaju dalje. Naime, nakon Hane isto ima cesta, samo što je u još gorem stanju nego ova prije. Mi smo naravno odlučili proći i taj dio. Često je nazivaju Road beyond Hana. Opet će vas dočekati slapovi, plaže, ali ovaj put jako, jako opasna cesta. U ovom smjeru cesta je u jako lošem stanju, puna rupa, malo asfaltirana, malo ne. I najgora stvar što se u početku penjete na planinu, samo jedna traka i nedaj boze da ti dođe auto iz suprotnog smjera, a doći će ti i onda to bude veselje.

Kada se taj dio prođe i kad se konačno, kako se ono kaže, spustite s brda, ovaj put doslovno, onda počinje lijepa cesta, s dvije trake i novim asfaltom. Krajolik se također promjenio, iz džungle smo stigli u pustinju. Kao neki drugi svijet. Ludi su ovi Havaji.

I sad se pitate zašto je ovaj dio ceste sređen, a ovaj nije? I mi smo se pitali. Ovaj dio otoka je uglavnom nenaseljen, al ima par sela i mještani nedaju obnoviti cestu. Kažu ako cesta ostane puna rupa da se možda turisti okrenu i preskoče ovaj dio. Pun im kufer turista.

I tako smo jedno vrijeme vozili kroz pustinju, vjetar u ovom području puše ko lud, plaža uglavnom nema nikakvih zbog litica koje je stvorila lava, a s desne strane vas cijelim putem prati pogled planina. I onda se počinjete uspinjati u te planine i počinje zelenilo i počinju se pojavljivati prva naselja. Kao stvoreno, pojavila se i vinarija.

Winery Maui je vinarija gdje smo morali stati jer rade vina od tropskog voća. Degustirali smo pet vina, uglavnom od ananasa i uopće nisu loša.

Prebacili smo se na zapadnu obalu otoka (iako je zovu južna) u mjesto Kihei. Zapadna obala otoka je najsunčaniji dio otoka i zbog toga prepun privatizacije, apartmanizacije, turista.

24.7. – Molokini tour

Opet se rano budimo, nikako da se naspavamo. Krećemo na turu katamaranom. Idemo do Molokinija. Molokini je otok, odnosno krater u obliku polumjeseca, ostatak vulkana. Vrlo zanimljivo izgleda iz zraka, a do njega se ide na ronjenje zbog bogatog podvodnog života. Katamaran je prepun amerikanaca, imamo osjećaj kao da smo jedini stranci. Zapravo na čitavom otoku najviše turista je iz kopnenog djela Amerike. Nakon divlje Azije gdje te strpaju na brod i voze ko ludi, ovdje nam je sad šok koliko se brine o sigurnosti, sto ponavljanja, demonstriranja. Čak su imali demonstraciju kako pravilno koristiti masku za roniti, kako pravilno roniti it.

Trebali smo još posjetiti mjesto s kornjačama, ali zbog velikih valova bilo je preopasno se približiti (u Aziji to sigurno ne bi bio problem :)) pa smo ostali roniti oko Molokinija.

Nakon povratka na kopno odlučili smo istražiti južni dio ove strane otoka. Nakon Kiheija samo su još dva mala naselja i onda dalje možete samo pješke. Dva mala naselja, prepuna hotela i apartmana, ali i luksuznih vila, imanja, sve nešto fensi šmensi.

Na ovom djelu plaža je do plaže, koju god da odaberete ne možete promašiti. Na samom jugu nalazi se Big Beach, valovi su tamo bili ogromni i samo najhrabriji su ulazili u vodu. Naravno da je i Branko bio hrabar, morao je probati kako je to kad te val poklopi.

Nakon toga se prebacujemo na Polo Beach gdje je bilo valovito, ali puno mirnije. Tu smo odlučili završiti dan.

25.7. – Maui

Danas nemamo nikakve konkretne planove, osim jednog navečer, a do onda se prepuštamo otoku. Krenuli smo prema samome sjeveru otoka, do zadnjeg naselja. Zaustavila se u svima (samo ih je par) i od svih na otoku Lahaina je najsimpatičnije mjesto. Posjetili smo i nekoliko plaža, neke samo pogledali, na nekima se i okupali. Čak smo pronašli plažu koja nije pješćana (Honolua Bay), pa eto za one tko ne voli pijesak, Havaji imaju za svakog ponešto.
Kasno popodne ostavili smo za najviši vrh na otoku. Haleakala je vulkan na preko 3000m. Krater je jednostavno wow, ali i pogled na otok, ako imate sreće s vremenom. Zbog visine, oblaci su često nisko, a niske su i temperature, razlika bude i skoro 30 stupnjeva.

Gore se uglavnom ide na trek, ima jako puno staza oko kratera i kroz krater, ali trenutačno glavna atrakcija je sunce. Mi smo išli na zalazak i bila hrpa ljudi gore, kako je tek onda ujutro na izlasku, sigurno jako puno jer vam je za jutro potrebna rezervacija.

26.7. – Bye Bye Hawaii

Danas se pozdravljamo s Havajima. Vrijeme je da nastavimo dalje. Zadnji dan smo iskoristili za čisto opuštanje, kupanje. Letimo navečer za Seattle, a od tamo za San Francisco

San Francisco

Vjetar, magla, sunce i uzbrdice – San Francisco. Sjeo nam na prvu. Smjestili smo se kod gospođe Eileen. Eileen je sada u mirovini, nekada je bila medinciska sestra i jedna od prvih koja se susrela sa AIDS-om kada bolest još nije imala ime. Na tu temu 2011. godine snimljen je dokumentarac “We were here” s Eilleen u njemu. 

Eileen je jako pričljiva i društvena pa smo dobrih sat vremena pričala o San Franciscu, Americi…

Dobili smo besplatan City Pass što je super stvar, vrijedi tri dana i osim nekoliko ulaznica za muzeje, možete koristiti i lokalni prijevoz. Tu je dobra stvar što famozni retro tramvaj možete koristiti koliko puta želite, a inače je karta u jednom smjeru 7$. Ok, City Pass sam po sebi je također skup, 89$, i da ga nismo dobili free ne bi ga uzeli.

Osim retro tramvaja prvi dan smo odmah iz City Pass-a iskoristili vožnju brodom po zaljevu San Francisca. Vožnja je super jer vas vodi oko Alcatraza i ispod Golden Gate mosta. Cijelim putem slušate priče o San Franciscu i djelovima grada pokraj kojih prolazite. Ono što nije super je već spomenuta magla i vjetar. Smrzli smo se i skoro pali s broda. Ako se ne držiš dobro, doslovno te može otpuhat s broda. Pola mosta je bilo u magli, ali svejedno je fascinantan.

San Franciso je super jer smo svašta dobili besplatno. Dva tjedna prije puta htjeli smo kupiti karte za Alcatraz, međutim sve je bilo rasprodano. Probali na sve moguće načine, nije išlo pa smo odustali. Par dana prije nego smo stigli u San Francisco javila nam se ekipa iz Alcatraza i počastila nas sa dvije ulaznice. Wow, hvala 😀 Ulaznica je inače 38$ i treba je kupiti minimalno mjesec dana prije, u ljeti još prije.

I tako danas u 10 sati bilo smo na brodu za otok Alcatraz. Kad stignete na otok imate mogućnost uzeti vodiča ili slušalice s audio vodičem. Mi smo uzeli slušalice. Audio vodič vas vodi kroz zatvor, a vodiči su vam bivši zatovrenici i čuvari. Vrlo zanimljivo.

Zanimljivo je što svi na spomen Alcatraza prvo se sjete zatvora, no Alcatraz nije samo zatvor. Pa na otoku saznate da je tu prvi svjetionik, da su otok pokušali preuzati Indijanci, da su na otoku osim zatvorenika živjeli čuvari sa svojim obiteljima pa slušate priče njihove djece.

Na otoku možete ostati kako dugo želite. I definitivno se isplati. Kupite karte na vrijeme 😀

Free smo dobili i Hop-on-hop-off bus. Iskreno, nikad, ali nikad, nigdje ga nismo koristili. Hrpa ljudi nas je pitala za taj bus i mi smo uvijek imali neki stav da je to bezveze, a zapravo nije. Dobra je to stvar pogotovo ako nemate puno vremena, vozi po glavnim atrakcijama grada, skocite dolje pogledate, zadrzite se koliko zelite i ulovite slijedeći bus za dalje. Jedina mana je cijena. U većini gradova ti busevi su jakooo skupi, što je bila i glavna stvar zašto su nas odbijali. E sad, kad su nam karte besplatne, sad nam je dobar 😀 Pa smo iskoristili bus i provozali se kroz grad. Još jedna mana ovog busa, u San Franciscu, je otvoreni krov, a vjetar puše sto na sat pa se smrznete.

Painted ladies – nekima zvuči poznato, nekima ne. Al kad se spomene serija Puna kuća onda se svi sjete parka i kućica ispred kojih je obitelj Tanner napravila piknik.

Popeli smo se i na Twin peaks odakle bi se trebao pružati prekrasan pogled na grad, međutim magla nam nije dozvolila da vidimo dalje od svog nosa.

Crooked street je ulica koja je također postala prava atrakcija u gradu. Kako smo mi rano ujutro kretali iz grada, odlučili smo usput pogledati famoznu ulicu. Mislili smo, sad barem neće biti nikog, no krivo smo mislili. Kinezi su valjda u akciji od 6 ujutro 🙂 I dok je svi fotkaju, mi smo se odlučili provozati kroz nju.

Vratit ćemo se u San Francisco prije povratka doma, sad je vrijeme da uzmemo auto i krenemo dalje.

Highway 1

Californica State Route 1 – cesta koja prolazi zapadnom obalom SAD-a i jedna od cesta koja je must do za svakog putoholicara. Mi smo je prošli od San Francisca do San Diega, preko 1000km, između smo prespavali negdje na pola puta, mjesto Arroyo Grande. Cesta ide paralelno uz autocestu 101, a nekad se i spoje. I sad si svi misle, cesta ko cesta, zašto bi to bilo tako wow. I je, cesta ko cesta, ali cesta s pogledom. Znači, cijelo vrijeme vozite uz ocean i prolazite kroz razne krajolike, planine, šume, pored prekrasnih plaža, uglavnom ima stotine mjesta gdje se možete zaustaviti i diviti Majci prirodi.

Od gradova na putu mi smo se zaustavili na kratko u Santa Barbari, htjeli smo i u Malibu, al je bila tolika gužva, a vrijeme nam je dragocjeno pa smo produžili dalje. Los Angeles, tko nije bio, a vozi ovu cestu, onda si ostavite još koji dan. Mi smo u LA bili, pa smo samo provozali kroz Santa Monicu, pa uz Venice beach i nastavili za San Diego.

San Diego

San Diego je opet lud grad na svoj način. I to nam je super u Americi, svaki grad je drugačiji, svugdje možete vidjeti, doživjeti nešto novo.
Tri dana smo ostali ovdje, taman da prozujimo kroz grad. Auto smo ostavili u garaži jer je grad lakše i bolje prolaziti pješke ili javnim prijevozom. Puno toga se može proći pješke, no ako niste od onih koji vole hodati od javnog prijevoza tramvaj i bus su dobar izbor. Jedna vožnja 2,5$, dnevna karta 5$ (+2$ depozit na karticu).

Ono što je isto super za prijevoz u ovom gradu su bicikli i romobili, a sve funkcionira jednostavno preko mobitela. Ima nekoliko aplikacija koje si možete skinuti i onda uzmete romobil, bicikl, bilo gdje u gradu, skenirate aplikacijom kod na romobilu/biciklu i on vam se otključa i krećete u vožnju. Kad vam je dosta zaključate putem aplikacija i ostavite ga bilo gdje u gradu. Ali doslovno bilo gdje, pune su ih ulice, na svakom koraku, a i aplikacija vam pokazuje gdje su slobodni romobili/bicikli. Mi smo naravno isprobali obje verzije. Romobili su skuplji, jesmo li spomenuli da su električni. 1$ za otključavanje i onda 15 centi po minuti, uglavnom nakupi se. Bicikl pak je 1$ na sat i to je super. Mi smo recimo biciklima prošli cijeli Balboa park, koji je btw prekrasan i ogroman.

Jedna od stvari na bucket listi nam je bila pogledati tekmu NBA ili MLB-a. Odlučili smo se za bejzbol koji nam je onako više američki, čisto da osjetimo tu atmosferu. I kak je bilo? Iako ne znamo ni sva pravila bejzbola bilo je vrhunski i čak smo se u jednom trenutku pojavili na glavnom ekranu. Na tekmu dolaze cijele obitelji, bake, dede, klinci.. Možeš povesti čak i kućnog ljubimca 🐕 Sve je više kao neko druženje, stalno se dijele neke nagrade, cijeli stadion pjeva karaoke… Ljudi se zabavljaju pa tih 4h koliko je trajala tekma prođe kao tren. E da, igrali su San Francisco Giants i San Diego Padres, SF je pobjedio 5:3.

Što sve vidjeti u San Diego napisat ćemo detaljno u putopisu kad se vratimo. 😉

Tijuana

Kad si već u San Diegu bilo bi šteta ne posjetiti susjedni Mexico. O Mexicu, Tijuani i prelasku ove granice smo čuli svašta. Upozoravali su nas na svašta, od kriminala do teškog prelaska granice. Što smo doživjeli, upravo suprotno.

Tramvaj iz centra grada vozi nekih 45min direktno do granice. Dalje nastavljate pješke. Ulazak je bezbolan, još dok čuju da ste iz Hrvatske i da smo skoro bili prvaci u nogometu onda prolaziš još brže. Uglavnom, ispuniš obrazac, dobijše žig i evo te u Mexicu.

Od granice do centra je pješke nekih 20min, možete uzeti taxi, al mi se odlučili prošetat. Čim prođete granicu primjetite da ste stigli u potpuno drugačiji svijet. Drugačiji ljudi, mentalitet, arhitektura, cijene… Ni u jednom trenutku se nismo osjetili nesigurnima. Mariachi sviraju u svakom drugom kafiću pa je neka vesela atmosfera diljem glavne ulice. Hrana je duplo jeftinija, dva glavna (ogromna) jela i dvije pive, račun oko 100kn, a kasnije smo vidjeli da smo slučajno ušli u jedan od skupljih restorana. Tako da ide još jeftinije samo treba malo proučiti, mi smo bili previše gladni 😀 U kafiću Corona po 1$!! Margarite morate probati, za 5$ dvije. Pa vam je jasno zašto se amerikanci ovamo dolazete opijat, jer u Americi teško naći nešto ispod 10$. I još im je plus što u Mexicu poslužuju alkohol svima starijima od 18, dok u Americi moraju imati 21g.

Gospođa kod koje smo prespavali u San Diego nam se baš nasmijala kad smo spomenuli da kruže svakave priče o Tijuani i toj granici. Rekla je da je to možda bilo nekad, sad često odlaze preko. Ona recimo svoju kćer šaljem autom za vikend tamo, jer im je jeftinije, i jer nema 21 😀

Tijuana za jednodnevni izlet savršena opcija.

E sad povratak u SAD. Priča se o velikim gužvama, čekanju satima, da gnjave na carini itd. Niti 10min nam nije trebalo da se iz Mexica natrag prebacimo u SAD. I još smo naletjeli na nekog ludog carinika. Bili bi još prije preko da se nismo zapričali. Opičeni lik. Prvo pričali o Mexicu i tijuani. Zatim veli, njegova žena je vaša, i pokazuje na Trumpa. Mi njemu, ne nije, ona je Slovenka. Veli on, pa kaj to nije isto, Slovenija, Hrvatska, kaj vi imate svoju državu.. 😀

I onda tipka i tipka po računalu i počinje: Dobar dan? Kako si? znači lik je išao guglat Hrvatsku da se uvjeri da smo samostalni i da nas pozdravi na hrvatskom. Dotaknuli smo se i nogometa, naravno. Onda je počeo listat putovnice pa vidio hrpu viza u njima pa počeo pitat o Japanu, da li smo vidjeli njegovog ujaka, kak je u Burmi.. 

Uglavnom raspričali se, nasmijali i onda je rekao ajd dosta, moram sad ići radit. Žig u putovnicu i America we are back!

Joshua Tree

Iz San Diega smo krenuli prema Joshua tree nacionalnom parku. Ušli smo na južni ulaz i krenuli prema sjevernom, gdje smo imali smještaj. Računali smo dva-tri sata da vidimo i to je to. Nismo imali baš neka očekivanja. Prevarili smo se. Park je prekrasan, zadržali smo se cijelo popodne. Vani je termometar pokazivao čak 46 stupnjeva i to je bila jedina prepreka što se nismo još češće zaustavljali po putu. Priroda je prekrasna, onako da sjedneš i promatraš je jedno vrijeme. 

Ulaznice za nacionalne parkove u SAD-u su uglavnom 30$ po auto (bez obzira koliko je ljudi unutra) i vrijede 7 dana. Mi smo uzeli godišnju koja je 80$ i vrijedi za sve parkove. Jer ako izračunate čim posjetite 3 parka već vam se isplati, a mi ih imamo u planu 4-5.

Nakon parka – smještaj – jedan od najboljih smještaja do sada. Na rubu parka samo, bogu iza nogu i spavamo u autobusu. Preuređeni autobus sa svime što ti treba i ne treba. Ispred busa je mali boravak na otvorenom s pogledom na pustinju, a iza je natkrivena terasa s malim bazenom. Tuš i wc su na otvorenom, i nije tako strašno kao što zvuči. Pre-pre dobro!

Route 66

Od Joshua tree krećemo prema Las Vegasu, ali dužom rutom – rutom 66. Prije tri godine vozili smo Route 66 i tada smo skrenuli u Las Vegas pa smo jedan dio rute preskočili, ovaj put to želimo nadoknaditi. To je dio od Barstowa do Needlessa, uz južni dio Mojave parka. Od cijele rute ovaj dio je najviše zapušten. Gradovi koji su ovdje nekad postojali, ne da ne postoje nego nema niti dokaza da su tu bili, tu i tamo je ostala koja reklama od motela ili benzinske. Sve ukupno prolazite pokraj 2 kafića, 2 dućana i jedne benzinske. Jedan kratki dio odma na početku morate na autocestu jer ruta prolazi kroz vojnu bazu pa vas ne puste. I negdje na pola puta su nam zatvorili rutu pa smo i tu morali skrenuti na autocetu i kasnije se vratiti.

Odmah kod Barstowa je Calico, poznati ghost town. Doslovno smo zamišljali kao ghost town, napušten grad prepušten vremenu. No, nije baš tako. Grad je postao regionalni park, naplaćuju ulaznice (7$ po osobi) i krcat je turistima, toliko o gradu duhova. Lijepo prikazuje kako se nekad živjelo, ali puno toga je umjetno.

Calico je inače bio rudarski grad, jako bogat grad. Vadili su srebro u 500 rudnika oko grada. Koliko je bio bogat pokazuje i informacija da je imao čak 22 salona, chinatow i red light district. Kad je cijena srebra pala počeo je padati i broj stanovnika.

Las Vegas

Vegas baby, yeah! U Vegasu smo bili prije tri godine i kad smo radili plan smo razmišljali da li da ga izbacimo s puta ili ne. Baš nam je na takvoj ruti da smo morali tu prespavati do idućeg nacionalnog parka. No dobro, nije da smo baš tu morali, ali htjeli smo. I ne samo da smo na kraju odlučili prespavati nego smo odlučili ostati par dana i malo odmoriti. 

Koliko god ovaj grad bio umjetan, pun možda nekih stvari koje ti se ne sviđaju, ali toliko je grad predobar i vrijedi ga vidjeti i vrijedi se vratiti i sto puta. Grad je sto na sat – za opuštanje, zabavu ili samo promatranje – lude hotelske arhitekture ili još luđih ljudi. E da, i vrlo jeftin – sve – od smještaja, goriva, sopingiranje… pogotovo naspram zapadne obale (LA, SF).

Ima jednu veliku manu – jako je vruće. Prije tri godine bilo je toliko vruće da još sada osjećam kako me pržilo, skoro 50 stupnjeva. Psihički smo se pripremali za to i onda – oblaci, a termomerat jedva pokazuje 30, pa dobro Vegas kaj je ovo 😀 Baš smo došli na neki oblačan dan i temperatura je bila taman, ali već idućeg jutra uvjerili smo se da su ta osvježenja privremena. Uglavnom se ne spuštamo ispod 40, eventualno kroz noć padne na nekih 35 stupnjeva. 🙂

Freemont street je najluđa ulica ikad. Ono što smo prošli put samo promatrali, a privlačilo nas je – Slotzilla. Dvije su opcije – zajedničko im je da juriš iznad Freemont ulice. Prva, jeftinija opcija (20$, večernja 25$) letiš u sjedećem položaju, na nižoj visini i samo do polovice. Druga opcija (40$, večernja 49$), letiš u ležećem položaju na većoj visini i preko 500m.

Mi naravno probali dobiti besplatnu vožnju, i naravno, dobili je i to ovu drugu opciju. Čak smo dobili i dozvolu za snimanje s kamerom (što je inače strogo zabranjeno da ne padne nekome na glavu, jer letite iznad ljudi), međutim žena koja nam je rješavala dozvolu je u međuvremenu dobila otkaz i nije prosljedila dalje pa ništa od snimke. Uglavnom, ludo iskustvo.

Jedan dan smo odlučili uživati u vegaškom stilu. Rentali smo si Porsche! I dok je u Dubrovniku rentanje skutera na dan 30 eura, u Las Vegasu možete rentat Porsche Boxter za 40 eura 😂 Jeste znali da postoji aplikacija za rentanje auta kao Airbnb, znači privatni auti, pa ovakve makine možete dobiti ultra jeftino? Mi smo je testirali i funkcionira savršeno. Kad uhvatimo vremena napišemo detaljni članak kako sve funkcionira.

Što smo još radili u Vegasu? Pa znate kako ide u Vegasu – what happens in Vegas, stay in Vegas 😉

Nacionalni park Zion

Nešto više od dva sata vožnje od Las Vegasa prema sjeveru i stižete u Zion nacionalni park. Moramo priznat da nismo puno očekivali i na kraju smo se ugodno iznenadili. Zion je prekrasan. Auto ostavite na ulazu i onda imate shuttle bus koji vozi kroz kanjon, ima nekih desetak stanica na kojima možete sići i uživati u prirodi ili otići na trekking dublje u kanjon. Super opcija je i rentanje bicikla pa cijeli kanjon proći biciklom.

Kroz jedan dio parka vodi cesta dalje prema sjeveru, e taj dio je još luđi, iza svakog zavoja vas očekuje nešto nova, neka nova čuda prirode. Imate želju stati na svakom koraku.

Nacionalni park Bryce

Ako vas Zion ugodno iznenadi sve poslije će biti još veće i ugodnije iznenađenje. Nakon Ziona nastavili smo prema sjeveru do kanjona Bryce. Kroz Bryce možete autom, na karti su vam označene sve najzanimljivije točke. I tako smo stigli do prve točke (Sunset point) krenuli prema ogradi, bez ikakvih očekivanja (čak sam ostavila mobitel u auto, kao samo pogledamo pa idemo dalje). I onda… Doslovno sam se naježila i doslovno ostala bez teksta. Gledaš prije po netu fotke, pa otprilike znaš što možeš očekivati. Ne, to nije istina! Ovo su uopće nisam tako zamišljala. Fotke ne mogu dočarati taj osjećaj kad vidite moć prirode uživo. Znači, ogromno, neobično, prekrasno!

Na prvu me podsjetilo kao da spojic Capaddociu i Grand Canyon u jedno, al opet drugačije. Slijedećih nekoliko zaustavljana samo nas je još više ostavljalo bez teksta. Bryce me definitivno najugodnije iznenadio, a skoro smo ga maknuli s plana puta 🙂

Kad smo kod nacionalnih parkova. Ukoliko planirate posjetiti barem tri parka isplati vam se uzeti godišnju kartu. Cijena godišnje karte je 80$ po autu, dok pojedini parkovi naplćuju po 30$ ili 35$.

Antelope canyon i Horseshoe band

Nastavili smo put kroz Utah uz granicu s Arizonom. Plan je bio projuriti i stići što prije u Arizonu. Shvatili smo da to u Americi ne funkcionira jer svakih nekoliko kilometara vidite nešto zanimljjivo pa morate stati ili skrenuti s puta. I tako smo mi skrenuli s puta na neki zemljani put u nigdje. Netko je stavio neku tablu i mi išli istražiti. Pratili smo cestu koja je bila u dosta lošem stanju, a svaki zavoj nam je oduzimao dah. Opet priroda rastura. Riječ je o Grand Staircase-Escalante National Monument i cesta prema “gradu” Paria.

Cesta vodi kroz nevjerojatnu prirodu i završava u “gradu” Paria. Grad je pravi grad duhova jer nema ama baš ničega, samo tabla za sjećanje. Grad je napušten početkom 20. stoljeća zbog čestih poplava. Kasnije se koristio za snimanje filmova pa ste prije par godina mogli prošetati kroz kulise, no netko ih je zapalio i danas nema ničega. Svejedno vrijedi skrenuti s puta zbog prirode.


Ulazimo u Arizonu i onda opet počinju čuda. Trebamo stići u grad Page, ali prije samo grada usred pustinje ne možete ne vidjeti tirkiznu plavu površinu. Lake Powell – jezero koje se proteže kroz Glen Canyon i u kojeg se ulijeva rijeka Colorado. Južnije od jezera, na rijeci Colorado (15-20min autom) nalazi se poznati Horseshoe band. 
Najzanimljivija destinacija, zbog koje smo skrenuli u Arizonu je izmđu jezera i Horseshoe – Antelope canyon. Svi su vidjeli te famozne fotke, i fotke su uglavnom iz Upper kanjona, no da razjasnim nekoliko sitnica. Ovo je zemlja Navajo indijanaca, sve je pod njihovom kontrolom. Za početak, ona godišnja karta za parkove ovdje neće vrijediti. Drugo, da bi ušli u kanjon morate napraviti rezervaciju danima, tjednima prije, ljeti čak i mjesec ako ne i više prije. Ako nemate rezervaciju, ne brinite, dođite do ulaza i tamo pričekate da li je netko otkazao ili se nije pojavio, samo uzmite u obzir da će te možda čekati neko duže vrijeme.

U kanjon se ulazi pod pratnjom indijanaca i dosta su strogi, idete u grupama po 15 i ne smijete nositi ništa osim vode, fotoaparata i mobitela (nema ruksaka, gopro, selfie stick, stalak… ništa). E sad druga bitna stvar. Ovo područje ne prepuno ovakvih kanjona, kasnije smo saznali da svaka druga indijanska obitelja ima neki svoj kanjon u svom dvorištu. Antelope je samo najpoznatiji, u ponudi ih trenutačno imate još nekoliko. Nadalje, Antelope se djeli na dva djela Upper i Lower. Upper je poznatiji zbog zraka sunca koje zajedno s pijeskom padaju u kanjon. Zbog toga je i najviše krcat. Mi smo uzeli Lower kanjon i iskreno ne znam zašto ljudi forsiraju taj Upper. Evo nekoliko razlika: Lower kanjon reguliraju samo dvije agencije, dok Upper čak 5 njih, što znači veća gužva u kanjonu. Lower je dugačak oko 500m, dok je Upper oko 200m. I na kraju, Lower je duplo jeftiniji.

Prespavali smo kod indijanaca u tipi šatoru ko pravi indijanci.

Monument Valley

Monument Valley je na granici Arizone i Utah i također na indijanskoj zemlji pa morate platiti ulaznicu 20$. Od Monument Valley smo imali najveća očekivanja i nismo se razočarali. Pogled na dolinu je kao da gledate neki western film i samo čekate da dolete kauboji i/ili indijanci. Osim pogleda, kroz dolinu se možete i provozat. Cesta je u dosta lošem stanju pa pazite na auto, al opet s druge strane cesta daje onaj pravi western dojam. 

Arches nacionalni park

Za Arches smo se dvoumili da li ga ga uopće stavimo u plan, pošto nam je dosta sjevernije od ovih koje smo prošli. A prije toga je još Canyonland, Capitol Reef, no ipak smo se odlučili za Arches, a ove ostale parkove ostavili za neku drugu priliku. Arches je najpoznatiji po kamenim lukovima koje je priroda stvorila. I stvarno je prekrasno, najbolje je ostati i par dana pa malo prošetati između tih lukova, imaju prekrasne trailove od nekoliko kilometara. Mi se nismo dugo zadržavali jer je pred nama bio dug put.

Od Archesa u Utah trebali smo se vratiti u San Francisco, što je značilo puno kilometara vožnje ispred nas. Krenuli smo iz Archesa s ciljem voziti do Nevade, tamo negdje prespavati i onda krenuti dalje. Problem je ta prekrasna priroda koja se mijenja iza svakog zavoja i stalno te tjera da staneš. Odlučili smo da je dosta kanjona i da se nećemo zaustavljat jer nećemo stići tri dana. Udaljenosti u Americi su ogromne i kilometrima nema gradova niti civilizacije. Kako smo se bližili Nevadi priroda se mjenjala, počela se javljati ravnica i zelenilo, cesta je bila sve ravnija i počeli su nestajati gradovi i promet na cesti. Kad smo stigli u Nevadu nigdje ničeg, kilometrima. Treba si dobro planirati i napraviti zalihe vode, hrane i goriva. Cesta i okoliš postaju monotoni, imate osjećaj da cesta ide u beskonačnost. Ravna. Nigdje nikog. I tako satima.

Predvečer smo stigli u malo mjestašce Tonopah gdje smo odlučili prespavati i ujutro krenuti dalje. Nije baš pametno voziti po noći, što zbog umora, životinja, a i nalazimo se u blizini Area 51 pa se nikad ne zna… 😀

U jutro smo krenuli dalje i konačno stigli u Kaliforniju.

Yosemite nacionalni park

Ulaskom u Kaliforniju opet promjena prirode, počinju brdašce i počinje zelenilo. Na samom ulazu upozoravaju nas na Yosemite koji je zatvoreni, kao i cesta kroz njega preko koje smo trebali stići u San Francisco. Yosemite nam je bio u planu za posjetiti, no kad smo prvi put stigli u San Francisco dobili smo informaciju da je zatvoreni zbog požara. Nadali smo se da će se u roku da tjedna, kada smo ga imali u planu, ponovno otvoriti. No eto, ništa od toga. Vozimo dalje, stižemo do jezera Mono, kratko se zaustavljamo i odlučujemo što dalje. Tu se ulazi u Yosemite i nastavlja dalje u obilazak oko Yosemita. Vidimo da auti prolaze, pa smo odlučili probati barem proći kroz Yosemite da ne radimo krug okolo. Stižemo do ulaza u park i kaže čovjek da je park otvoren i ne da možemo proći već da možemo prozujati i kroz park. Osim jednog djela, onog najljepšeg. Yosemite je neka druga priča svega onoga što smo do sada vidjeli. Planine, šume, jezera, mir i tišina. Probali smo ući i u onaj najljepši dio, tzv. Valley no stvarno je zatvoreno. Dim u zraku osjeti se diljem cijelog parka, a primjećujemo i da još uvijek gori, sve je puno policije i vatrogasaca. Na izlazu iz parka tek shvaćamo koliko je požar, dio koji su uspjeli ugasiti, od šume ostala su samo crna stabla.

San Francisco

I zadnji dan u Americi. Vratili smo se u San Francisco. Temperatura jer pala na 16 stupnjeva. Nevjerojatno je da niti 100km dalje smo se pržili na 40 i onda za sat vremena se smrzavaš. Za kraj smo se odlučili prošetati preko Golden Gate mosta i posjetiti Lucas Film. Pakiraj se i vrijeme je za povratak.

Morali smo vratiti rentani auto. Imali smo malu nesreću pa nam puklo prednje staklo. Očekivali smo da će to sad potrajati. No rentanje auta u Americi ide glatko i brzo, pa tako i rješavanje bilo kakvih situacija. Sve smo rješili za 5min. Skupili papire koje sada moramo poslati vanjskom osiguranju koje smo uzeli da nam vrate novce.

Turkish Airlines će nas prebaciti u Istanbul. Let traje 13 sati, nama za sada najduži let.

Istanbul

Stižemo u Istanbul. Grad u koji se volimo vraćati. A volimo i velike layovere, ili ako nisu dovoljno dugački, onda ih još malo produžimo. Prilika da prozujimo kroz grad. I tako smo jedan cijeli dan ostali u Istanbulu, aklimatizirali se i pripremili za povratak u Hrvatsku.