Barbara Boltiš: Kosovo – zemlja potencijala


Kad je riječ o ljetnom odmoru,postavljam si dva pitanja: „Mogu li si ja to priuštiti?“ i „Hoće li to putovanje biti korisno za mene?“

Kao i većina Hrvata (i žitelja drugih zemalja našeg nam dragog Balkana) ne živim luksuzno, živim prosječno i moje novčane mogućnosti su prosječne. To znači ako si želim priuštiti putovanje, moram zaraditi ili štedjeti jedan duži period uz poneko odricanje. Ovo ljeto htjela sam provesti produktivno, ali htjela sam se i odmoriti od svakodnevne rutine i steći nova iskustva.

Kako je sve počelo?

Jedan dan na predavanju kolegica mi se obratila s idejom o volontiranju u kampu preko međunarodne organizacije Service Civil International. Isprva sam bila skeptična, ali nakon što sam proučila način na koji bi to bilo ostvarivo, pristala sam. Dugo smo nabrajale nedostatke i prednosti destinacija koje su bile u ponudi, istraživale smo što bi nam bilo najisplativije te smo naposljetku odabrale sklonište za medvjede u Prištini na Kosovu.

kosovo-2

Što smo radili u sklopu kampa?

Bilo nas je jedanaest, povremeno su nam se u našim aktivnostima pridružile i dvije djevojke s Kosova. Spavali smo u šatorima, a kuhanje je bilo organizirano u grupe po dvoje koji su odlučivali što će se naredni dan kuhati i koje namirnice će se kupovati. Prakticirali smo vegetarijansku prehranu, što je ujedno bio i uvjet ovog kampa. Postojao je fleksibilan raspored događaja i aktivnosti koji nam je predstavljen prvi dan kampa. Aktivnosti koje smo obavljali ticale su se uređenja prostora na kojem je sklonište za medvjede smješteno. Konkretnije, oslikavali smo fontanu, pripremali hranu za medvjede, izrađivali društvenu igru za djecu koja će posjetiti sklonište, bojali daske koje su naknadno smještene na odgovarajuća mjesta i niz drugih poslova. Osim što smo radili, zabavljali smo se, upoznavali, a ponešto i naučili. Imali smo filmske večeri gdje su se prikazivali filmovi odgovarajuće tematike. Neke večeri smo provodili pokraj vatre, uz pjesmu i razgovor, a druge kartajući uno. Čak su nas i dva puta posjetile televizijske kamere.

Sklonište medvjeda u Prištini

Trenutno se u skloništu nalazi 19 smeđih medvjeda. Većina ovih medvjeda cijeli svoj život do dolaska u Prištinu proveli su u kavezima. Njihovi prijašnji vlasnici su ih mučili. Često su služili kao atrakcija na odmorištima ili u dvorištima. Takav odnos je na medvjedima ostavio katastrofalne psihičke i fizičke posljedice. Stoga su mnogi od njih podvrgnuti operacijama i njihov oporavak može trajati jako dugo. S obzirom na to da su medvjedi bili prisiljeni moliti za hranu kod prijašnjih vlasnika posjetiteljima je izričito zabranjeno hraniti medvjede u skloništu mimo njihovih normalnih objeda. Hraniti medvjede smiju samo čuvari kojima je to jedan od glavnih poslova. Svaki od medvjeda ima različiti omjer hrane s obzirom na kilažu i zdravstveno stanje. Hrane se psećom hranom, sjemenkama i različitim voćem poput lubenica, kivija ili jabuka. U sklopu skloništa redovito se održavaju radionice za djecu kako bi ih se u najranijoj dobi educiralo o medvjedima.

kosovo-3

Medvjed, ako se nalazi u okruženju kao što je ovo sklonište, može doživjeti i do 50 godina. U prirodi njegov se život svede na 20 godina, ali u praksi ne doživi ni toliko zbog ljudi koji ih ugrožavaju. U Hrvatskoj ima oko tisuću medvjeda. Kod nas također postoje organizacije koje se bave problematikom ugroženih medvjeda, no i dalje ne vlada dovoljna svijest među samim stanovništvom. Propagiranjem lova na medvjede i postojanjem mnogih lovačkih društva medvjedi u Hrvatskoj i dalje ne dobivaju potrebnu zaštitu.

kosovo-4

Kakvo je društveno-političko stanje danas na Kosovu?

Kosovo, kao novonastala država, još uvijek je nepoznata strancima. Turizam nije razvijen kao u Hrvatskoj, stoga je svaka posjeta turista šokantna za domaćine. Nažalost, o toj maloj zemlji, vladaju i mnoge predrasude koje su kao i sve ostale predrasude proizvod neznanja. Često možemo čuti  da je veoma opasno putovati u tu zemlju zbog silnih nereda i prijepora između srpskog i kosovskog stanovništva, no to u stvarnosti  baš i nije tako. Imala sam priliku upoznati dio lokalnog stanovništva obiju nacionalnosti. Svaki dan smo bili okruženi  radnicima skloništa kosovske nacionalnosti. Za mene je olakotna okolnost bila što stariji dio stanovništva, osim albanskog, govori i srpski, koji su zbog zbivanja u prošlosti morali učiti u školi, stoga sam se mogla sporazumjeti sa dvojicom radnika. Također smo posjetili  i dvije lokalne obitelji.

Mramor i Gračanica

Prvi posjet bio je obitelji jednog radnika u selu Mramor. Pošto  smo bili brojnija ekipa mogli smo raditi teže fizičke poslove u kraćem vremenskom roku od onoga koji bi trebao tom radniku da obavi taj isti posao. Naime, naš zadatak je bio čupanje korova s jednog povećeg polja na kojemu su bile posađene različite biljke. Uprijeli smo svim snagama i završili sa poslom prije nego što je sunce počelo pržiti naša lica.

kosovo-5

Kao nagradu, sestra radnika nam je spravila tradicionalno jelo fliju. Flija se radi od brašna i vode te se peče na vatri u slojevima, nalik je na hrpicu palačinki. I mi smo se mogli okušati u spravljanju flije. Ručali smo ispred njihove trošne kućice na plastičnom stolu i stolcima. Obitelj radnika, unatoč pozivima, nije nam se željela pridružiti na zajedničkom objedu, na taj su nam način željeli odati poštovanje. Dok smo objedovali, dvije znatiželjne djevojčice i ostatak obitelji ljubazno nam se osmjehivao unatoč nemogućnosti izravne verbalne komunikacije. Nisu imali puno, ali ono što su imali željeli su podijeliti s nama.

kosovo6

Posjetili smo i obitelj u Gračanici gdje se većinski nastanilo stanovništvo srpske nacionalnosti. Tamo smo također pomogli u fizičkim poslovima na polju. Nakon rada, dočekali su nas i više nego srdačno s ručkom  u svojem domu. Ni na ovom ručku domaćini nam se nisu željeli pridružiti, i ovdje je to bio izraz poštovanja prema gostima. Uz zabrinutu domaćicu koja je nebrojeno puta pitala: „ Je li nam hrana ukusna i imamo li sve što nam treba?“ prisjetila sam se svoje majke koja bi na sličan način pristupala gostima u našoj kući. Još jednom sam imala olakotnu okolnost jer sam razumjela jezik na kojemu govore pa sam tu i tamo priskočila u prevođenju ostalima koji su bili prisutni. Iako nije baš pristojno, znali smo se našaliti na srpsko-hrvatskome, a da ostatak prisutnih iz kampa nije znao što je tema našega razgovora. Osjećala sam se kao kod kuće; vrsta hrane je bila slična onoj koju moja majka spravlja, a i atmosfera nije bila ništa drugačija od one u mojoj kući.

kosovo-6

Nema mjesta politici i nacionalizmu

Na ručku kod srpske obitelji u isto vrijeme za istim stolom sjedili su pripadnici srpske, kosovske i hrvatske nacionalnosti. Što mislite što se dogodilo? Apsolutno ništa što bi se moglo povezati s nekim sukobima, prijeporima i mržnjom. Nijednom se nije spomenula riječ politika ili rat. Zajedno smo sjedili za tim stolom kao jedno društvo, upoznavali se, šalili i osim hrane bila je tu u igri i poneka čašica domaće rakije. Toliko nam je bilo lijepo da nam je bilo žao otići. Kasnijih dana svi zajedno proveli smo večer oko vatre družeći se uz pjesmu i gitaru i to zamislite svirači su bili Romi.

U vrijeme kada je nacionalizam počeo biti pojam koji se koristi više od riječi jednakost zaboravili smo da smo svi mi ljudi koji na isti način dolazimo na ovaj svijet. Mi smo prije svega ljudi sa svojim svakodnevnim navikama koji se ne bi trebali deklarirati kao pripadnici nacionalnih skupina već kao individue, svaka različita na svoj jedinstven način. Mi smo studenti, znanstvenici, radnici, djeca, žene, muškarci, roditelji, a popis seže i dalje. Mi nismo Hrvatine, četnici, ustaše, komunjare ili nešto slično sa čime naše novije generacije nemaju nikakve veze. Ne možemo ispraviti greške svojih predaka, ali možemo stvoriti svoju novu budućnost koja ne mora i ne bi smjela biti ispunjena mržnjom zbog nečega što ne možemo razumjeti, ali svejedno mrzimo jer smo negdje čuli da bi to trebalo biti ispravno.

Napisala: Barbara Boltiš – usknkomunablog.wordpress.com