Idemo na put oko svijeta – pratite nas live!


Idemo na lagani put oko svijeta, i to u Južnu Koreju, Japan i SAD. Redovito, koliko nam to dopusti pristup internetu, na webu, Facebooku i Instagramu ćemo stavljati fotke i pisati gdje smo i što trenutačno radimo.

Dakle, idemo na put oko svijeta – Južna Koreja, Japan i SAD. Na našoj Facebook straniciTwitter profilu i Instagram profilu ćemo redovito (koliko nam to dopuste mogućnosti, odnosno pristup internetu) izvještavati zgode i nezgode sa našeg putovanja i sve to pokušati začiniti sa što više fotki i videa. A ovdje, u ovome članku ćemo redovito pisati gdje smo, da li smo živi i što trenutačno radimo.

Ovo nam je drugi put oko svijeta, odnosno putovanje u kojem je cilj proći cijeli krug oko zemlje. Prije 3 godine smo radili sličan projekt pod nazivom Put oko svijeta za 40 dana (40 dana, 4 kontinenta, 6 država i više od 50000km. Bilo je tu još 9 aviona, 2 otkazana leta, 2 rentana auta, 1 helikopter, 1 ukradena kamera i jedno vjenčanje). Kratki video tog projekta možete vidjeti ovdje —>  LINK, a putopise i fotke sa cijelog puta možete vidjeti —> OVDJE. Ovaj put to radimo za 30 dana ali u suprotnom smjeru.

Također ovo cijelo putovanje će biti predstavljeno u Areni Zagreb na međunarodnom sajmu turizma – PLACE2GO2019

                     

                             

Sa sobom nosimo Canono EOS 5D i objektive EF 17-40mm i EF 55-200mm, pa se nadamo da će fotke biti super. Osim fotoaparata s nama ide i Amkov kamerica te naravno dron, ovaj put novi i bolji DJI Mavic Pro pa će biti materijala s kojim ćemo vam pokušati dočarati zemlje koje posjećujemo.

Plan je slijedeći:

Čakovec – Zagreb – Istanbul – Seoul – Jeju – Osaka – Kyoto – Oahu – Maui – San Francisco – San Diego – Tijuana – Joshua Tree – Las Vegas – Zion/Bryce – Antelope Canyon – Monument Valley – Arches – Yosemite – San Francisco – Istanbul  – Zagreb – Čakovec

            



6.7.2018. = Čakovec – Zagreb – Istanbul

To je to! Sve je spakirano, spremni smo za pokret – krećemo prema Zagrebu.
Turkish Airlines će nas večernjim i noćnim letom prebaciti iz Zagreba do Istanbula i onda do Seoula. Pa je slijedeće javljanje iz Južne Koreje. Mah, mah! Naravno kao i uvijek prilikom cekanja aviona posjecujemo loungeve i u Zagrebu i Istanbulu gdje se možete besplatno popiti neo pice ili se fino najesti. Za free ulazak u lounge dovoljneo je biti vlasnik diners kartice, a kako karticu dobiti free pogledajte —> OVDJE

7.7. 2018. – Ohai Seoul

Vremenska razlika i dug let i ode cijeli dan. Sletjeli smo predvečer, smjestili se u apartman i prozujali kratko oko apartmana.
Brzo smo išli spavat jer smo bili iscrpljeni, ali… Kako je danas bila tekma Hrvatska – Rusija, iskreno planirali smo propustiti gledanje, jer je u Seoulu bilo 3 ujutro, ali nešto nas je u snu kopkalo i probudili smo se taman za produžetke i penale i bodrili naše do pobjede.

8.7. – Seoul

Pa krenimo da vidimo taj Seoul. Prva stanica palača Gyeongbokgung – ogroman kompleks gdje smo se dosta dugo zadržali, pogledali smo i izmjenu straže, fotkali se koreancima u nošnjama. Nedaleko od palače nalazi se selo Bukchon Hanok, tradicijsko selo sa arhitekturom starom 600 godina.

Trebali smo malo odmoriti a to smo napravili u Poo kafiću – kafiću gdje je sve povezano sa izmetom i wc školjkom, pa smo tako jeli kolačiće u obliku izmeta, a rižu smo jeli iz wc školjke. Na ovom mjestu je bio i PooPooLand, tematski park, međutim trenutačno je u fazi preseljenja i u kolovozu će biti ponovno otvoren na novoj lokaciji.

Malo smo se opustili u Dynamic Maze – labirint koji moraš proći rješavajući zagonetke ili prolazeći prepreke, odmah u sklopu nalazi se i Alive muzej gdje se možete pogirati s fotkanjem u 3D ili nekim neobičnim perspektivama. Ovi muzeji se nalaze u Insa-dong ulici prepunoj dućana i galerija.

Predvečer smo prošetali uz Cheonggyecheon Stream – potok s uređenom šetnicom od 11km koji prolazi kroz kvart Dongdaemun gdje smo završili dan. Dongdaemun je zapravo šoping područje, osim noćnog marketa, ovdje se nalaze ogromni šoping centri koji rade do rano jutarnjih sati.

9.7. – Seoul

Probudio nas je zvuk kiše – fuuuuj kiša. Ali nismo se dali, uzeli smo kišobrane i krenuli.

Kako je nogomet totalno in ovih dana odlučili smo pogledati nogometni stadion izgrađen za Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002. godine. Tada je prvenstvo održano u Južnoj Koreji i Japanu, a naši su se vratili doma već nakon skupina. Prošlo je već dosta godina od tog prvenstva, al stadion je u funkciji i ne mislim samo na nogomet. Unutar i ispod stadiona imate svašta, soping centar, kino, čak i dvoranu za svadbu. Mi smo krenuli u supermarket po vode, al smo ostali na ručku. Unutar dućana imate male restorančiće s plastičnim prikazima svakog obroka koji se nudi i sve je izgledalo fino. Mi smo se odlučili na rižu s povrćem i kobasicom. Nom nom nom.

Prošetali smo kroz jednu od najpoznatijih tržnica – Namdaemun Market gdje se nudi svašta, ali moram priznati da cijene nisu nešto pretjerano jeftine.

Za kraj smo si ostavili najpoznatiji dio grada – Myeongdong – prepun neonskih reklama raznih dućana – glavna šoping meka u Seoulu, al navodno i među top 10 najskupljih ulica u svijetu. Mi smo se više fokusirali na hranu. Danas nam je sve nešto povezano s hranom. Za početak smo isprobali famozni koreanski roštilj. Iskreno, nije nešto posebno, ali je fora cijeli taj proces. Odnosno, to što si sami sve pripremat. Na svakom stolu je jedan mini roštilje samo za vas, dobijete mesto i krećete u akciju.

Morali smo probati i street food. Ulice su prepune štandova, priprema se svašta, od mesa, ribe, slanog, slatko… Mi smo se odlučili za hot dog, odnosno corn dog i to dvije vrste, jedan punjen samo sirom, a drugi s hrenovkom i krumpirićima.

Za kraj, sasvim slučajno smo završili u cat cafe-u. Mi smo više dog lovers pa nas iskreno to nikad nije privlačilo, sasvim slučajno smo se našli ispred ulaza, pogledali unutra i jednostavno morali ući. Plaćate ulaz, a za to dobijete gratis piće po izboru. Sve je prepuno maca i totalno su kjut. Ostali smo duže nego smo planirali.

 

10.7. – DMZ i Jeju

Danas imamo let za otok Jeju. No, prije leta smo ubacili turu do granice sa Sjevernom Korejom. Ponedjeljkom i nedjeljom nema tura pa smo morali danas. Drž’te palčeve da stignemo na avion 🙂

Stigli smo 🙂 No, da na samom početku razjasnimo neke stvari za one koji planiraju posjetiti granicu dviju Koreja. Do same granice, i stati preko granice ne možete bez organizirane ture, a taj dio je najbolji dio. Dakle, obično vam se nudi DMZ tura, pažljivo čitajte da li ta tura ima uključen posjet JSA (ili Panmunjom), jer većina ih nema. Mi smo bili na JSA turi, pa evo kako je to izgledalo.

U rano jutro krenuli smo busom iz Seoula, nešto više od sat vremena i stižete u DMZ (prije toga ima par check pointa gdje će vam provjeriti putovnicu). DMZ je demilitarizirana zona dugačka 240km, a široka oko 4km, pod kontrolom je vojske Južne Koreje, Sjeverne Koreje, SAD- i UN-a, u ovo područje ne možete ući bez dozvole.

Prvo stajalište u DMZ zoni je Bonifas camp – kamp UN-a, gdje nas je dočekao i “preuzeo” američki vojnik. Ispričao nam je priču o dvjema Korejama i ovom području. Potpisali smo izjavu da u ovo područje ulazimo na vlastitu odgovornost, odnosno da shvaćamo da se nam može nešto loše dogoditi i da oni neće za to biti krivi. Zatim se prebacujemo u njihov autobus i s vojnikom krećemo do JSA područja (Joint Security Area) udaljenog 2,4km od kampa. JSA je jedino područje unutar DMZ gdje se oči u oči gledaju vojnici obje Koreje, ali i mjesto pregovora. I tad stižete na pravu granicu, poznate plave kućice. U jednoj od njih smijete proći liniju i tako kročiti u Sjevernu Koreju.

Sve je vrlo strogo, vrlo oprezno, ne možete lutati kud hoćete, ne možete slikati što želite, uglavnom držite se uputa američkog vojnika. Prije ulaska morate paziti i na odjeću, poderane traperice, kratke hlače ili mini suknje, maskirni uzorak, natikače, japanke itd su zabranjeni. Navodno da sjeverno korejci fotkaju turiste i pokazuju svojim stanovnicima kako se loše živi izvan Sjeverne Koreje, a natikače/japanke pa su dodatni razlog jer nećete moći pobjeći ako će biti potrebe.

Osim toga posjećuje se još Freedom bridge, a ako uzmete duže ture onda možete na nekoliko vidikovaca s kojih se vidi u Sjevernu Koreju i prošetati tunelima.

Uglavnom, zanimljivo iskustvo, potaknulo nas da još više istražimo o ovoj temi, al to kad stignemo doma. Ako želite ući u Sjevernu Koreju na više dana to ćete morati napraviti iz Kine jer samo iz te zemlje možete ući u nju. Imate dvije opcije, a to su vlak ili avion i naravno samostalno putovanje ne dolazi u obzir već su sve ture organzirane i pod budnim okom vodiča.

I da, stigli smo na avion, ali….

Znači jurili smo s ture direktno na aerodrom na let sa JejuAir na otok Jeju. Što može krenuti po zlu, pa uvijek se našto nađe 🙂

Prilikom carinskog pregleda, gospodin korejski carinik stavio nas je oboje sa strane, prvo nas testirao na ekspoloziv, ništa, zatim pitao da li u torbi imamo power bank, naravno da imamo, moramo stalno puniti hrpu nasih elektronickih igracaka. Imamo jednu veću i dvije manje vanjske baterije u kojima je on vidio problem. Odveo nas do nekog šaltera do tete koreanke koja nije znala niti riječ engleskog pa se koristila korejsim google translate-om. Uglavnom, nakon 10min, shvatili smo da je zanima jačina tih baterija, a mi nemamo pojma. Rekla onda ne možete unijeti u avion. Ok idemo guglat, našli slične baterije na internetu i pokazali joj, al ona nema pojma što je mAh, hoće u wattima. I ko za inat cijeli internet nam ne želi izbaciti u wattima 😀 ok, našli smo stranicu koja nam je preračunala i veli teta, ok možete uzeti baterije i ići na avion. Pola sata smo izgubili, a oni uopce nisu skužili da smo u ruksaku nosili dron i 3 puno jace baterije.

Ok, ništa strašno, idemo dalje. Slijećemo na otok Jeju. Sva sreća nema kiše i temperature su puno više nego u Seoulu. Idemo si po auto – i evo opet problema.

Ok, znali smo da će prije ili kasnije, naša, nazovimo je međunarodna vozačka dozvola, stvoriti nam probleme. Znači Koreanci traže međunarodnu vozačku dozvolu, ali ovoj našoj, izdanoj od HAK-a, ne vjeruju, pa normalno, izgleda kao da smo je doma isprintali i još je sve na hrvatskom jeziku. Rekla je da nam otkazuje auto jer to nije međunarodna vozačka dozvola. I nakon pola sata nadvikivanja i uvjeravanja da je to stvarno međunarodna vozačka dozvola izdana od službene institucije u Hrvatskoj, koreanka ne odustaje. Mi još više povisujemo ton, iako nije ona kriva, ali mi smo u gabuli ako nam ne da auto.

Tada nam je počela pokazivati međunarodne vozačke drugih zemalja, sve imaju na barem dva jezika, ako ništa drugo imaju natpis: International driver license! Naša nema. Jer svima na svijetu je jasno što znači Međunarodna vozačka dozvola. I onda nas je jedna češka dozvola spasila, jer tamo nema na engleskom, al osim na češkom ima na francuskom i čim je koreanka vidjela riječ international, to joj je jasno više nego riječ međunarodna. E, tu se zeznula! Pa smo je pitali da li zna francuski, e pa tko joj je kriv što onda ne zna hrvatski 🙂 I ako već ne zna hrvatski nek si otvori google translate i napiše međunarodna i da će joj doći international. Tad je ostala bez teksta, počela nešto tipkat po računalu, pa na mobitelu i onda počela šaputat da će nas pustit, iako ne smije, al da joj je šef rekao neka ovaj put napravi iznimku. Spavaš li mirno HAK!

CIJELU FOTOGALERIJU IZ SEOULA MOŽETE VIDJETI –> OVDJE

11.7. – Jeju

Krećemo u Jeju avanturu.

Za dobro jutro jedan muzej. Cijeli otok je prepun zanimljivih i neobičnih muzeja, mi smo odabrali LoveLand. Zapravo nije muzej u pravom smislu riječi, već tematski park prepun spolnih organa i svega što na bilo koji način ima veze sa sexom.

Nastavljamo put prema istoku otoka. Prvo treba proći ogroman Jeju City, nismo si zamišljali tako velike gradove na ovom otoku. Krećemo dalje, pratimo cestu uz obalu i sasvim slučajno zaustavljamo se u mjestu Hamdeok zbog prekrasne plaže. No samo na fotkanje, ne i kupanje.

Manjanggul Cave je naša slijedeća stanica. Pećina koju je oformila lava kada je probijala na površinu i na taj način napravila tunel. Lava tube dugačak je preko 13km, od toga 1km možete proći pješke. Promjena u temperaturi je ogromna, s 32 stupnjeva spustili smo se na hladnih 12.

I za kraj dana, ono čemu smo se najviše veselili na ovom otoku je Seongsan ilchulbong, brdo pomalo neobičnog oblika koje je nastalo erupcijom vulkana. Na vrhu koji je na 182m ima krater promjera 600m i do kojeg se naravno možete popeti. Uspon na ovim vrućinama je jako težak, iako nije tako visoko i put je uređen sa stepenicama. Sa vrha se pruža prekrasan pogled na grad.

Na vrhu smo se pripremali za tekmu, i čim smo izvadili zastavu čuli smo Kroatia, Kroatia i bez povoda jedna ekipa počela nam je nabrajati cijelu našu reprezentaciju. No sjetili su se samo: Modrića, Raktića, Mandžukića, Subašića i Lovrena. Ali i to je puno za mlade Korejce.

Dan smo završili na tržnici u Jeju city. Tržnice su super stvar, prepune štandova s hranom, pa se možete brzo i fino najesti.

12.7. – Jeju

BRAVO HRVATSKA!!!

Čekali smo i čekali, cijelu večer i noć da tekma počne, no onda nas je umor svladao i činjenica da je tekma po našem vremnu počela u 3 ujutro. Propustili smo prijenos, ali čim smo se probudili i upalili internet, sve nam je bilo jasno! Bravo još jednom!

Pošto smo dugo čitali o tekmi malo smo kasnije krenuli u obilazak. Za početak joše jedna prekrasna plaža u mjestu Hyeopjae i onda ostavljamo more i krećemo prema unutrašnjosti otoka.

U samom središtu otoka nalazi se jedina planina otoka Hallasan na visini 1950m. Prvotna ideja je bila da trekamo do vrha, ali potrebno je minimalno 4 sata gori i isto toliko dolje, što znači pola dana, a i kasno smo krenuli iz apartmana, a i temperature su previsoke. Pa odustajemo i krećemo na južnu stranu otoka, opet do obale.

Južni dio otoka je nekako više uređen za turiste, nudi se puno više sadržaja, prekrasne plaže kao npr. Jungmun. No mi se opet ne odlučujemo za kupanje već krećemo prema slapovima. Tri su slapa oko Seonimgyo mosta koji je jednostavno wow. Most, ne slap. No i slapovi nisu loši, potrebno je opet malo preznojavanja da dođete do njih, ali most je stvarno wow.

Nedaleko od slapova nalazi se Jusangjeolli Cliff, klifovi koji podsjećaju na Giant’s Causeway u Sjevernoj Irski.

Htjeli smo vidjeti još jedan slap, no zakasnili smo 15min. Sve ove prirodne znamenitosti zatvaraju se u 18h. Za sve njih plaća se ulaz od cca 15kn. Većina njih pod zaštitom je UNESCO-a i zbog toga je cijeli otok proglašen novim sedmim čudom prirode.

13.7. – Jeju – Seoul – Osaka

Petak 13.!!! Tko je praznovjeran? A mi danas imamo dva leta 🙂

Dakle, napuštamo Jeju, letimo natrag u Seoul gdje nas “čeka” let za susjedni Japan.

Ne samo da je petak 13. nego smo dobili i 13. red u avionu, aha tko je sad praznovjeran. Uglavnom preživjeli smo let, ali skoro prespavali na stanici.

Sletjeli smo u Osaku nešto prije ponoći, na aeorodromu gledamo koji vlak ćemo uzeti kad nam prilazi japanka, koja radi za željeznicu i pita da li trebamo pomoć. Pa ak se već nudiš. Pokazujemo stanicu do koje moramo doći, a ona nam gura neke papiriće u ruku i gura prema stanici. Kaže, zadnji vlak kreće ovaj čas. Ali nismo kupili karte! Zato nam je dala papirić s kojim smo se ukrcali na vlak, a kartu plaćamo prije izlaska sa stanice. Nakon nešto više od pola sata stižemo na glavnu stanicu u Osaki, predajemo papirić da platimo, ali kako nismo stigli podići/promijeniti novce, dajemo karticu. Veli teta, ne primamo kartice. Ok, da li ima tu negdje bankomat, mjenjacnica, veli ona nema. Ok, i što sada. Veli teta ne možete napustiti stanicu. I što da ostanemo zauvijek zaorobljeni na stanici? I u to vrijeme stiže striček japanac i kaže, naravno da možete platiti karticom, pratite me. I tako karta plaćeno.

E sad, pitamo mi stričeka japanca kako odavde do stanice gdje je naš apartman. Hmm, finish. Vlakovi ne voze, metro ne vozi, ništa ne vozi. Pješke, preko 7km, nije tak strasno, ali imamo ruksake, umorni smo i jedan je u noci. Preostaje nam taxi. Za taxi nam trebaju novci. Tražimo bankomat ili mjenjačnicu. Ništa, ali ništa ne radi, a nalazimo se na glavni stanici u ogromnom gradu. Huh. Krecemo prema taxiju pa ćemo se probati dogovoriti nešto s njim. Čim je otvorio vrata, i mi počeli objašnjavati, vidi on karticu i veli, ok, ok. Čovjek naravno ima u autu mogućnost plaćanja karticom. Wihiii. Stižemo sretni u prekrasan stančić u japanskom stilu.

14.7. – Osaka

Vani je dvjesto stupnjeva, vruće majko mila. Tražimo hladovinu gdje god stignemo. Uzimamo One-day-pass, nekih 30kn i neograničene vožnje metroom. 

Prva stanica Osaka Castle, koji nas unutra nije očarao, osim što je na vrhu vidikovac. Ali je zato izvana prekrasan. Na brežuljku, okružen parkom, pa je lijepo za vidjeti zelenilo među megalomanskim neboderima.

Zatim se vozimo do obale gdje se nalazi ogroman kotač i akvarijum, samo smo prošetali, al navodno se akvarijum isplati pogledati.

I tada krećemo prema Dotonbori. Propješaćili smo kilometre okolo Dotonborija, ovaj dio grada je lud sto na sat. Po danu, po noći, ludnica. Šopin, hrana, druženje, fotkanje, opuštanje, zabava, uglavnom ludnica!!

15.7. – Nara

Danas se pripremamo za tekmu, ali prije toga ćemo skoknut do Nare. Skok od Osake do Nare traje nekih 40min vlakom, a košta 560yena u jednom smjeru (cca 30kn). Nara je poznata po prekrasnim hramovima, ali najviše po srnama koje bezbrižno šeću gradom. Uglavnom se zadržavaju u Nara parku. Jako su pitome i izrazito kulturne. Naime, možete za 5kn kupiti desetak keksica pripremljenih za njih i onda ih hraniti. Ono što je simpatično da će vam za svaki komadić keksa zahvaliti tako što se naklone. I ako će htjeti još opet će se nakloniti. Kad više nemate keksa pokažete joj rukama da nemate i onda se okrene i ode dalje.

Današnje razgledavanje smo malo skratili zbog večerašnje tekme. Naime, zbog vremenske razlike, tekma počinje u ponoć pa smo odlučili malo odmoriti popodne i navečer oko 9 krenuli smo prema Dotonbori.

Tekmu smo gledali u irskom pubu. Bili smo jedini Hrvati, pola puba su bili Francuzi, ali je zato cijeli pub (osim Francuza) navijao za nas. 

16.7. – Kyoto

Danas spavamo mrvicu duže, ali ne predugo jer napuštamo Osaku. Lovimo vlak sa glavne stanice za Kyoto, cijena isto kao za Naru (560yena) i vožnja nešto malo duže od pola sata. Na stanici nas čeka vlasnik apartmana koji se ponudio doći po nas, i drugi dans nas odvesti kamo želimo. Apartman nam je prekul, stara japanska kućica, jedino nije bilo kul spavati na podu – nismo naviknuti pa nas je ujutro sve boljelo 😀

Stigli smo u Kyoto za vrijeme Gion festivala, najvećeg festivala u čitavom Japanu. Festival traje čitav sedmi mjesec no najzaimljiviji dio se održava baš ova dva dana kada smo mi tu. 

Danas u večernjim satima, u jednom djelu grada, zatvorili su sve ulice i pretvorili u pješačke zone. Zanimljivo je bilo za vidjeti kako su spremni, nema mjesta za pogrešku. U par minuta, u isto vrijeme, sve ulice u tom kvartu pretvorene su u pješačku zonu, poštavljeni su štandovi s hranom, gužva je ogromna, ali sve teče nekim svojim tokom. Svatko zna svoj posao, pravila ponašanja i jednostavno nema guranja, čepova – gužva koja prolazi. Naravno da smo isprobali nekoliko lokalnih japanskih specijaliteta. Moramo napomenuti da još nismo naletjeli na nešto što nam baš i nije bilo fino.

17.7. – Kyoto

Danas je glavni dan festivala. U jutarnjim satima krenula je procesija po ulicama Kyota. Uz ulice su postavljene stolice i možete si rezervirati mjesto i biti sigurni da vidite procesiju. Mi se snašli, popeli se na neki električni ormarić i imali najbolji besplatni pogled. Procesija se sastoji od 23 yama i 10 hoko i hrpe ljudi. E sad, što su yame i hoko, teško za opisati. Yama bi bila kao neko malo svetište kojeg guraju na kotačima. A hoko je zapravo glavna priča, to su ogromna, ne znam kako ih nazvati, visoka 25 metara, a teže do 12 tona. Taj hoko je na ogromnim drvenim kotačima, a gore na hoku hrpa ljudi, i jedan od highlighta procesije je okretanje tog hoka – gospođa do nas nam je objasnila koliko je to teško i opasno izvesti.

Nismo ostali do kraja proecesije jer traje satima, a sve je vrlo slično. Mi se uputili dalje. E da, al nam je bilo zanimljivo vidjeti dečka koji je uz procesiju taman prolazio i snimao za Google maps. 🙂

Jedna od prvih fotografija koja će vam se pojaviti kad upišete Kyoto u Google je bambusova šuma – pa idemo u Arashiyamu. Arashiyama je super za dnevni izlet, npr. rentat bicikl i proći cijelo područje. Ima hrpa hramova, možete se družiti s majmunima, ploviti rijekom… Ali naravno glavna atrakcija ovog područja je bambusova šuma. Doduše kroz šumu je napravljen put kroz koji možete proći. I stvarno je prekrasno, ali brate mili koliko ljudi ima, bit će te sretni ako uspijete napraviti fotku bez ijedne nepoznate osobe. 

Danas je u Japanu vrućina posebno opaka. Iako se naoblačilo, baš je teško za disat, preznojili smo se barem sto puta.

Fushimi Inari Shrine – druga je fotografija koja će vam iskočiti na Google kad upišete Kyoto. Hram posvećen Inari je prekrasan, ali turisti uglavnom dolaze zbog “tori” – tori su narančasta vrata iza hrama koja stvaraju tunele sve do vrha brda Inari. Vrh je na 233 metara, i do vrha vam treba cca sat i pol, i isto toliko za natrag. Naš plan je bio “ići malo dalje” da se maknemo od ljudi. I tako smo stigli do vrha 🙂 Prekrasno je, šetnica sa torijima prolazi kroz šumu, uz jezero, na putu imate nekoliko manjih hramova, isplati se. Inače, na tori vratima primjetiti ćete japanske natpise, to su imena ljudi koji du donirali ta vrata. Navodno je cijena oko 400 000 yena, a onima najvećima cijena se penje i do milijun yena (cca 56 000kn). I ovo jedan od rijetkih hramova gdje ne morate platiti ulaz i nema radno vrijeme, ili kako piše od izlaska do zalaska sunca.

I kako nećeš voljeti Japan i Japance 🤗 Za kraj dana evo nas u luksuznom hotelu s pet zvjezdica u centru Kyota sa super pogledom na Kyoto tower i grad, a kako smo završili ovdje? Još kad smo bili u Osaki, ekipa iz hotela Granvia nam se javila preko instagrama gdje su zapazili da stavljamo fotke iz Japana i predložila ako imamo u planu Kyoto da bi nas oni rado ugostili na dan ili dva 😀 i tak evo nas ovdje, nije da smo se nešto previše bunili.

18.7. – Od Japana do Amerike

Imam doslovno cijeli dan za još malo prozujati po Kyoto. U Kyotu imate toliko toga za vidjeti da vam definitivno treba nekoliko dana. Mi smo morali odlučiti što ćemo posjetiti, a što ovaj put preskočiti.

Javljaju nam od doma da se na vijestima priča o ekstremnim vrućinama. Trenutak kad smo izašli iz stanice trebala nam je doslovno minuta da počinju kapljice klizit niz tijelo. U slijedećih par minuta, majica, hlače – mokre kao da je padala kiša. A danas je oblačno.

Zbog toga odlučujemo posjetiti još samo jedam hram i kvart oko hrama. Kiyomizu-dera hram nalazi se na brdu, i od stanice je udaljen 20min pješke, baš savršeno za ovu vrućinu. Nedamo se! Idemo vidjeti taj hram. I hram je stvarno wow, pogotovo ulaz u hram, ali kad vas sunce iscrpi, samo gledate gdje je hladovina i voda. I onda smo se popeli do tog hrama, kad ono – cijeli pod ceradom, u obnovi. Nemamo sreće. U podnožju hrama stari je dio grada, Gion, poznat po gejšama koju nažalost nijednu nismo vidjeli.

To je to, vrijeme je da napustimo Japana. Iz Kyota ima direktan vlak za aerodrom al skup, pa lovimo vlak do Osake i onda do aerodroma, sve zajedno nešto manje od 2 sata. AirAsia prebacit će nas na drugu stranu kugle zemaljske – sutra, odnosno danas, zbog vremenske zone, javljamo se sa Havaja.

19.7. – Oahu

Aloha!

Noćno/dnevni let nas je umorio do kraja, ali ovo su Havaji ajmooo. Sletjeli smo u Honolulu, bezbolno prolazimo granicu i još bezbolnije podižemo auto (do sada nikad nije prošlo bez nekih problemčića). I u prvih 5min se prisjećamo zašto nam se svidjela Amerika, al najviše Havaji.

E da, da spomenemo granicu. U svijetu putoholičara uvijek vlada neki strah pred tom Amerikom, hrpa vas nam se javlja zbog vize, da li ćete proći granicu, ako ovo ili ono. Najbezbolniji prolazak granice izgledao je otprilike ovako: Aloha! O Hrvatska, šteta što niste pobjedili na Svjetskom prvenstvu. Da, šteta, nismo imali sreće. Kako dugo ostajete u Americi? Tri tjedna! Ok, evo možete 6 mjeseci. Hvala! Bok!

Prošli put smo dobili na 3 mjeseca, ovaj put na 6 mjeseci, bojim da će nam slijedeći put dati na godinu dana, pa ćemo doći u napast da i ostanemo tako dugo 😀

E da, još jedna stvar koju ste nas često pitali, pa nismo bili sto posto sigurni, evo sad provjereno. Cure, kada postanete žene 🙂 i promijeniti prezime, adresu.. pa imate novu putovnicu, a vizu u staroj. Svašta smo čuli i dobili raznorazne informacije prije puta. Za svaki slučaj smo u matičnom uredu tražili međunarodni vjenčani list. Uglavnom, bezbolno. Nova putovnica i stara sa vizom i to je to (samo treba paziti da kad buše staru putovnicu ne probuše vizu). Prepisali podatke sa vize, lupili pečat u novu putovnicu i Welcome USA! 

Smjestili smo se u blizini mjesta Kaneohe, preko Airbnb kod Adriana i Chantal, mlada obitelj s klincem i psom Lunom su nas lijepo dočekali i sve pokazali. Nalazimo se u zadnjem djelu njihove kuće i totalno je sve havajski.

Imamo taman dovoljno vremena da prozujimo kroz grad i pojedemo nešto. No vrag nam neda mira pa smo se provozali uz obalu. Oblačno je i jako vjetar puše, ali hej ovo su Havaji, a Havaji su lijepi i pod oblacima.

20.7. – Oahu

Danas buđenje ranije jer Havaji čekaju, a i sunce se gura kroz oblake. To je jedna od čari Havaja – klima, koja je savršena. Znači, ako kiši, uglavnom kiši u unutrašnjosti otoka, obala uvijek bude sunčana, a temperatura je taman.

Inače, Oahu nam je samo stopover do otoka Maui, jer smo Oahu posjetili prije tri godine. Ali mi volimo stopovere gdje možemo ostati dan ili dva, pa je tako bilo i u ovom slučaju. 

Ho’omaluhia botanički vrt, to prošli put nismo posjetili, a ovaj put smo ga ubacili samo zbog pogleda na ogromne prekrasne planine. Vrt je inače besplatan i ogroman, možete kroz njega šetat cijeli dan, čak se može i u njemu kampirati.

Isprobali smo ocean na nekoliko plaža. Plaže imate na svakom koraku i sve su skoro poluprazne, jedino poznati Waikiki bude natrpan.
Još jedna stvar, pokraj koje smo prošli put samo prošli, ne znajući da je tu, je tzv- blowhole. U kamenoj obali nalazi se rupa i kad su valovi veliki iz te rupe izleti voda pa izgleda kao gejzir.

Koko head nam je bolna točka od prošli put. Do samog vrha vode stotine stepenica, prošli put smo došli do pola, ako ne i više i onda smo shvatili da nam je sportska kamera na štapu nestala (virila je iz ruksaka). Nekako smo se nadali da je negdje ispala pa smo je tražili, dugo smo je tražili, penjali se gore, dolje nekoliko puta. Nismo je našli, niti smo imali volje se popesti do kraja. Ovaj put smo to uspjeli. Popeli smo se do kraja. Teško je, strmo, vruće, na mjestima i vrlo opasno. Ali gore, pogled je wow. S jedne strane ogroman krater, a s druge strane zaljev i grad.

Još jedno mjesto smo morali opet posjetiti – mjesto zločina – plažu na kojoj smo se prije tri godine vjenčali! Dvije palme nedostaju, al bilo se lijepo prisjetiti.

Dan smo završili u Honolulu, pozdravili se s Oahom i obećali da se vraćamo jer još ima toliko toga, a otok je stvarno prekrasan.

E da, moram spomenuti ljubaznost amerikanaca. Ne znam da li nam je nogomet pomogao, ali do sada svi nam žele pomoći. Najsimpatičniji trenutak mi je bio plaćanje parkinga u Honolulu. Zamolilo smo policajca za pomoć oko automata i ne da se potrudio da nam pomogne nego nam je na kraju i platio parking. Nismo imali sitno, a veli plaćanje karticama nikad se ne zna tko će te hakirati i plati umjesto nas. I kad smo ga zamolili da nam usitni novce, nije htio niti čuti već se zahvalio što smo došli na Havaje. Pa hvala tebi, mi ćemo vrlo rado doći opet. 

21.7. – Maui

Danas letimo za otok Maui. Prvi puta, nakon hrpe letova, nisu nam stigle torbe. Taman kad smo htjeli prijaviti, kaže čovjek nek pričekamo slijedeći let, da će vjerojatno doći slijedećim letom, da je došlo do nekog kvara u Honolulu na aerodromu. Sva sreća pa su letovi svakih par minuta i gle stižu torbe.

Uzimamo rentani auto najbržom procedurom ikad – niti 5min i već se vozimo. Na prvi pogled otok je, ajmo reći puno “divlji”, prirodniji, baš nekako havajski. Kao da je vrijeme stalo.

Smješteni smo u selu Haiku, a nedaleko je prekrasno mjesto Paia sa hrpom retro dućana, restorana i nekakvo hang loose vibrom u zraku.

22.7. – Maui: Road to Hana