DADO DELIĆ – The Rolling Drifter: Biciklom kroz meridijane i paralele


Biciklom od BIH do Japana! Zvuči nemoguće? Dado Delić će vam dokazati da je moguće. U sklopu projekta Rolling Drifter, Dado je biciklom stigao do Japana, a mi vam donosimo intervju s njim. Saznajte zašto je to radio, što je bilo najteže, kako se pripremao itd.

Tko je Dado?

Dado: Rođen sam 1987. godine u Travniku. Tu sam završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a fakultetsko obrazovanje sam nastavio u Sarajevu, gdje sam završio Fakultet zdravstvenih studija. Prirodu sam zavolio kroz planinarenje još tokom srednjoškolskih dana i to su prvi koraci u svijet nepoznatog. Kada sam došao u Sarajevo, počeo sam se baviti sportskim penjanjem i alpinizmom te to činim i danas, međutim u znatno manjoj mjeri. Kroz ova dva sporta, spoznao sam koliko me ustvari ispunjava pomjerati svoje granice, konstatno si postavljati nove izazove i konačno upoznavati taj za mene neotkriveni svijet.

Zašto bicikl?

Dado: Putovanje biciklom smatram dosta izazovnim jer u sebi nosi dozu neizvjesnosti. Putovao sam mnogo backpackerski i ono što je u tom slučaju sigurno, jeste da kada jednom kupite kartu i uđete u autobus, u devedeset osam posto slučajeva, stići ćete tamo gdje ste naumili. Na biciklu je to drugačije jer je u igri dosta stvari na koje ne možete utjecati. Za mene je taj put do odredišta ustvari čitava svrha putovanja. Uživam biti izložen okolini kroz koju prolazim i sa nekom vremenskom distancom, kasnije gledati kako su me drugačija iskustva oblikovala u odnosu na ono što sam bio prije putovanja. Sve spomenuto, na biciklu doživljavam mnogo intenzivnije nego putujući na bilo koji drugi način.

Prvo putovanje biciklom?

Dado: Prvo višemjesečno putovanje je bilo od Bosne i Hercegovine do Maroka u Sjevernoj Africi. Mojoj želji da biciklom posjetim tu afričku zemlju, išla je na ruku činjenica da se poklopilo da imam par mjeseci slobodnog vremena, nešto ušteđenog novca i neodoljiv poriv da ukoliko to ne uradim sada, vjerovatno neću nikada. Uputio sam se na put kroz Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, Francusku, Španiju da bi konačno stigao u Maroko. Sve ukupno je trajalo sedamdeset dva dana. Možda zato što je to bilo prvo takvo iskustvo, ovo putovanje mi je ostalo najdublje urezano u sjećanje. Vječno ljeto, sunce, more, pustinjski pijesak, nepoznati običaji te ljudi i iskustva sa onima koje sam susreo, zarazili su me i bio sam fasciniran osjećajem slobode koji do tada, tokom putovanja nikad nisam osjetio.

Tko ili što je Rolling Drifter?

Dado: The Rolling Drifter je projekat koji je nastao kao proširena aktivnost mojih prvobitnih putovanja. Nakon putovanja u Maroko, dobio sam ideju da bi pravi izazov bio otići biciklom od BiH do Japana kao najistočnije zemlje. Nakon što sam pisao priče za uži krug mojih prijatelja, isti su me posavjetovali da sljedeći put napravim projekat jer su bili sigurni da bi i široj zajednici bilo zanimljivo kada bi sa njima podijelio ideju, iskustva te priče iz dalekih zemalja. Takođe sam uvidjeo da bi mi zajednica mogla i pomoći da ostvarim neke od svojih zamisli a zauzvrat sam pokušao da koliko – toliko dočaram čitaocima različite običaje i ljude zemalja kroz koje sam putovao, a sve iz perspektive nekog ko putuje biciklom. Takođe, ovim poduhvatom sam htio skrenuti pažnju na davno dokazanu činjenicu a to je da je biciklom sasvim efikasno moguće putovati kako na duža putovanja, tako i u svakodnevnom životu i da se taj trend treba njegovati zbog sada već million poznatih razloga koje je i suvišno spominjati.

Više o projektu na webu i Facebooku.

Kroz koje zemlje si prolazio? I koliko ti je vremenski trebalo?

Dado: Prvo putovanje u sklopu projekta The Rolling Drifter se odvilo 2014. godine, i tada sam putovao kroz Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju, Grčku, Tursku, Iran, Turkmenistan i Uzbekistan, te prešao 5400 kilometara u toku tri i pol mjeseca putovanja. U aprilu 2016. godine, nastavio sam sa putovanjem od tačke gdje sam 2014. godine stao. Put me vodio kroz Tadžikistan, Kirgistan, Indiju, Nepal, Mijanmar/Burmu, Tajland, Kambodžu, Laos, Vijetnam, Kinu i Japan. U fazama dok sam odmarao od bicikliranja posjetio sam i Singapur, Maleziju i Hong Kong, a putovanje je trajalo devet i pol mjeseci. Prolazeći kroz zemlje gdje zbog vize nisam morao žuriti, prosjek pređenih kilometara je bio 65 kilometara po danu. U Kini zbog viza i u Japanu zbog niskih januarskih temperatura, prolazio sam po 100 kilometara dnevno.

Zašto baš ta ruta?

Dado: Ovu rutu sam izabrao jer o Aziji sam mnogo čitao ali nikada tamo nisam bio. Atraktivni put svile i civilizacije koje su saobraćale na toj relaciji istok – zapad su fascinantne i historijski najbogatije područje svijeta. Putevi prvih krščanskih izgnanika u kanjonima Ihlare u Turskoj, ostavštine moćnog Perzijskog Carstva u Iranu, kreacije zatočenih arhitekata Timura Šepavog, entropija Indije, učenje budizma i mistični istok. Jednostavno sam to želio vidjeti svojim očima.

Kako je izgledao jedan dan na putu?

Dado: Suštinski, radnja svakog dana je ista, samo se mijenja mjesto radnje i akteri. Čak i izuzetci u događajima koji se dešavaju oko mene, postanu uobičajeno dešavanje, jer na putu je različitost ustvari rutina. Radnja se odvija otprilike ovako: ustajanje je sa izlaskom sunca. Vrecu odmah vadim vani da se prozraci a šator se rastavlja i krilo ostavlja da se suši (ili od kiše ili od kondenza –jedno uvijek jeste). Nakon doručka, slijedi spremanje stvari i tovar na biciklo. Ostatak dana je vožnja ispresijecana pauzom za ručak i pauzama za odmor gdje se nekada kupam ukoliko je voda u blizini, čitam knjigu ili pišem priče. Veoma često je to i dijeljenje vremena sa lokalcima, ispijanje čajeva ili prisustvoavanje nekim dešavanjima. Sat vremena prije nego što sunce zađe, krečem u traženje pogodnog mjesta za razapeti šator i okupati se. Nekada se prvo okupam na za to pogodnom mjestu, a zatim vozim jos petnaest minuta do mjesta gdje ću nočiti. Na kamperskom kuhalu, stavljam večeru da se kuha i dajem se na posao postavljanja kampa. Dok sve završim, večera je skuhana, kada jedem i nakon toga će uslijediti zurenje u nebo i puno razmišljanja ili čitanje. Oko deset uveče, već sam u carstvu snova.

Kako si se pripremao za ovaj put?

Dado: Što se tiče kondicionih priprema, nisam se fizički ništa posebno spremao. Inače se bavim planinarenjem, a kondicija se svejedno stekne u toku puta. Mnogo više vremena i živaca iziskivalo je opremanje bicikla, vize i birokratija te ostale formalnosti koje prate ovakav jedan put.

Što si sve nosio sa sobom?

Dado: Na biciklu koje posjeduje pored zadnjih nosača i prednje nosače za bisage, imao sam dva para bisaga u kojima je bila sva oprema. To podrazumijeva odjeću za četiri godišnja doba, kampersku opremu poput kuhinje, podloške za spavanje, vreće za spavanje i šatora. Za servisiranje bicikla imao sam osnovni set za popravku bicikla i pojedine rezervne dijelove. Toaleta za ličnu higijenu i stvari za razonodu, poput knjiga i dnevnika za pisanje, su osnovna oprema koju sam imao u svakom momentu. Ostatak prostora bio je popunjen sa hranom, vodom i suvenirima koje bih dobio ili kupio na putu.

Jel bolje putovati sam ili suputnikom?

Dado: U Maroko i u Uzbekistan sam putovao sam. Na putu od Tadžikistana do Japana, večinu puta sam putovao sam, tj. prvih 6 mjeseci, a potom zadnjih tri i pol mjeseca, na putovanju mi se pridružio moj drug Nizar iz Sarajeva. To je prvi put bio da putujem sa nekim i iako smo dobro funkcionisali, formirao sam mišljenje da više volim da putujem sam. U čitavom odnosu u toku putovanja, uvidjeo sam da se teško odričem svojih ideja i želja i da to vodi nekom osrednje zadovoljavajućem kompromisu. To je ta milimetarska razlika u odnosu pozitivnih i negativnih stvari, a koja mi daje predodžbu da je meni lično lakše putovati sam. Sa druge strane, mogućnost da podijelite misao, momenat i imati nekoga uz sebe i za dobre i lose situacije, je jedinstveno iskustvo. Možda sam samo navikao da vozim sam i u toj koži se osjećam najbolje.

Gdje si spavao? Što si jeo?

Dado: Tokom svih putovanja, najviše noći sam proveo spavajući u šatoru. Spavanje u šatoru mi daje potpunu slobodu da sebi izaberem savršeno mjesto pod nebom a uz to je najjeftinij način boravka. Internet socijalni mediji poput Couchsurfing-a i Warmshower-a su takođe jedan od najboljih načina da doživite gostoljubivost lokalaca i nemali je broj noći koji sam smještaj našao na taj način a iz pojedinih ujedno nosim i najljepša iskustva. Na kraju su tu hosteli ukoliko se nadjem u većim gradovima. Takođe najvećim dijelom sam sam kuhao hranu, a obično su to paste, variva od pšenice do različitog povrča i razlitičita brza hrana poput namaza i konzervirane hrane. U Indiji i jugoistoičnoj Aziji sam jeo na ulici jer su kuhinje ovih zemalja jedne od najukusnijih ali i najjeftinijih na svijetu.

Što je bilo najteže na putu? Što ti je najviše falilo na putu?

Dado: Fizički zahtijevan dio putovanja bio je prelazak preko pamirskog platoa, gdje je vjetar uz lošu cestu i visinu od 4000 metara učinio ovaj dio puta izuzetno sporim i teškim, ali i najzanimljivim. Pored toga, monsun i konstantne kiše u Indiji i jugoistočnoj Aziji, te hladnoća u Kini i Japanu su bili još neki od izazova koji su me pratili. Međutim, mišljenja sam da su ovakva putovanja gotovo po pravilu, izazov u psihičkom smislu. Pa ipak, ni u jednom momentu nisam pomislio da bih mogao odustati.

Koje zemlje/ljudi su ostavili najbolji dojam na tebe kroz ovo putovanje?

Dado: Zemje i ljudi srednje Azije su nevjerovatno gostoljubivi i nešto čime sam bio najviše impresioniran. Priroda ovih zemalja je lijepa i surova, i način na koji ljudi žive u tim područjima je veoma zanimljiv. Japan i njegova autentična kultura koja je našem načinu razmišljanja čudnovatna pojava, ostavio je u mojoj glavi novi upitnik, čime sam se još više zainteresovao za ovu, ali i druge zemlje svijeta.

Da li je postojao stah prije puta? A neugodne situacije na putu?

Dado: Obzirom da sam već uradio dva slična putovanja, straha pred polazak nije bilo. Preovladavalo je samo uzbuđenje i želja da sve samo počne. Srećom, putovanje je prošlo bez ikakvih večih problema i minimalnih neugodnosti. Najgore čemu sam prisustvovao su zemljotres u Mijanmaru i saobraćajne nesreće kojima sam svjedočio.

Kako su reagirali tvoji najbliži kad si im rekao za ovaj projekt?

Dado: Želja da otputujem na biciklu do Japana je postojala od kada sam prvi put otišao na duži put i moja porodica i prijatelji su znali za namjeru tako da se nisi pretjerano iznenadili kada sam odlučio sve provesti u djelo.

Kakvi su planovi za dalje?

Dado: Trenutno mi preostaje završavanje priča koje još nisam objavio kao i pravljenje kratkog filma o putovanju i organizovanje izložbe. Što se tiče nekih drugih putovanja, trenutno nemam ništa u planu. Obzirom da mi je biciklo ostalo u Japanu, jedan od planova je da ću vjerovatno otići ponovo u Japan po njega 🙂