Camino Primitivo – ekipa i pripreme (1/5)


One su Nikolina, Ivana, Filamena, Irena i Lorena, one su cure koje su se upoznale preko Putoholičara i naše rubrike “Tražim suputnika”, one su cure koje su krenule na Camino Primitivo.  Mi ćemo vam u nekoliko nastavaka pokazati kako su se provele. Za početak da čujemo kako su se upoznale i pripremale za takav put.

 

Sad me već polako hvata trema, strah, panika, kako god to hoćete nazvati. Dva tjedna planinarenja Kantabrijskim gorjem na sjeveru Španjolske činilo se prije par mjeseci savršenom idejom. Baš sam u to vrijeme pogledala filmove ‘Into the wild’, ‘Wild’ i ‘The way’, koji su mi usadili ideju da i ja želim učiniti nešto ludo, napraviti odmak, pomaknuti svoje granice…

Ideju za rutu dobila sam pregledavajući oglase na Putoholičarima – savršenoj stranici ako ste zaljubljenik u putovanja.

Camino Primitivo ili ‘The Original Way’ jedan je od mnogih puteva koji vode do Santiago de Compostele, grada velike povijesti i važnosti za kršćanski narod.

Mnogi ste vjerojatno čuli za Camino de Santiago, koji je najpoznatiji i najposjećeniji od svih puteva, no on je dugačak 820 kiloometara i upravo zbog toga što ga u ljetnim mjesecima pohodi veliko mnoštvo ljudi, odlučila sam se za manje posjećenu varijantu.

Camino Primitivo je najstariji takav put, nastao u 9. stoljeću, te je prvenstveno imao ulogu hodočasničkog puta. Danas ljudi te puteve pohode iz raznih, ne samo vjerskih razloga.

Taj put je ujedno i najizazovniji jer prolazi Kantabrijskim gorjem, no upravo zbog te činjenice posjetiteljima puta pruža najljepše prizore od kojih zastaje dah.

Put kreće od grada Oviedo u španjolskoj pokrajini Asturiji, dugačak je oko 320 kilometara i završava u gradu Santiago de Compostela, koji se nalazi u španjolskoj pokrajini Galiciji.

Camino primitivo

Ovo što sam vam sada napisala bilo je jedino što sam i sama znala o putu prije nego li sam objavila oglas na Putoholičarima za traženje suputnika. Prvo je ideja bila da idem sama samcata, no ipak je ono malo razuma u meni prevladalo pa sam odlučila potražiti društvo.

‘Bok svima 🙂 Ja sam Nikolina, 31 godina. Ako ste gledali filmove Into the wild, Wild, The way i ako su vam se svidjeli onda znate o čemu govorim i kakvog suputnika tražim. Radi se o pješačenju oko 320 km Španjolskom. Za to je potrebno da budete u prvu ruku ljubitelji prirode, aktivnog provođenja vremena, da budete pozitivne i optimistične osobe i da vam nije mrsko spavati na ne previše fancy mjestima. 🙂 Ovo bi bilo i prvo moje takvo iskustvo, tako da ako je i vaše, sve ćemo zajedno isplanirati. Kao šećer na kraju, kao nagrada za uložen trud i kada smo već u Španjolskoj, bilo bi šteta da ne provedemo još par dana negdje na obali prije povratka kući. Bilo bi super kada bi vi bili ljudi mojih godina, u dvadesetima i ranim tridesetima kako bi nam putovanje bilo zabavnije’.

To je bio moj oglas na Putoholičarima koji je pokupio mnogo lajkova i pozitivnih komentara. Javilo mi se neočekivano mnogo ljudi, što je za mene bio lagani šok, jer, iskreno, ni sama još nisam bila posve sigurna u svoju namjeru i mislila sam da ako mi se nitko ne javi da će to biti znak da odustanem od te sulude ideje.

No, što je tu je, oglas je objavljen, ljudi su mi se počeli masovno javljati, nisam više mogla samo tako odustati i ispasti kukavicom.

Camino primitivoVrlo površnim pregledom Facebook profila ljudi koji su mi se javili odlučila sam pozvati na kavu četiri cure, kako bi ih bolje upoznala i našla svoju srodnu dušu za putovanje.

Četiri nas se našlo u Zagrebu i nakon samo pet minuta razgovora bilo nam je jasno da ćemo sve zajedno krenuti u ovu veliku pustolovinu.

Svaka od nas imala je neke svoje razloge zbog kojih je odlučila ‘potrošiti’ ljeto i godišnji odmor na pješačenje po španjolskim vrućinama, no svima nam je bila zajednička ljubav prema prirodi i pustolovan duh.

Nije prošlo ni tjedan dana, već smo kupile avionske karte i počele planirati naše putovanje. Tek kad smo kupile karte i počele ozbiljno razmišljati o svemu što nam je za ovo putovanje potrebno, shvatile smo da nas to pješačenje neće stajati ništa manje od dva tjedna ispijanja koktelčića ispod suncobrana na nekoj tropskoj plaži.

Najveća stavka bili su kvalitetni planinarski ruksaci. Oni koji su ih imali prilike kupovati znaju da su im cijene prilično visoke, a da uz to uopće nije jednostavno naći onaj koji će lijepo sjesti upravo na tvoja leđa.

Prilikom kupnje ruksaka smo prošle i dobru školu i naučile da ih nikada ne treba naručivati preko interneta prije nego li se ti isti modeli isprobaju negdje u trgovini.

Sljedeća velika stavka bio je odabir obuće. Na mnogim forumima smo pročitale da obuća na Caminu postane dio tebe (ipak se svakodnevno hoda u njoj 30-ak kilometara) i da ako u što valja uložiti, tada su to dobre i kvalitetne cipele.

Samo te dvije stavke, na dugom popisu stvari koje smo trebale nabaviti, su se opasno približavale iznosu od 2.000 kuna.

Camino primitivoA gdje su tek sve one sitnice od tehničke odjeće, čarapa, kabanica, nožića, svakojakih zaštita od sunca, pribora prve pomoći, krema i tableta za mišiće, zglobove, štapova i bezbroj ostalih sitnica.

Pitate se možda da zar nemamo čarape kod kuće, zašto kupovati nove? Do sada nismo obraćale puno pažnje na čarape koje smo nosile za vrijeme planinarenja jer su to uglavnom bile kratke, jednodnevne rute.

No slušajući i čitajući iskustva ljudi koji su prešli ovakve daljine shvatile smo da se itekako trebamo brinuti za svoja stopala ne bismo li već prvi ili drugi dan zaradile strašne žuljeve koji bi nam otežali daljnji put.

Polako shvaćajući da će nas sve ovo stajati daleko više nego li smo u startu i mogle zamisliti, zatražile smo pomoć trgovina sportskom opremom i silno se obradovale potvrdnim odgovorima od Intersporta i Kibube, koji su nam odlučili pomoći popustima prilikom kupnje u njihovim trgovinama.

A tko su uopće članice ove (bez)prstenove družine?

  • Ivana (22) je predivna cura iz Zadra koja studira u Zagrebu. Ona je najmlađa od svih nas i ima toliku želju za Caminom da uz obaveze na fakultetu usporedno i radi kako bi zaradila za put.
  • Filamena (28) je naša draga, zasada još virtualna, prijateljica iz Pule, ali preko poruka na internetu nam se čini kao da ju oduvijek znamo.
  • Irena i Lorena (32) su moje vršnjakinje iz Zagreba, lude i otkačene djevojke.
  • I ja, Nikolina, iz Novog Marofa. Dosada smo se više puta našle, iskušavale našu kondiciju na Medvednici, produbljivale prijateljstva u izlascima i zaključile: kako god ovo putovanje na kraju ispalo, pronašle smo prijateljice za do kraja života.